Iračka vojska i šijitske dobrovoljačke jedinice napreduju i osvajaju dio po dio Iračkog Kurdistana nakon što su se borci pešmerge povukli izvan te kurdske autonomne regije u Iraku. Pešmerge su se povukli i s područja Sindžara, gdje su 2014.-2015. teroristi ISIL-a izvršili masakr nad Jezidima i zarobili stotine jezidskih žena i djevojaka.
Iranci predvode napad
U borbama za Sindžar iračkoj vojsci pridružili su se i jezidski borci i Turkmeni jer su i oni glasali protiv neovisnosti Kurdistana. Pred naletom iračkih snaga, Kurdi su počeli povlačiti svoje snage iz područja Mahmura jugoistočno od Mosula, regije Hanakin koja se nalazi na iranskoj granici i iz okolice grada Nimruda te se grupiraju oko grada Erbila, prijestolnice Iračkog Kurdistana. Glavnu operaciju vodi general Kasim Sulejmani, zapovjednik brigade Al Quds, korpusa iranske revolucionarne garde.
Iran se odlučio uključiti u borbu protiv Kurda kako bi spriječio mogućnost proglašenja neovisnosti Kurdistana s obzirom na to da je Izrael jedina država koja je dala podršku neovisnosti Kurdistana i koji ima jako dobar odnos s Kurdima. Iranski dužnosnici u nekoliko navrata su kazali kako će pod svaku cijenu spriječiti proglašenje neovisnosti Kurdistana, s obzirom na to da bi Izrael diktirao politiku Kurdistana, što bi ugrozilo nacionalnu sigurnost Irana. Izrael pod svaku cijenu želi stvarati vojnu i obavještajnu ravnotežu s Iranom s obzirom na to da iranska revolucionarna garda već ima nekoliko baza u Siriji koje Izrael smatra opasnima za svoju nacionalnu sigurnost. Neovisan Kurdistan mogao bi postati i vojna baza Izraela, i to na samoj granici s Iranom, poput Iranaca koji su došli na granicu s Izraelom i Sirijom. Predsjednik kurdske regionalne uprave na sjeveru Iraka, Mesud Barzani, smatra da je povlačenje pešmergi iz Kirkuka veleizdaja i jednostrano djelovanje pojedinih političara, te ističe da on nije zapovjedio povlačenje kurdskih snaga.
Nakon Kirkuka, iračke snage sigurnosti zauzele su i naftno polje Bai Hasan sjeverozapadno od toga grada. Riječ je o naftnom polju na kojem je regionalna kurdska uprava do sada proizvodila 280.000 barela nafte dnevno, gotovo polovicu ukupne proizvodnje u toj regiji. Iako zasad SAD i Rusija uglavnom pozivaju na dijalog i mirno rješenje problema, analitičari ne isključuju mogućnost vojnog uključenja u sukobe s obzirom na njihovu zainteresiranost za naftu i plin na tom području. I Rusija i SAD već su ulazili u sukobe zbog nafte i plina, Rusija u Siriji, a SAD u Iraku. Nije tajna da Rusija planira povezati naftovod i plinovod iz Kurdistana s Crnim morem preko Turske. Kurdistan je vrlo bogat prirodnim resursima, naftom i plinom. Regija izvozi oko 600.000 barela nafte dnevno preko turske luke, što čini više od 90% ukupnog prihoda Kurdistana. Nekoliko ruskih kompanija, uključujući i naftnog diva Rosnjeft, posluje u Kurdistanu. Rosnjeft je nedavno sklopio sporazum o naftovodu u Iračkom Kurdistanu koji bi ga trebao učiniti glavnim izvoznikom nafte i plina prema Turskoj i Europi.
Planiran novi cjevovod
Cjevovod bi trebao biti sagrađen 2019. a izvoz bi trebao početi 2020. Kako i ruske tako i američke naftne kompanije rade na području Kurdistana, Weatherford, Exxon i Chevron. Također, četiri zapadne naftne kompanije blizu su potpisivanja naftnog ugovora s iračkom vladom koji će im omogućiti povratak u tu zemlju prvi put nakon 36 godina. Exxon Mobile, British Petroleum, Royal Dutch Shell i Total surađivali su s Iraq Petroleum Co. prije nego što je Sadam Husein nacionalizirao naftnu industriju. Ako svijet ne reagira brzo i ne zaustavi zasad politički sukob između Bagdada i Erbila, prerast će u vjerski i etnički poput onog u Siriji i neće ga biti lako zaustaviti.
Eh jadni i ti Kurdi.Kad se trebalo boriti protiv ISILa i to vrlo uspješno onda su bili dobri.Ponovno su ih Ameri iznevjerili.