Žrtvujući se, Jan Palach postao je ljudskom bakljom europske memorije. U ljudske baklje poslije njega pretvorili su se još Jan Zajic i Evžen Plocek. Oni su žrtve totalitarističke ideologije koja se branila tenkovima. Samo zato što su čehoslovački komunisti htjeli tzv. socijalizam ljudskog lika bili su napadnuti tenkovima Sovjetskog Saveza i ostalih zemalja članica Varšavskog pakta.
Prema mišljenju Moskve, socijalizam očito nije smio biti ljudski. Jer, tadašnja čehoslovačka vlada Aleksandra Dubčeka htjela je više slobode za svoje građane, novo proljeće koje je nazvano Praško.
Tri pisma prije vatre
Dolaskom na čelo vlade 5. siječnja 1968. Alexander Dubček počeo je uvoditi neke promjene, kao što je djelomična decentralizacija ekonomije i demokratizacija. Počela se davati veća sloboda informiranju i stvaranju udruga. Sovjeti su se posebno suprotstavljali slobodi izražavanja i administrativnoj decentralizaciji, a Praško proljeće ugušili su 20. kolovoza invazijom na Čehoslovačku.
Jan Palach 16. siječnja 1969. ujutro krenuo je iz svog studentskog smještaja na periferiji Praga prema centru, odnosno Václavskim Námestíma. Usput je u poštanske sandučiće ubacio tri pisma, kupio je dva plastična kanistra koja je napunio benzinom na crpki u središtu Praga. Poslijepodne je došao na Václavské Námestí. Stao je pokraj fontane koja se nalazi nedaleko od stubišta nacionalnog muzeja. Skinuo je kaput, polio se benzinom i zapalio.
Sav u plamenu, počeo je trčati prema središtu trga. Udario je u tramvaj i pao. Mnogi prolaznici počeli su ga spašavati. Pokrili su ga svojim kaputima. Imao je teške opekline, ali bio je pri svijesti. Nekoliko minuta potom stiglo je vozilo hitne pomoći koje se nalazilo u blizini. Tri dana kasnije je umro, ali ta je tri dana stalno bio pri svijesti.
Državna novinska agencija, pod sovjetskom kontrolom, objavila je kratku vijest o samoubojstvu studenta filozofije i književnosti. Objavljeni su njegovi inicijali, ali se među praškim studentima, a onda su to prenijele i svjetske agencije, doznalo da je riječ o Janu Palachu. Ljude koji su ga spašavali, prije nego što je došla hitna, zamolio je da iz kaputa koji je skinuo sa sebe izvuku jedno pismo.
Tri pisma gotovo identična sadržaja poslao je čelniku praških studenata, skupštini fakulteta i prijatelju. U ta tri pisma napisao je da je on prvi koji ima čast provesti “našu odluku. Prvi sam koji je imao čast napisati to pismo, a i prva sam ljudska baklja.”
Tražio je ukidanje cenzure i zabranu objavljivanja lista Zprávy (Novosti, glasilo sovjetskih okupacijskih snaga). Ako se taj zahtjev ne ostvari u roku od pet dana, dakle do 21. siječnja 1969., slijedit će druge ljudske baklje.
Potpisao se s “Ljudska baklja br. 1”. Dakle, očito je postojala skupina studenata spremnih pretvoriti svoja tijela u baklje. U bolnici je, navodno, medicinsko osoblje pitao kako je u javnosti odjeknula njegova gesta. U posjet mu je došao i studentski čelnik Lubomir Holeček kojeg je Palach, navodno, zamolio da ostalim članovima “skupine ljudskih baklji” kaže da se zaustave.
No postoji velika sumnja u to da je Palach zatražio da se akcija zaustavi. I njegova obitelj, majka i brat stigli su u bolnicu neposredno prije njegove smrti, a zatim su smješteni u psihijatrijsku bolnicu. Tijelo Jana Palacha prebačeno je na sudsku medicinu, a tijekom noći tamo su uspjeli ući neki studenti i kipar Olbram Zoubek te su napravili odljev njegova lica te je skulptura zatim izložena na trgu. Njegova smrt potakla je na nove sukobe studenata i građana s vlašću koju je uspostavila Moskva.
Skupina studenata započela je štrajk glađu, a golema kolona prosvjednika hodala je od Václavskih Námestí do sveučilišta. Napetost je rasla. Oko 350 tisuća ljudi obišlo je Palachov lijes izložen na sveučilištu, a oko 600 tisuća osoba bilo je na njegovu sprovodu 25. siječnja. Prosvjedi protiv sovjetske okupacije trajali su do 27. siječnja, a policija je uhitila više stotina osoba.
Službena istraga utvrdila je da nije postojala skupina “ljudskih baklji”, no u Čehoslovačkoj je bilo desetak pokušaja samospaljivanja (vjerojatno je bilo i žrtava). I u drugim državama Varšavskog pakta bilo je Palachovih sljedbenika. Najmanje je pet studenata umrlo tako, ali njihov identitet nije objavljen. Komunistički režimi nisu mogli priznati da ljudi sebi oduzimaju život na tako stravičan način samo zato što žele više slobode.
Jan Zajíc, student iz Moravske, stigao je u Prag 25. veljače 1969. zajedno s trojicom prijatelja kojima je povjerio pisma te se zapalio u dvorištu zgrade pokraj Václavskih Námestí. No on nije stigao doći do trga tako da njegovu gestu praktički nije nitko vidio. Policija je zaustavila objavu toga čina kao i javni sprovod iako je sam Zajíc u pismima tražio da bude pokopan u Pragu. Pokopan je u Moravskoj gdje se ipak okupilo više tisuća osoba.
Dva dana prije Zajíceva samoubojstva, odnosno 23. siječnja, mađarski student Sándor Bauer zapalio se na stubištu nacionalnog muzeja u Budimpešti prosvjedujući protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke. Evžen Plocek zapalio se 4. travnja 1969. u čekom gradu Jihlavi prosvjedujući protiv sovjetske okupacije. Umro je pet dana kasnije.
Optužite totalitarni sustav
Letonski 20-godišnji student Ilja Aronovič Rips pokušao se zapaliti 13. travnja 1969. u središtu Rige, ali je spašen i potom smješten na psihijatriju. Posljednji poznat slučaj samospaljivanja dogodio se 14. svibnja 1972. kada se, zbog sovjetske okupacije Litve, zapalio 19-godišnji litavski radnik Romas Kalanta u Vilniusu. Ostavio je bilješku: “Optužite totalitarni sustav za moju smrt.”
Nakon pada Berlinskog zida i čehoslovačkog odvajanja od sovjetskog zagrljaja, prvi tadašnji predsjednik i bivši disident Václav Havel svečano je otkrio spomen-ploču na Václavskim Námestíma posvećenu Palachu i Zajícu kao žrtvama za slobodu.
Palachova smrt, zbog načina njegova žrtvovanja za slobodu, izazvala je mnoge reakcije u Europi. Dakako, tada je bilo teško u zemljama Varšavskog pakta pokretati prosvjede protiv režima, ali Praško proljeće bilo je nadahnuće za mnoge pokrete i pokušaje demokratizacije tih društava.
Samo dvadeset dana nakon Palachova samospaljivanja, odnosno 5. veljače 1969. promijenjeno je ime studentskog kluba u Rijeci. Klub Index nazvan je Jan Palach. Koliko je Palachovo ime u Europi važno, dokaz je i što je engleski sastav Kasabian, koji je osnovan tek 1997., posvetio mu pjesmu Club Foot.
O njemu su snimljeni i dokumentarci, a poljska redateljica Agnieszka Holland 2013. godine na tu temu snimila je i igrani film, ali u njemu Palach nije opisan kao žrtva diktature, već kao mentalno nestabilna osoba koju su na strašan čin nagovorile zapadne tajne službe. Prag, Moskva, Varšava, Budimpešta… tih su godina u javnost plasirali mnoge neistine o prosvjedima protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke. Palach je prikazan kao mentalno nezrela osoba itd. Zapravo, svi koji su bili protiv režima nisu bili “normalni”. Duševne bolnice bile su pune protivnika režima.
Na crti Praškog proljeća nastalo je i Hrvatsko proljeće 1970., politički pokret koji je tražio decentralizaciju i više sloboda, a činili su ga prvenstveno intelektualci, studenti. Pokret i nada da se može živjeti slobodnije ugušeni su sjednicom CK SKJ 29. studenoga 1971. godine u Karađorđevu. Sudionici Hrvatskog proljeća su zatvoreni, a istu su sudbinu doživjeli i čelnici u ostalim republikama koji su samo željeli malo više sloboda u ekonomiji i društvu.
Samo deset mjeseci prije pada Berlinskog zida, odnosno 16. siječnja 1989., počast Janu Palachu otišli su odati članovi Karte 77 (Prohlášení Charty 77) koja je nastala u siječnju 1977., a sastavili su je i potpisali Václav Havel, Jan Patočka, Zdeněk Mlynář, Jiří Hájek…, ali im je to bilo zabranjeno. Havela je ponovno zatvorila politička policija režima samo zato što je htio položiti cvijeće na mjestu Palachova žrtvovanja. Dakle, i Havel, veliki intelektualac, književnik, pjesnik, smatrao je Palacha borcem za slobodu koja je stigla padom Berlinskog zida 1989. Havel je bio i prvi predsjednik nove Čehoslovačke od 1989. do njezina rascijepa 1992. te zatim i češki predsjednik. U jednom od svojih prvih obraćanja u novonastaloj situaciji bez Berlinskog zida Havel je kazao da, “ako nismo u stanju sanjati bolju Europu, nikada nećemo moći stvoriti bolju Europu”.
Pogledajte video: Brutalan napad na gradonačelnika Gdanska
Bio je to protest protiv Rusa i njihove okupacije ali i protiv gluposti zvana komunizam !