Hit među posjetiteljima ovogodišnjeg, 55. zagrebačkog salona bio je namještaj Igora Prodanovića, tajnovitog arhitekta koji stoji iza brenda Sexyinterijeri. Tri rada koja je izložio odišu skulpturalnošću, elegancijom i seksepilom koji, unatoč provokativnim nazivima namještaja, nije otišao u smjeru kiča i vulgarnosti. A seksi je i ostatak Prodanovićevih djela, koja se mogu vidjeti u njegovu atelieru u centru metropole. Barok se ondje stapa s popularnom kulturom i referencama na brojne glazbenike i redatelje koji su na njega ostavili trag. Ljubav prema glazbi i scenskoj umjetnosti utkao je i u namještaj.
– Sexyinterijeri su umjetnost prostora koja povezuje maštu i stvarnost. Slogan im je “prostor kao užitak”, a tome i stremim u svojim radovima. Prostor užitka ne mora nužno biti smješten u intimi, već može biti i u javnom prostoru. Dovoljan je samo detalj da ga preobrazi u nešto što golica našu maštu – počinje Prodanović svoju neobičnu priču, koja je pomalo i filmska. Prije nego što je arhitekt postao produkt dizajner, naime, radio je kao menadžer u jednoj uspješnoj tvrtki. Kada je uvidio da ga, usprkos odličnim primanjima i uvjetima, taj posao više ne ispunjava, odlučio je slijediti svoj san da postane dizajner seksi namještaja, za što je, ističe, imao veliku podršku supruge i djece.
– Dugo je to sazrijevalo u meni. Pokušao sam stvoriti brend koji će biti prepoznat, a da nije vulgaran i nadam se da sam pronašao taj međuprostor. Imenom sam, pak, htio izazvati reakciju i potaknuti ljude na promjene – govori Prodanović. Ili, ako ćemo nešto drukčijim riječima, zapravo je odlučio učiniti svijet boljim, i to stvaranjem seksi namještaja.
Po prirodi sam skroman tip
– U prvome valu koronakrize, primjerice, bili smo zajedno, ujedinjeni, no čim je prošao, to smo zaboravili. A ja želim da svi zajedno stvaramo bolji, opušteniji i tolerantniji svijet, da ljudi budu radosni, da pozitivno razmišljaju, oslobode se, žive i uživaju te da puste druge da čine to isto. Stoga je i moj namještaj namijenjen svima, bez obzira na vjersko opredjeljenje, boju kože i seksualnu orijentaciju – objašnjava dok promatramo provokativne komade izložene u nekoliko soba. Svojom je slobodoumnom koncepcijom Prodanović tako pronašao nišu koja u hrvatskom dizajnu nije pokrivena, no ima budućnost. Trenutačno je bez konkurencije, ali još nedovoljno prepoznat. To ga, međutim, ne brine previše jer slava ga, kaže, ionako ne zanima.
– Ne ciljam na konfekciju ni na industriju. Osmišljavam prostor korak po korak i sasvim sam zadovoljan. Ne težim bogatstvu, nego realizaciji. Po prirodi sam skroman tip – kratko će pedesetpetogodišnji arhitekt. Njegov namještaj, pak, ne djeluje nimalo skromno. Odmah je na Zagrebačkome salonu privukao pozornost, i to ne samo publike nego i struke. Najveći interes svakako je izazvala modularna sofa “Deep Throat”, dijelom zbog naziva, a dijelom zbog erotskog dizajna koji kao da vas tjera na “grijeh”.
– Poklonik sam kultnoga erotskog filma “Duboko grlo”. Tko god ga pogleda, shvati da je to čista avangarda. Erotičan je, izazovan, seksi, ali i prožet humorom, sjajnom glazbom i porukom. Takvo nešto i ja želim postići svojim radom – objašnjava. I odmah dodaje da kauč “Deep Throat” nosi u sebi i političku poruku.
– Nemojmo zaboraviti da je Duboko grlo bilo i tajno ime visokog izvora u FBI-ju čije su informacije dovele do afere Watergate i ostavke američkoga predsjednika Richarda Nixona. U sofu su tako utkane i tajne koje se šapuću daleko od očiju javnosti. Poruka je da ne smijemo šutjeti o nepravdi koja se zbiva oko nas – ističe Prodanović. Izlagao je na Zagrebačkom salonu i mačo kubističku fotelju nazvanu “Men’s secrets”, koja kao da je stvorena za neki pomalo otkačeni odvjetnički ured.
– Muške tajne toga naslonjača mogu biti poslovne, političke, ali i seksualne – govori dizajner pa domeće kako proizvodi nose engleska imena jer mu je tržište internacionalno, no htio je da budu prepoznatljivi i onima koji tim jezikom ne barataju. A reakcije na namještaj, priznaje, pozitivno su ga iznenadile.
Tri boje s razlogom
– Ljudi su shvatili da je riječ o nečemu novom, drukčijem, nečemu što provocira i u što je uložen velik trud. I doista, dane i noći proveo sam u osmišljavanju proizvoda, a to su ljudi očito prepoznali – ističe. Ideje za rad, kaže, crpi iz svakodnevice, no i iz umjetnosti, i to od starog Egipta do pop-kulture, ali nastoji ne kopirati nikoga.
– Na današnjem je tržištu, međutim, teško biti originalan pa puno vremena provodim u promišljanju proizvoda. Inspiriraju me renesansa i barok, u kojemu je užitak došao na razinu zahvaljujući Francuzima. Uzori su mi Salvador Dalí, Pablo Picasso, Bauhaus, ali i modni kreatori poput Alexandera McQueena i Jean-Paula Gaultiera – nabraja Prodanović, a onda napominje da mu je možda najveće nadahnuće gospodin Fulir iz filma “Tko pjeva zlo ne misli”, slavne “ljubavne komedije s pjevanjem” redatelja Kreše Golika.
– Jer kakav god bio, gospon Fulir u sebi nosi poruku da muškarci, što god radili, ponajprije moraju biti džentlmeni. Bez filma “Tko pjeva zlo ne misli” i Fulira nikada se ne bih mogao zamisliti u ovom projektu – kaže dizajner u čijemu je radu gospon iz Golikove uspješnice prisutan i u detalju leptir-mašne koja se može naći na mnogim komadima namještaja.
– Uzori su mi i Slobodan Šijan i crni val. Kao i novi val te svakako velikani hrvatske umjetnosti i dizajna, od grupe Gorgona do Josipa Vanište, koji mi je bio profesor na fakultetu, Ivana Kožarića, skulptura Vojina Bakića... Znakovi X na mom naslonjaču koji je također bio izložen na Zagrebačkome salonu lonu, primjerice, imaju poveznicu s meandrima Julija Knifera. A to su sve stupovi naše umjetnosti. Žalosti me, međutim, što je veličanstvena domaća dizajnerska tradicija zapostavljena pred najezdom kiča – ističe Prodanović, koji za sebe kaže i da je “zagorski Međimurec”, a odrastao je u opjevanim osamdesetima u Zagrebu.
– Ružili smo u Kulušiću, družili se, slušali neke od najboljih koncerata na ovim prostorima i vraćali se idući dan. Krivo mi je što više nema entuzijazma kakav smo mi imali kada smo odrastali – govori dok pokazuje ploče izložene na zidovima atelijera na kojima su ispisani stihovi pjesama omiljenih mu glazbenika. U njegovu uredu ističe se natpis “Try walking in my shoes”, koji će odmah prepoznati ljubitelji opusa Depeche Modea.
– To je jaka poruka, iako pjesma govori o borbi s opijatima kroz koju je prolazio David Gahan. Njihovo prvo gostovanje u Zagrebu možda mi je i najbolji koncert na kojemu sam ikada bio. Nikada nisam osjetio takvu energiju. Svi smo pjevali uglas, a kad su izišli na scenu, nastao je vulkan, još sad me trnci prolaze. Gahan je kasnije izjavio da mu je to bio jedan od najboljih koncerata u životu. Strašno volim Depeche Mode. Njihovim opusom kao da prevladava crna boja, no ima crvene i bijele. Tako je i u mom radu – opisuje dizajner, koji u svom stvaralaštvu najčešće koristi te tri boje, i to s razlogom.
– Crveno je boja ljubavi, strasti, optimizma, revolucije... Crno je duboko, zagonetno, neistraženo, tajnovito, a bijelo je u kontrastu, nevino, kristalno, na neki način ledeno i katarzično pa daje ravnotežu svemu. Koristim ih jer se sjajno nadopunjuju – otkriva.
Od tabua do banalizacije
No iznimno mu je važan i taktilni element pa svaki njegov unikatni komad, izrađen od kože, tekstila, baršuna ili krzna, poželite maziti ili barem dodirnuti.
– Od klijenata želim da podijele sa mnom svoje snove, želje i sklonosti, no da to ostane naša tajna. Mnogi od njih žele diskreciju. Projekt je tako i zamišljen. Nije poanta u proizvodima, nego u kreiranju prostora u kojemu svaki detalj ima poruku, a i kroz njih se osjeća osobnost klijenata – objašnjava. Pomalo mu, pak, smeta to što je u našem društvu erotika još veliki tabu pa svojim djelovanjem nastoji to promijeniti.
– Ako se svi sramimo svoje prirode, erotike u sebi, nije mi jasno kako smo onda nastali. Okruženi smo lažnim moralom. Kao društvo smo podložni onome što nam drugi nameću umjesto da otkrivamo iskonsko u sebi. Da nije tako, Zagreb, Rijeka i Split mogli bi postati novi Amsterdam – kaže Prodanović pa dodaje da ne bježi od teme seksa jer je ona ionako oduvijek prisutna u umjetnosti.
– Jako cijenim “Eros i pornos”, knjigu Đure Vanđure koja je neka vrsta biblije seksa u našoj umjetnosti. U njoj je sve, od rane povijesti do djela Nikoline Ivezić, koja radi fantastične stvari na temu banalizacije erotike. Njezino je stvaralaštvo također prožeto erotikom, ali kritična je prema konzumerizmu. I ja se trudim kritizirati konzumerizam. “Deep Throat” je, primjerice, poticajan, ali on je i kritika banalizacije seksa i pornografije koja je svedena na niske grane. Sedamdesete su bile fantastično razdoblje za seksualne slobode i emancipaciju, no od tada sve ide prema konzumerizmu i banalizaciji – smatra Prodanović te naglašava da nije a priori protiv pornografije.
– Ne libim se ničega. Pokreće me želja da pomognem ljudima da oslobode seksepil i erotiku kojom zrače, za što ponajprije moraju biti otvoreni prema sebi i svojim životnim partnerima, odnosno partnericama, a onda i prema društvu u globalu. Život je samo jedan. Ako propustimo osloboditi se, vrlo brzo probudit ćemo se kao 70-godišnjaci i razmišljati o svemu onom što smo propustili – zaključuje Igor Prodanović.
