Prati ga zahtjevna publika, pubertetlije, kojima je malo toga dobro. Pogotovo ako je vezano uz školu. Svejedno, samo ga hvale: “Predobar video, pomaže u učenju”, “Super, profesore, i hvala što trošite vrijeme za nas”, “Video je vrh” i sl. Padne i koje potpitanje poput, recimo, što je to sinonim, a na edukativni YouTube kanal Think About! “zaluta” povremeno i poneki odrasli: “Sjajno! Učenje i ponavljanje u jednom! Nama roditeljima ovo olakšava život jer možemo provjeriti znanje djeteta u relativno kratkom vremenu.
Duhoviti crteži, korisne fotografije i primjeri koji potiču učenje s razumijevanjem. Bravo!” Lajkovi lete sa svih strana, od Zagreba, Osijeka i Visa do Dubrovnika, a odnedavno i izvan granica, iz Mostara, recimo, pa čak Srbije i Crne Gore. Tko to, dok se zaduženi i plaćeni za bolje obrazovanje godinama natežu oko kurikularne reforme, u tišini troši sate i sate da bi djeci približio gradivo na moderan način? Kome to nije žao ni vremena ni truda, a bez osobne koristi? Na njegovu kanalu, starom svega godinu i pol, već je više od 150 videa iz prirode i biologije, pravih malih digitalnih radnih bilježnica za osnovce od 5. do 8. razreda. Nema podataka koliko je zahvaljujući videima palo petica umjesto četvorki ili izbjegnuto jedinica, ali dosad su pregledani više od 200.000 puta. Lice te lijepe priče je Ivor Vodanović profesor biologije u zagrebačkoj osnovnoj školi Dragutin Domjanić.
Neki u kafić, on na internet
– Moje ambicije nisu bile ovolike. Počeo sam snimati videa da pomognem učenicima moje škole, ali onda su počeli stizati komentari djece i roditelja iz drugih škola, pa iz drugih gradova, a evo sad i iz drugih država – smije se Ivor, koji posljednjih sedam godina predaje u školi.
– Predavao sam i prije, ali na informatičkim tečajevima i radionicama studentima, menadžerima... No, priroda me uvijek fascinirala i mislio sam da se trebam okušati i u zanimanju za koje sam se školovao. I to se dogodilo jednostavnije nego sam mislio. Pitali su me znanci imam li vezu, savjetovali mi da je potegnem. Nisam poslušao, slao sam molbe i mislio ako moj životopis nije dovoljan, onda bolje i da se ne laćam tog posla...
A nije Ivorov životopis bio kao bilo kojeg svršenog studenta zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Uz natprosječnu informatičku naobrazbu, ovaj je Pločanin i autor biološkog leksikona, koji je izdala Školska knjiga, s nekoliko tisuća izabranih pojmova za pripremu prijemnog ispita studentima. I to još iz studentskih dana. U to je doba, prvo na biciklu, a iduću godinu i pješice, prevalio i put od Savudrije do Prevlake. Od fotografija snimljenih duž 2,5 milijuna koraka dugog puta snimao je fotografije, napravio prodajnu izložbu, a prihod donirao Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Bavio se mišlju da isti put prevali i plivajući, ali po završetku faksa su krenule ozbiljnije obaveze.
– Uvijek sam dosta radio, na fakultetu sam se sam uzdržavao, a na koncu i bez problema dobio posao u struci. Na staru godinu nazvala me tadašnja ravnateljica i rekla da počinjem idući tjedan. Prvi mjeseci u razredu nisu bili jednostavni, trebalo je vremena da se međusobno naviknemo, ali sad je super – kaže profesor i “jutjuber” Ivor, koji na svaki video troši desetak sati.
– Kanal prate djeca koje imaju različite udžbenike, pa koristim različitu, opširnu literaturu... Ali kad mi se jave i kažu da im je pomoglo, to je super osjećaj. Netko voli slobodno vrijeme provesti u teretani, netko u kafiću, a mene ovo veseli – kaže entuzijast, koji nije slučajno profesor biologije.
Priroda ga oduševljava kao i nekad dječarca iz Ploča, koji je imao sreću odrastati u kući s vrtom, uz jezero, nedaleko od rijeke i mora. Danas mu nije teško, ne bi li razbudio zanimanje kod gradske djece, u razred donijeti i pijavicu.
– Bilo je cike, skanjivanja, većina ju nikad nije držala u ruci, ali na kraju je svima bilo zabavnije nego kad se držimo samo knjige. Mislim, inače, da je važnije da klinci nauče neke praktične stvari, pa da, recimo, prepoznaju ribe i razlikuju koja je svježa, a koja nije, nego da znaju objasniti građu probavila ce-ce muhe... Djeca su danas puno na internetu, u virtualnom svijetu, neka ne znaju ni da će iz sjemenke lubenice, posadite li je u zemlju, niknuti nova biljka – kaže Ivor.
Pred očima mu se smjenjuju internetske generacije, s mobitelom u ruci od prvog razreda. Kad zvoni, kaže, svi prvo posežu za telefonom da vide imaju li novu poruku, lajk ili pratitelja.
Televiziju ne gleda
– Interes za nove tehnologije je za pohvalu, ne bi bilo dobro da se ne uključuju u svijet koji ih okružuje, ali većina si ne zna postaviti granice niti razumije moguće opasnosti. Neki, nažalost, i zastrane. Imao sam sedmaša, koji je dotad bio odličan učenik, a odjednom katastrofa iz svih predmeta. Dugo se opirao, ali na kraju mi je u suzama priznao da stalno igra igrice, da je ovisnik. U međuvremenu se odselio u Njemačku i ne znam što je s njim – kazuje naš sugovornik, koji smatra da su kompjutori i internet tema pred kojom mnogi roditelji uzmiču.
– Na nepoznatom su terenu, djeca često o tome znaju više od njih, osjećaju se nesigurno i pomalo bježe od tog svijeta. A ne bi smjeli taj dio dječjih života olako shvaćati. Ne mogu ih nadzirati svaki trenutak, ali s djecom moraju razgovarati, pitati što rade na internetu, tražiti i da pokažu, objasne...
Osim roditelje, internet je i nastavnike stavio pred nove izazove. Nije lako konkurirati dinamičnim, uzbudljivim prostranstvima interneta.
– Djeca očekuju da nastava bude uzbudljiva poput igrica, a to nije moguće... Iako, u mnogim se predmetima sat raznim audio-vizualnim podražajima može učiniti puno zanimljivijim. Još da nastavnici imaju više slobode... Trenutačno im je, nažalost, većina toga propisana, zatrpani su papirologijom i malo je prepušteno osobnoj kreativnosti. Na štetu razumijevanja onog što je uistinu bitno, djeci se prema planu i programu često mora prezentirati puno, ponekad i demotivirajuće puno činjenica, koje će, pritom, brzo zaboraviti – iskreno će Ivor.
Reformi obrazovanja se veseli, ali, kaže, ni najbolja reforma ne može bez motiviranih ljudi.
– Većina mojih kolega i sama zna i ima ideje što učiniti da nastava bude bolja, učinkovitija. Bilo bi super da nam se da malo više inicijative, pa da sami, kad osjetimo što djecu više zanima, u tom smjeru širimo znanje. Nastavnici su tu da prepoznaju i dodatno rasplamsaju znatiželju – smatra Ivor, o čijoj filozofiji obrazovanja puno govori i naziv njegova kanala Think About!/Razmisli!.
U razredu potiče razmišljanje, ne želi bubanje i uvijek ima potpitanje: zašto, kako, objasni. Iako, reći će, djeci koja odrastaju jednom nogom u virtualnom svijetu, gdje je sve dostupno dodirom ekrana, nije lako održati pažnju.
– Pogotovo pubertetlijama, i sad u proljeće – smije se Ivor, koji u Zagrebu živi u stanu, ali našao je komadić zemlje za obradu.
Ovaj netipični četrdesetogodišnjak, koji svira pet instrumenata, vozi isključivo bicikl, televiziju gotovo nikad ne gleda, nije vegetarijanac, ali meso jede jako rijetko, priznaje da mu je i samom internet “porok”.
– Da, bavim se računalnim programiranjem. Puno sam na kompjutoru i svjestan sam da se to ni djeci danas ne može uskratiti. Čini mi se nerealno očekivati da oni dnevno neće provesti barem sat vremena na igricama, pa još toliko gledajući videa ili nešto istražujući... U tim granicama, stvar mi se još i čini prihvatljivom. Ali, sve više od toga može biti problem. Po onom što vidim, djeca koja cijela poslijepodneva ili čak do duboko u noć budu pred kompjutorom, postaju nedruželjubiva, indiferentna prema stvarnosti, ne iskazuju puno empatije, nisu se spremna zauzeti za kolegu u problemu... Kao da su i u stvarnom životu, slično kao u igricama, samo promatrači – reći će Ivor, koji se svakodnevno uvjerava koliko je važno da djeca imaju razne aktivnosti.
Recimo, sport je po njemu nezamjenjiv: “Takvi su učenici u pravilu uspješniji: samopouzdaniji, lakše stječu prijatelje i rješavaju konflikte, bolje komuniciraju s odraslima, bolje organiziraju vrijeme. Za razliku od djece koja nemaju dodatne aktivnosti, od njih rijetko čujem da nešto nisu stigli napraviti...
