– Odnose između sindikata i Vlade konačno smo izvukli iz ukopanih rovova i medijskih prepucavanja te na stol stavili konkretne analize i argumente. To je za mene bio ključni cilj i na tome smo cijelo vrijeme radili – poručila je jučer ministrica obrazovanja Blaženka Divjak, uoči današnjeg velikog najavljenog prosvjeda učitelja, profesora i nastavnika koji će se održati na Trgu bana Josipa Jelačića.
Koje su to konkretne analize, što je točno ponuđeno sindikatima, ministrica ni jučer nije željela otkriti, kao što ni cijeli vikend nitko od sindikalnih čelnika nije želio ništa komentirati, birajući nakon mjesec dana štrajka, odjednom, zavjet šutnje.
Kažu samo – konačno sve strane argumentirano razgovaraju!
Zaostajanje ipak – tri posto?
Tridesetodnevni put koji je započeo glasnom borbom za dostojanstvo traženjem većih koeficijenata ide, sve je jasnije, svome kraju. No, prelomio se preko leđa učenika unatoč jasnoj činjenici koje su itekako svjesni u Ministarstvu obrazovanja – da su analizama s kojima su u petak pristigli na sastanak u Vladi konačno potvrdili, ili ih prvi put razumjeli, da zaostajanje plaća nastavnika i profesora za ostalim sudionicima javnog sektora nije 6,11 posto, kako tvrde sindikati, nego tri posto.
Svejedno, to ne mijenja činjenicu da će učenici osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske morati, s današnjim danom, nadoknaditi 11 radnih dana!
Naknadno ministričino razumijevanje stvarne razlike zaostajanja plaća nastavnika kasno je, mora biti svjesna da je upravo ona najprije podržala sindikalne čelnike, onda proračun za sljedeću godinu u kojem sindikalnih zahtjeva nema, a potom apelirala na važnost učenika i u konačnici kazala da ona ne bi bila više dio političkih igara i da će predstavljanje sadržaja posljednjih razgovora sa sindikatima prepustiti premijeru Plenkoviću. Sve to vrijeme ministrica Divjak nije ni pomislila na mogućnost ostavke.
– Možda jesam uporni optimist, ali prostor za dogovor i rješenje su od petka na stolu i zato je važno da svi ostanu smireni i argumentirani, da ne reagiraju na neutemeljene špekulacije i igrice. Cilj je riješiti ovu krizu kako bi se učenici i učitelji vratili zadovoljni i motivirani u učionice i nastavili sukreirati reformu – poručila je jučer ministrica Divjak ne definirajući tko predvodi “igrice”, kao što posljednjih mjesec dana nije kazala da je upravo ona ta koja je prva trebala, uvodeći Školu za život, profesorima povećati plaće.
Ono što je ostalo neizrečeno, a sažeto je u kratkoj riječi “dostojanstvo”, jest činjenica da zbornice, jasno odvojene od sindikalnih ureda koji već godinama nemaju uvid u stvarni rad s učenicima, zapravo rogobore protiv Škole za život koja je doslovce bila točka na “i” njihova dostojanstva. No čini se da javno to još uvijek nitko nema snage reći.
Naime, osim opreme u školama, Školom za život uvedena je samo nova terminologija za već postojeće stvari – ocjenjivanje je postalo vrednovanje, polugodišta su postala obrazovna razdoblja, uvedeni su “ishodi” i “kritičko razmišljanje”, nametnuta su nova pravila kako pisati bilješke za e-dnevnik i ukinut je prosjek za učenike. Te činjenice sindikalni čelnici ne spominju, a glasni kao u borbi za koeficijente nisu bili ni kada je “netko” (još uvijek nepoznat) odlučio izbrisati novi popis lektire i vratiti stari, nisu se glasno bunili ni kada se s nastavnicima u pripremi Škole za život radilo isključivo preko tzv. webinara, ne i osobno, a nisu glasni sindikalni čelnici ni sada kad treba postaviti stotinu još uvijek neodgovorenih pitanja o Školi za život i funkcioniranju novog načina podučavanja. Glasni su samo za koeficijent, no još nitko od njih, ni iz jednog sindikata, nije dostavio “garanciju” da će većim plaćama za sve nastavnike, učenicima zasigurno biti bolje. Gdje je garancija da će učenici povećanim koeficijentima poštovati učitelja, gdje je garancija da će povišicom loš nastavnik odjednom postati motiviran i znati objasniti gradivo? O tome sindikati šute. Šuti i ministrica, a ta pitanja ne postavlja ni Vlada.
Ta pitanja postavljaju roditelji.
Za njih je školovanje sažeto u mjerljive omjere – koliko su novca potrošili za instrukcije iz pojedinih predmeta.
Samo dobri nastavnici, a takvih, srećom, u sustavu još uvijek imamo, znaju da se poštovanje učenika postiže u učionici. I takvi, isključivo takvi zaslužuju veće plaće koje premašuju i iznose povećanja koji bi došli s povećanjem koeficijenata za 6,11 posto – svi ostali zaslužuju sustav u kojem zbog uspješna rada mogu napredovati i onaj koji im plaće može sniziti kada u učionicama zakažu.
Do tada će u javnosti biti samo jedno pitanje – bore li se sindikalci samo za koeficijent ili pak za ispravljanje nepravde i izjednačavanje s ostalima? Jer ako se bore za potonje, onda moraju biti spremni pregovarati o postupku kojim sve modelima mogu doći do ujednačavanja, a koji se nužno ne odnose samo i isključivo na koeficijent. Uostalom, u posljednjoj ponudi ponuđeno im je i povećanje koeficijenta, ne odmah i ne u omjeru koji su tražili. Ako su spremi samo pregovarati o koeficijentima, Hrvatska mora biti spremna na to da štrajku, barem do kraja godine, nema kraja.
U pripremi još jedan prosvjed
A kad se, i ako se, situacija smiri, barem među štrajkašima, ministrica Divjak mora biti spremna na još jedan prosvjed – onaj koji će se održati ispred Ministarstva obrazovanja 9. prosinca. Taj će prosvjed, naime, organizirati učenici, i to ne zato što su ljutiti što moraju nadoknaditi nastavu, prosvjedovat će jer ne žele biti pokusni kunići. Naime, dosad nitko nije upozorio, a učenici jesu, na činjenicu da generacija u kojoj se počela provoditi eksperimentalna Škola za život ide na državnu maturu po novom programu. To ne bi bilo problematično da se odluka odnosi na one škole koje su provodile eksperiment, ali se nova matura odnosi i na one učenike koji su učili po starom programu. Drugim riječima, učenici koji su ove godine drugi razred srednje škole, za dvije godine pisat će maturu po novom programu. Na novu maturu ići će iz škole u kojoj su dvije godine učili po starom, a dvije završne godine po novom gradivu. Ni o tome ne govore sindikati!
Vlada pak mora biti spremna na to da bi učitelje u prosvjedu mogli zamijeniti liječnici, a štrajk su, navodno, za 2. i 3. prosinca najavili i iz privatnog sektora, poručujući da ta dva dana neće puniti proračun!
Neka štrajkaju. Svi neka štrajkaju. Gabrijela Žalac godinu dana ništa ne radi, a primit će 300.000 kuna. Za nerad. To je domoljublje ma hrvatski način.