Anita Ruso rođena je Konavoka koja je povratkom u Zagreb, nakon doktorata na pariškoj École Pratique des Hautes Études, započela suradnju s galerijama i kulturnim institucijama kao kustosica. Novi projekt koji je preuzela prije nešto više od pola godine, a koji će idući tjedan ugledati svjetlo dana jest upravo izložba “Hrvatska svijetu” čiji je organizator Večernji list.
Veliko je to finale projekta “Hrvati koji su mijenjali svijet”, u sklopu kojeg je Večernjak tijekom 2020. godine u novinama objavljivao niz feljtona o velikanima, istaknutim znanstvenicima, izumiteljima, književnicima, umjetnicima i istraživačima hrvatskog podrijetla koji su svojim radom zadužili svijet. Potom su tekstovi ukoričeni u veliku knjigu, a sada je na red došla i izložba. Kako će izgledati, što je bilo najzahtjevnije pripremiti te koje će zanimljive eksponate prikazati i je li do njih bilo teško doći, otkriva nam Anita Ruso koja svoj posao opisuje na veoma specifičan način – učiniti posjetitelje ponosnima te im vratiti optimizam, nadu i osmijehe na lice.
Izložbu ste pripremali i u konačnici ona se otvara u veoma izazovnim vremenima. Koja se poruka time željela poslati?
Moja najveća želja je da s ove izložbe posjetitelji izađu puni zanosa i ponosa! Da nakon ove teške godine osjete svu moć kreativnosti i genijalnosti naših prethodnika i bar mrvicu onog zajedništva koje nas obuzme nakon velikih sportskih rezultata. Ljudi su umorni od kalkuliranja i strepnje. “Hrvatska svijetu” izložba je koja nudi zaokret svemirskih razmjera: od tjeskobne svakodnevice prema bespućima genijalnosti, kreativnosti i optimizma... Onaj osjećaj kada se nakon mjeseci sivila zaplavi nebo i sunce zasja u izobilju.
Što biste rekli, koji su glavni aduti ove izložbe, čime će osvojiti posjetitelje?
Nije moguće objektivno govoriti o projektu za koje su ti misli vezane i danju i noću više od pola godine, ali izložba koju smo priredili Hrvatskoj i svijetu ima toliko fascinantnih momenata da mogu samo poželjeti da sve posjetitelje očara barem jedan mali postotak od onoga koliko mene očarava svaki dan dok nastaje. Izložba predstavlja 38 hrvatskih velikana koji su promijenili svijet.
Da biste je postavili, morali ste puno o njima naučiti. Ima li nešto što vas je posebno očaralo ili iznenadilo?
Najveći od najvećih je Ruđer Bošković. Ja mu se ne mogu prestati diviti! Stoljeće i pol prije Einsteina razmatrao je o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije. Najviše me fasciniralo kako su jedni na druge utjecali, kako je transfer znanja i ljudi omogućio najveći civilizacijski iskorak – čovjekovo osvajanje svemira. Najveće iznenađenje bila mi je spoznaja da je jedan Puljanin, Herman Potočnik Noordung, omogućio čovjekov put na Mjesec. Fascinantno je da je Werner von Braun kod lansiranja prvog Apolla izjavio novinarima da “bez Potočnika ne bi bilo letova u svemir”. Osim toga, još jedan našijenac nas je zadužio u komunikaciji sa svemirom – Dubrovčanin Marin Getaldić čija konstrukcija paraboličnog zrcala danas omogućuje komunikaciju za satelitske i svemirske letjelice. Koristi se i za mikrovalni prijenos, radarske antene na tlu i u avionu, bežične WAN/LAN veze. Do prije nekoliko mjeseci nisam znala da je Splićanin Antun Lučić otac suvremene naftne industrije te time i pokretač ekspanzije prijevozne industrije ni da masovni ribolov možemo zahvaliti Bračaninu Mariju Puretiću.
Poznaje li Hrvatska dovoljno svoje velikane?
Iznenađujuće je da rijetko koju od ličnosti koje izložba prikazuje možete naći sustavno obrađenu u monografiji koja bi bila posvećena njegovu liku i djelu. Većina njih čeka na sustavno znanstveno obrađivanje. Nadam se da ćemo ovom izložbom potaknuti mlađe generacije da se uhvate u koštac s ovom prebogatom nacionalnom baštinom koju ničim nismo zaslužili, a koja nas je zauvijek i beskrajno zadužila.
U sklopu prošlogodišnjeg projekta “Hrvati koji su mijenjali svijet” predstavljeno je 12 hrvatskih velikana koji su svojim djelovanjem uistinu zadužili svijet, no sada ste taj popis za izložbu proširili na 38 osoba. Kako ste odabrali baš njih?
Na početku treba reći da Hrvatska ima nebrojene velikane, ali da ova izložba prikazuje samo one čiji su izumi, djelovanje i promišljanje imali utjecaja u svjetskim razmjerima. Brojni naši lokalni i nacionalni velikani nisu spomenuti baš iz tog razloga: zajednički nazivnik odabranima jest njihov utjecaj na svjetske prilike. Na tragu Večernjakova projekta “Hrvati koji su mijenjali svijet”, čiji je autor glavni urednik Dražen Klarić, odabrala sam za izlaganje sveukupno 38 zaslužnih osoba čije je djelovanje utjecalo na globalne prilike i fenomene. Oni su svojim idejama, izumima i umjetnošću mijenjali svijet, na što trebamo biti ponosni. Njima sam pridružila i četiri tematske jedinice: Zagrebačku školu animiranog filma, Nove tendencije, Akademiju likovnih umjetnosti Zagreb i Ljevaonicu ALU kao organizacije koje su donijele promjene i svojim djelovanjem osnažile svjetsku kulturnu scenu.
Prvi je korak u pripremanju izložbe bio informirati se o njihovu djelovanju, je li vam manjak materijala otežao posao?
Za početak sam konzultirala specijalno izdanje Večernjeg lista “Hrvati koji su mijenjali svijet”, kao i cijeli niz feljtona koji su objavljeni u Večernjaku. Tu sam naišla na nevjerojatno bogatstvo referenci koje su me dalje vodile u razne baze podataka poput Portala hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa, portala NSK za virtualne izložbe kao i njihove digitalne platforme. Tu je i online Hrvatska enciklopedija i Hrvatska tehnička enciklopedija pa cijeli niz kataloga izložaba koje su se bavile sličnim pitanjima ili obrađivale pojedince kojima se bavi izložba “Hrvatska svijetu”. Sve to pratilo je puno razgovora, savjetovanja i upijanja od intelektualaca koji se bave temama koje izložba obuhvaća.
Uslijedilo je definiranje ideje o postavljanju izložbe. Koji je bio najveći izazov?
Najveći izazov u radu bio je pronalazak autentičnog, a opet suvremenog načina brendiranja i prezentacije onih koji su zadužili svijet svojim stvaralaštvom. Razmišljala sam kako izložba treba biti za sve generacije. Ne smije biti ni previše „suvremena“ ni previše „starinska“. Postav treba fascinirati izlošcima iz naših kulturnih i obrazovnih institucija. Nema smisla izrađivati scenografiju koja bi nadomjestila sadržajne rupe jer njih nema, zato se izložba i održava u 1200 metara kvadratnih jednog od naših najreprezentativnijih izložbenih prostora, u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu.
U konačnici, trebalo je pronaći eksponate i donijet ih u Meštrovićev paviljon. Štoviše, većina ih zapravo dolazi ovaj tjedan. Odakle i je li ih bilo teško pronaći?
Osim što će izložba posjetiti Hrvate na veličine kojima se mogu ponositi, prikazat će im građu iz pojedinih kulturnih i obrazovnih institucija kao i privatnih kolekcija koja se rijetko kada viđa izvan samih tih institucija. Četrdesetak posuđivača, što muzeja, galerija, arhiva, knjižnica, privatnih zbirki, ali i obrazovnih institucija nalazi se na popisu suradnika koji nam ustupaju najraznovrsniju građu: od arhivskih pisama i fotografija, do raznih predmeta i umjetnina. Posebno me veseli uključenost umjetnika s Akademije likovnih umjetnosti Zagreb i umjetnika članova HDLU na izradi scenografije. To je praksa koju bi trebalo što više njegovati. Izložba je ogroman kabinet čuda iz kojeg posjetitelji neće htjeti otići.
Zadnje dane uglavnom provodite u paviljonu slažući izloške. Kako napreduje taj dio posla?
Najveće uzbuđenje vlada kada se odmotavaju izlošci za koje znate da imaju neprocjenjivu vrijednost i da su sadržavali otiske prstiju ljudi koji su svojim izumima i otkrićima izmijenili tijek povijesti. Ipak, ima i puno anegdota pa je tako neki dan jedan dio scenografije jednostavno zapeo za strop iznad stuba i dečki su ostali zaglavljeni s ogromnom željeznom konstrukcijom između stuba i plafona. Dočekala me galama pomiješana s gromoglasnim smijehom. „A ništa, pilimo“, povikao je jedan od njih i problem je riješen za desetak minuta. Grdosiju su odnijeli u postav i kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je i raznih putešestvija koje podrazumijevaju upadanje auta u blato i slično. Ništa neobično. Panika me uhvatila kada smo saznali da je jedan eksponat viši od visine izložbenog prostora pa se ipak ustanovilo da je došlo do greške u mjerenju.
Možete li otkriti neke eksponate prije početka izložbe?
Posebno su me oduševila djela Slavka Kopača, našeg nedovoljno poznatog umjetnika iz Vinkovaca koji je bio jedan od prvaka pariške likovne scene 50-ih i 60-ih godina i ostavio golem utjecaj na suvremenike. Tu je neizostavni Ivan Meštrović koji je posebno počašćen jer se izložba odvija u njegovom paviljonu, a posjetitelji će, osim skica za njegove Indijance koji krase Chicago, kroz postav moći vidjeti i još neka njegova djela. Od mnoštva plemenite građe ističem faksimil čuvenog Časoslova Farnese Julija Klovića kao i edukativne kratke filmove Andrije Štampara čiji je cilj obrazovati populaciju o važnosti preventive bolesti kroz higijenu. Tu su i brojni predmeti poput pisaće mašine na kojoj je pisao otac trenutačno vrlo popularne znanosti – seizmologije – Andrija Mohorovičić. Odat ću i jednu ekskluzivu: u postavu posjetitelje čeka pravi pravcati torpedo.
Koliko je ideja izložbe napredovala od prvog dana kada ste preuzeli projekt do danas kada je praktički gotova?
Jedna ambiciozna i dosta štreberska ideja izrasla je u spektakularnu izložbu od nacionalnog značaja koja će, sigurna sam, potaknuti mnoge na razmišljanje, a pojedine, nadam se, i na djelovanje. Naš najveći izvozni brend bez sumnje je kreativnost naših genijalaca koju treba njegovati, pravilno usmjeriti, dostojanstveno baštiniti i najvažnije – stalno je isticati među svim stanovnicima Lijepe Naše!
Kako ste uopće postali dio ovog projekta?
Kada sam prije točno 11 godina upisala doktorski studij, bila sam uvjerena da ću se baviti isključivo znanošću i da ću predavati na fakultetu. S vremenom sam počela priređivati sve više izložbi i shvatila koliko taj društveni posao više odgovara mojoj naravi nego samotnjački arhivski posao koji je činio najveći dio mog istraživanja za doktorski rad. Odabir studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti odveo me u Pariz, gdje sam nakon Erasmus razmjene upisala dvojni doktorski studij između École Pratique des Hautes Études i Sveučilišta u Zagrebu. Nakon povratka u Zagreb kao poslijedoktorandica radila sam na projektu Hrvatske zaklade za znanost voditeljice Jasenke Gudelj, a zatim sam započela surađivati s galerijama i kulturnim institucijama kao kustosica, a posebno sam ponosna na izložbe u rodnom Dubrovniku. Angažman na izložbenom projektu Hrvatska svijetu započeo je nakon prošlogodišnje suradnje s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika (HDLU) na Salonu mladih, najrespektabilnijoj izložbenoj manifestaciji mladih vizualnih umjetnika. Ipak, izložba Hrvatska svijetu u sjajnoj produkciji Real grupe vrhunac je mog dosadašnjeg rada.
Večernjakova izložba? Kakva izložba u vrijeme pandemije? Kakva okupljanja, širenje virusa? Večernji, da parafraziram vašeg autora članka pa vas upitam jel to vas samo briga za vlastito dupe?