Kriza s Rusijom zbog Ukrajine očito je najvažnije pitanje s kojim se Sjedinjene Američke Države danas suočavaju jer smo na pragu potencijalno najteže krize u Europi od vrhunca hladnog rata. Međutim, to trenutačno nije glavna javna briga u Washingtonu. Zapravo, postoji niz drugih pitanja koja ovdje zaokupljaju veću pozornost.
Jedno od njih je neprekidna pandemija; zbog omikron-varijante, SAD ima više od pola milijuna novozaraženih COVID-om i gotovo 2000 smrtnih slučajeva dnevno. Drugo zabrinjavajuće pitanje je znatan rast inflacije koji je u protekloj godini iznosio sedam posto, što je najviša godišnja stopa inflacije u posljednja četiri desetljeća. Većina Amerikanaca ili ne zna ili je zaboravila kako je to suočiti se sa stalno rastućim troškovima života, što najviše pogađa nižu i srednju klasu te umirovljenike s fiksnim primanjima.
Povrh tog negativnog razvoja događaja, dominantno pitanje ovaj tjedan na političkom planu je sve veći neuspjeh Bidenove administracije, za koju se smatra da podbacuje u najvažnijim pitanjima. Joe Biden relativno je uspješno započeo svoje predsjednikovanje zahvaljujući snažnoj kampanji cijepljenja i naknadnom usvajanju povijesnog zakonodavstva za obnovu sve starije američke infrastrukture.
Ali od početka bio je hendikepiran zbog načina djelovanja što mu je suzilo prostor za pogrešku. Kao prvo, mogao je očekivati malo suradnje od republikanaca, čije je biračko tijelo velikom većinom prihvatilo laž da je Biden ukrao izbore i da je stoga nezakoniti predsjednik. Drugo, s demokratima, koji uživaju slabu kontrolu nad američkim Senatom, prostor za postizanje ambicioznog političkog programa bio je inherentno ograničen. I treće, sam Biden, iako sposoban političar, nema vrhunske komunikacijske vještine. Njegov izbor uglavnom je bio posljedica pragmatizma birača demokrata, koji su se ujedinili oko centrističkog kandidata s najboljim izgledima za poraz Donalda Trumpa.
Stvari su počele ići loše za Bidena kaotičnim povlačenjem SAD-a iz Afganistana u kolovozu, što je, po mojem mišljenju nepravedno, potvrdilo republikanske sumnje u njegove kompetencije. Od tog trenutka predsjednik je pao u ispitivanjima javnog mišljenja, a njegova popularnost danas iznosi oko 40 posto, a možda i manje. Administracija je pretrpjela veliki politički udarac neposredno prije Božića kada je njezin pokušaj da se prihvati Bidenov program društvene infrastrukture "ponovno izgradimo bolje" (Build Back Better) propao prebjegom ključnog centrističkog demokrata, senatora Joea Manchina iz Zapadne Virginije. Ukratko, Bidenov program je sada u zastoju i, s obzirom na njegovu nisku stopu odobravanja, republikanci su trenutačno u jakoj poziciji za preuzimanje kontrole nad Kongresom na parlamentarnim izborima u studenome.
Deset mjeseci vječnost je u politici, i sigurno dovoljno vremena da Biden preokrene svoju sreću. Mogao bi odlučiti smanjiti svoje prijedloge i pokušati osigurati prolaz uz potporu umjerenih demokrata, a možda i nekih republikanaca. Dosad je Biden udovoljavao progresivnim demokratima, koji su vrlo utjecajni u stranci, ali manje u Kongresu, a još manje u zemlji.
Međutim, međunarodna kriza s Rusijom koja se nazire vjerojatno će uskoro zasjeniti američke domaće izazove i već je prevladala u glavama Bidenova tima za nacionalnu sigurnost. Što će se dalje događati ne zna se, ali potpuno je u rukama jednog čovjeka. Pregovori koji su prošli tjedan održani diljem Europe s Rusijom završili su neuspjehom, kao što je zasigurno bilo programirano. Moskva je sigurno znala da njezini zahtjevi o kojima se ne može pregovarati neće biti ni izdaleka prihvatljivi SAD-u i njegovim saveznicima u NATO-u.
To naglašava osjećaj da je vojna agresija bila plan cijelo vrijeme. Pitanje je koliko je daleko Putin spreman ići i koje je rizike spreman pokrenuti kako bi postigao svoje naizgled dalekosežne ciljeve. Prva faza bit će neka vrsta vojnog upada, potencijalno golemog, u Ukrajinu. U međuvremenu, Kremlj je već zaprijetio i "potpunim rascjepom" u odnosima ako se SAD osveti onesposobljavajućim gospodarskim sankcijama i vojno-tehničkim odgovorom. To bi moglo značiti bilo koji niz stvari u drugoj fazi ruskih operacija, uključujući kibernetičke napade na kritičnu infrastrukturu u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. Imajući na umu da Putinovi zahtjevi uključuju vraćanje NATO-a na pozicije 1997., prijetnja ruske agresije proteže se i na istočnu Europu.
Ukratko, Putin signalizira da je spreman za eskalaciju i da bi je zaista mogao pozdraviti. NATO sa svoje strane mora učiniti sve što može kako bi ga odvratio od upuštanja na tako nepromišljen put. Osim velikih gospodarskih sankcija, Washington, kako se navodi, planira poduprijeti pobunu u Ukrajini kako bi kaznio ruske okupacijske snage. Neki vojni stručnjaci preporučuju da SAD ne čeka s pojačanjem svojih snaga u Europi prije krize.
Članice NATO-a pokazale su hvalevrijednu snagu i jedinstvo suočene s pokušajem Rusije da zastraši i ucjenjuje Zapad, što Putin možda nije očekivao. Održavanje savezničke odlučnosti i solidarnosti može biti najvažniji čimbenik u održavanju mira u predstojećim tjednima.
Inflacija, covid gdje mu je umrlo jednako ljudi kao prethodniku s tim da prethodnik nije imao cjepivo, pucanje lanaca opskrbe, prazne police u trgovinama kao u jugoslaviji 1988. Zatim je tu kriza na južnoj granici, pokušaj rušenja filibustera, pokušaj pakiranja Vrhovnog suda, inzistiranje da se može glasati bez predočenja identifikacijskih dokumenata i utapajuće povlačenje iz Afganistana. Tu je i rekordan broj otkaza i rekordno povećanje nezaposlenih u tako kratkom roku. A što se tiče Ukrajine, dobro je da postoji ovaj tekst da se vidi čemu bi trebala služiti Ukrajina, a to je da se napravi distrakcija od svega nabrojenog. Problem je u tome što Amerikanci nisu nikad živjeli u komunizmu pa im ne možeš tako lako prati mozak, oni znaju da je taj u osnovi napad na Rusiju kontraproduktivan jer bi gurnuo Rusiju u zagrljaj Kine i tek tada bi nastao pravi problem za cijeli zapad na čelu s Amerikom. I zato bi u jednoj ovakvoj kolumni bilo korisno pročitati zašto Victoria Nuland u State Departmentu gura tu suludu politiku. Ja kao i većina Amerikanaca zna odgovor jer uopće nije tajna čija je ona marioneta. Veleposlaniče Foley, bilo bi dobro kad bi napisali jedan tekst o istrazi AG Johna Durhama, čisto da se vidi i da se zna tko je na izborima 2016. muljao s Rusima, zašto je uhićen Dančenko i kako je završila vjerodostojnost dosjea Christophera Steela 😎