Ja sam crvena krpa za ovdašnje desničare i neke ljevičare, ali zbog toga ne namjeravam prestati govoriti – poručio je prije nekoliko dana Dejan Jović, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i glavni analitičar predsjednika Republike Ive Josipovića. Lijepa izjava, ali gledano iz perspektive novinara koji se u posljednjih mjesec dana trudio kroz dva članka profesionalno prezentirati Jovićeve stavove, posebno one o Hrvatskoj i Europskoj uniji koji su mi kao dopisniku iz Bruxellesa najvažniji, problem nije to što Jović govori nego to što – odbija govoriti.
Dejan Jović, naime, odbija razgovarati s novinarima koji žele pisati o njegovim stavovima i reakciji šire javnosti na njegove tekstove. Pripremajući dva velika članka o njemu, pristupio sam mu s molbom da razgovaramo o onome što drugi argumentirano zaključuju o njegovu radu u dvojakoj ulozi nezavisnog profesora s jedne i predsjednikova savjetnika s druge strane. U oba navrata odbio je išta reći.
Problem, dakle, uopće nije u tome da Dejan Jović nešto govori. Problem je upravo suprotan – da ne govori. A kao savjetnik predsjednika RH, ako već ne kao profesor na FPZ-u, Dejan Jović katkad mora govoriti jer je interes javnosti za njegove stavove opravdan. Dakle, ne radi se ni o kakvoj “crvenoj krpi”, nego se radi o opravdanom interesu javnosti. Evo samo nekoliko pitanja na koja Jović odbija odgovoriti.
Što znači kad glavni analitičar predsjednika Hrvatske, koja je priznala Kosovo kao nezavisnu državu, piše imena dviju različitih država zajedno: “Srbija/Kosovo”? Možda to ne znači ništa suštinski, možda znači da jedan savjetnik na Pantovčaku tretira Kosovo jednako kao službeni Beograd, ali dok ne dobijemo odgovor onoga tko je svjesno odlučio tako pisati, možemo samo nagađati. A Jović odbija govoriti.
Kako Jovićeva teza da je Hrvatska odglumila transformaciju u pregovorima s EU korespondira sa stavom koji predsjednik Josipović uvijek ponavlja, a to je da je Hrvatska, reformirajući se u procesu pristupanja EU, postala bolja zemlja i bolje društvo? Jović o tome odbija govoriti.
Je li analitičar Žarko Puhovski u pravu kad kaže da je Jović nedovoljno svjestan činjenice da se ne može graditi kao da je samo nezavisni profesor kad je istovremeno i glavni analitičar predsjednika države? To pitanje Puhovskog, koje smo prenijeli zajedno s njegovim pohvalnim riječima o Joviću kao piscu koji u svojim člancima uvijek dobro argumentira stavove, zahtijeva odgovor, ako ne i širu javnu debatu. A Jović odbija govoriti.
Dakle, da bi tvrdnja “ne namjeravam prestati govoriti” uopće postala točna, Jović najprije treba početi govoriti. Govoriti je u ovom slučaju različit pojam od pisati.
Jovićevi članci, u časopisu Politička misao ili drugdje, jasni su i obrazloženi, kao što smo već shvatili citirajući Puhovskog. Govoriti u ovom slučaju znači odgovarati na pitanja od javnog interesa koji je malo širi od interesa čitatelja Političke misli. Pitanje treba li cijeli Balkan ući u EU po nižim kriterijima nego Hrvatska jest pitanje od općeg interesa javnosti, pogotovo kad glavni analitičar najviše rangiranog državnog dužnosnika smatra da treba.
Jović taj stav, doduše, iznosi u članku na čijem je dnu napisano upozorenje da je to njegovo osobno mišljenje, a ne nužno i stav Ureda predsjednika, no opet se vraćamo na legitimno pitanje Žarka Puhovskog. Na koje nije odgovoreno jer Jović ne govori.
Hrvatska politička scena prepuna je, nažalost, likova koji umjesto javne debate argumentima biraju bijeg u šutnju, antagonizam i, općenito, bijeg u svoju “komfornu zonu”. Previše je političara koji svjesno i uporno odbijaju razgovarati s pojedinim medijskim kućama. Poneki odbijaju razgovarati sa svim medijima.
Milan Bandić, primjerice, tijekom čitave svoje karijere redovito je upadao u raspoloženje u kojem svako kritičko ili polemičko pitanje odbacuje tvrdnjama da on “samo dela” i da su građani na izborima rekli svoje. No, kao što se demokracija ne sastoji samo od izlaska na birališta, gdje onaj tko dobije najviše glasova može zaključiti da su njegovi stavovi nepogrešivi sljedeće četiri godine, tako i demokratska javna rasprava nije samo pisanje za Političku misao nego i udovoljavanje interesu šire javnosti kad se on pojavi. Kao intelektualac koji je doktorirao na jednom od najuglednijih svjetskih sveučilišta (LSE), Dejan Jović trebao bi barem pokazati da bolje razumije interes javnosti od Keruma ili Bandića.
>>'Cijeli Balkan treba pustiti u Uniju po brzom postupku'
budi ti crvena krpa kolko hoćeš., zahvaljujući tebi, za tvog šefa će glasati samo oni koji ne vole hrvatsku