Uspjeti se može, kako je jedan pisac opisao prekomjerno ambiciozne ljude u politici, na tri načina – uz pomoć vlasti, opasnosti i žudnje. Ako se sva tri načina spoje u jednome čovjeku, onda nastaje opća opasnost, obično bez zavijanja sirena. Kad je pisao o općoj opasnosti, André Maurois nije mogao misliti na budućeg Viktora Orbána, sadašnjeg jakog čovjeka Mađarske, i sve borbenijeg zagovornika neliberalne demokracije u Europi.
Književni opis Mađaru savršeno priliči: drži svu vlast u zemlji, ne skriva žudnju da poveća moć izvan Mađarske, a nije, objektivno, bezopasan s križarskim pohodom protiv liberalizma. Mađarski premijer jedna je od jačih neliberalnih ličnosti u Europi koja bi se mogla poistovjetiti s Putinom, zbog tvrde politike prema neistomišljenicima, i s Trumpom, zbog grubog odnosa prema migrantima. Slični su im i pogledi na vlast, najprije po tome što se sva trojica odnose prema državi kao da je njihovo vlasništvo.
Duda varalica
Nije Viktor Orbán nova pojava u europskoj politici; djeluje on već dugo kao enfant terrible među državnicima koji godinama traže lidera i mole Boga da ga ne nađu. Mađarski je premijer vođa za domaću upotrebu; u Europi je on neupotrebljiv, pa i zato što djeluje svojeglavo, ne i bezglavo, više razjedinjuje Europu nego što je ujedinjuje. Njemu je bruxelleska vlast crvena krpa, a on njoj još veća, jer ne mogu uskladiti nadležnosti između nacionalne države i internacionalne Europe, ni stavove o pravnoj državi.
Orbán je u Bruxellesu predvodnik suverenizma, s Poljskom i još nekoliko država iz toga kruga, koji je, dijelom, razumljiv jer ga zastupaju države koje su u sovjetsko vrijeme imale pravo na „ograničeni suverenitet“ da bi ga opet lako „prodale“ kad su postale slobodne. Mađari su najbolje osjetili kako je to „pravo“ bilo bolno kad im je 1956. Crvena armija brutalno srušila snove o slobodi.
Iz zapadnog je ugla teže razumjeti Orbánovu kapricioznost jer je razvio Mađarsku europskim novcem; bez Europe Mađarska bi ostala gospodarska periferija na kontinentu. Njezin prvi čovjek, ipak, teško s Europom pronalazi zajednički jezik: ne razumije Macrona dok govori francuski da Europa nije dobrovoljno vatrogasno društvo, ni Angelu Merkel dok mu objašnjava na njemačkom da je Europa izgrađena na nekim zajedničkim idejama i da članstvo u europskoj obitelji iziskuje više solidarnosti.
Mađar nastavlja ići svojim putem čvrste vlasti i kontrolirane demokracije. Reklo bi se da mora imati puno više ruku, od lijeve, koju ne upotrebljava, i desne, kojom upravlja, da može držati sve poluge države koja počiva na jednome čovjeku i na jednoj stranci. Sve je to već viđeno, samo se ponavlja, uz dosta „sirena“ koje još ne probijaju bubnjiće.
Dosad se znalo što je to demokracija u Orbánovoj izvedbi, popularno zvana orbanizmom: država, to je On plus njegova Stranka! Mediji ne smiju biti odviše znatiželjni, neće dobiti konkurenciju, nego po prstima; sudstvo se ne mora držati zakona kao pijan plota, ili će dobiti još čvršće zakone ili zabrane; opozicija može i galamiti, ali ne može ništa promijeniti, a pitanja ćudoređa moraju biti tako uređena da ne ugrožavaju naciju i ne živciraju crkvu. Orbán je zaštitnik vjere, ali mu ne pada na pamet da nemilosrdni odnos prema migrantima ublaži s nešto humanizma koji papa Franjo obilno daruje svim vjernicima. Bodljikava žica više bode kad opasuje državu koja je desetljećima živjela u blokadi iza „željezne zavjese“. Orbán u tome ne vidi problem Mađara prije nego problem nesretnih migranata.
Nema naznaka da bi „jaki čovjek Mađarske“ mogao mijenjati svoju politiku „iliberalne demokracije“. Štoviše, pred rumunjskim Mađarima dao joj je sasvim svježe, donekle i novo, ideološko tumačenje koje potvrđuje da radi onako kako misli i da misli onako kako radi. U svome „iliberalnom“, zapravo antiliberalnom manifestu, Viktor Orbán ne poriče zasluge, ili kako on kaže „pozitivni utjecaj“ liberalizma, osobito u razvijanju tržišta i privatnoga vlasništva; na njegovu satu, to je prošlo vrijeme: nakon liberalne demokracije, koja je – gledano povijesno i politički – polazila od pojedinca prema društvu, nastupa doba kršćanske i nacionalne demokracije; ona bi trebala ići obrnutim redoslijedom, ako bi uopće došla do pojedinca.
U Orbánovoj kritici, liberalizam funkcionira kao „skup pojedinaca“, u njemu „nema mjesta naciji“, pa treba razviti novi sistem demokracije; u njegovu projektu, zato, odnos pojedinca i društva „treba postaviti na novu osnovu“, i tako realizirati programsko geslo: „da“ demokraciji, a „ne“ liberalizmu. I točka! Kakav će, u praksi, u životu, biti odnos čovjeka i tako konstruirane države? Hoće li pojedinac morati biti samo Mađar i katolik, poslušni član Fidesza, iz uvjerenja ili iz interesa, ili će moći biti Mađar koji u pitanju famozne rodne ideologije, istospolnih brakova, homoseksualnosti ili pobačaja ne misli kao njegov Vođa i koji i u Coca-Colinoj reklamnoj kampanji neće vidjeti djelo „homoseksualnog lobija“.
U jednom dijelu tranzicijske Europe događa se upravo ono na što je upozoravao Václav Havel nakon pada komunizma – da se poslije jednog kolektivizma, komunističkog, pojavi drugi kolektivizam, nacionalistički ili vjerski. Baš je Viktor Orbán preuzeo barjak nove borbe za očuvanje vjere od islamske najezde i spašavanje nacije od negativnog utjecaja „liberalne internacionale“. Nije on vizionar koji bi prije drugih vidio da je u 21. stoljeću došlo do obnove baš tih masovnih fenomena koje modernome čovjeku – poslije velikih razočaranja – dođu kao stup na koji će objesiti svoje nade.
Ljevica se izgubila u bespućima univerzalizma i multikulturalnosti; Orbán je u prazni prostor ubacio političku dudu varalicu s kojom narod lakše spava, u uvjerenju da sanja uspješnu i demokratsku Mađarsku. Nema posebnog iznenađenja u tome što je mađarski vođa išao tražiti saveznike među Mađarima izvan Mađarske za svoj program „iliberalne demokracije“. Njegov politički izlet u Rumunjsku potvrđuje sliku državnika koji ističe sve naglašenije pretenzije da bude glasnogovornik nekadašnjih zemalja propalih „narodnih demokracija“ i da smisli neki novi sistem nedemokratske vlasti kakve nigdje nema.
Hoće li Orbán postati veliki reformator koji će obogatiti tradicionalnu demokraciju zasnovanu na razlikama ili će se pokazati kao veliki mistifikator, ako ne i manipulator, koji bi mijenjao sami smisao demokratske politike.
U modernom društvu razlike su prirodno stanje; demokracija je način njihova izražavanja i usklađivanja. Monolit je tipičan za totalitarne režime. „U pluralnoj demokraciji – piše povjesničarka Chantal Mouffe – neslaganja su ne samo legitimna nego i neophodna. Neslaganja daju smisao političkoj demokraciji“. U Orbánovoj agendi, kolektiv je iznad pojedinca, jedinstvo prije razlika, vjerovanje jače od sumnje, a državni interes preči od pravne države. To je bit orbanizma koji kao bauk godinama kruži Europom. Orbán je ideolog koji smišlja sistem po svojoj mjeri, nije samo političar i državnik koji vlada po svojim populističkim mjerilima. Oko njega se u zemlji okuplja sve ono što može profitirati od čvrste vlasti, a izvan Mađarske skuplja nezadovoljstvo „nove Europe“ koja je očekivala, dijelom opravdano, a dijelom nerealno, da će „stara Europa“ biti solidarnija, da će više odriješiti kesu, kako bi smanjila naslijeđene razlike.
Nije Mađarska ni loše prošla, zna li se kakvu je startnu poziciju zauzimala kad je ulazila u tržišnu i demokratsku eru. Da se nije razvila pomoću europskih fondova, mogla bi Mađarska galamiti protiv „novog kolonijalizma“, i biti donekle u pravu. S periferije europske politike, Orbán je progurao svoju zemlju u sam centar Europe, a da mu i danas više zvižde nego što mu plješću: jedni ga doživljavaju kao štetu za demokraciju, jer potire neke njezine bitne vrijednosti, prava ljudi i neovisnosti institucija, a drugi, bliži njemu, kao demokratsko osvježenje, jer se ne drži slijepo klasičnih normi demokratske države. U Orbánovu izdanju, demokracija se, kako piše kritičar populizma Raffaele Simone, „izokreće u ono što narod hoće“. Nije baš sigurno da narod hoće takvu demokraciju; Orbán ga je uvjerio u to da nema bolje demokracije od njegove. I tako koegzistiraju, do daljnjega.
Ne može se reći da u Europi vlada opća ravnodušnost za mađarski demokratski eksperiment. U europskim krugovima Orbána se doživljava više kao opasnost koja bi mogla zarazno djelovati na zemlje u demokratskom razvoju, nego kao šansu da se tranzicijske zemlje odmaknu od naslijeđenog totalitarnog modela vlasti. Populizam može izgledati privlačno dok ne skine masku. Italija je živjela u nesretnome istospolnom braku dvaju populizama, i upravo se raspada poslije medene godine u kojoj nije rođen nikakvi održivi poredak. U Mađarskoj se vlast ne dijeli, Orbán ondje drži sve državne poluge da bi se imao s kime razvoditi zbog oprečnih karaktera svojih saveznika.
Mogu Mađari koji vide da zemlja ide u autoritarnom smjeru izaći na ulice u pristojnom, a ograničenom broju, i da ih vlasti ne uhite kako sa svojim protivnicima to rade Putinovi agenti. Ali, mađarski prosvjednici, paradoksalno ili ne, učvršćuju Orbánovu (sve)vlast jer joj daju demokratski legitimitet. Kad sve postane politika, obično je riječ o kraju politike; izbit će to na vidjelo prije ili poslije, s Orbánom ili bez njega u glavnoj ulozi.
Europske vlasti teško priznaju da Viktor Orbán ima pristalica koji misle kao i on da je vlast u državama, a da je Europa samo ono što se države dogovore. Na toj konfederalnoj podlozi već su propadale višenacionalne tvorevine u kojima je između više vlasti vladalo bezvlašće. Mađar je sagrađen od čvrstoga materijala: nije ga lako slomiti. Dok je nešto značio u Bruxellesu, Frans Timmermans pokušavao je nametnuti sankcije Mađarskoj zato što njezina vlada krši neke elementarne europske norme o slobodnim medijima, neovisnom sudstvu i pravima manjina. Odnosi snaga u Europi su takvi da je kažnjen nizozemski političar jer su mu u trgovini oko položaja u europskoj hijerarhiji konzervativci srušili cijenu, a Viktor Orbán svoj patent „neliberalne demokracije“ – pošto ga je zaokružio u zemlji – izvozi u susjednu Rumunjsku, među tamošnje Mađare. Treba li to značiti da će svi Mađari, kad ne mogu živjeti u istoj državi, s Orbánom živjeti u istome političkom sistemu vladavine u kojoj temelj društva nije pojedinac, nego nacija, vjera, partija, obitelj?
Orbán je dobro detektirao što će se dogoditi u 21. stoljeću, nakon propasti velikih ideologija i neuspjeha političkih revolucija. Oživio je Boga, koga su komunisti prerano ubili i plitko sahranili, i obnovio veličinu nacije, za koju se u marksističkim interpretacijama brzopleto zaključivalo da su odigrale svoje. Nije morao čitati Enza Traversa da shvati da je religija postala „temeljna dimenzija politike“, a nije poslušao Thomasa Manna da nebo treba prepustiti ptičicama i da u taj zaštićeni i nepoznati prostor ne diže politiku, ne bi li političari bili bliže Bogu.
Orbán je digao svoje mjesto nerealno visoko, u zaštitnika kršćanstva u Europi i spasitelja mađarske nacije, raspršene poslije sporazuma iz Trianona. Njemu i nije bilo osobito teško homogenizirati Mađare koji su poslije svakog velikog rata doživljavali elementarne nepogode, prvi put amputacijom velikog dijela teritorija i matičnoga naroda, a drugi put nasilnim uguravanjem u sovjetski blok. Lukavi političar zaigrao je na kartu straha, ne samo pred migrantima, ali najviše pred njima, nego i pred europskim institucijama koje ne razumiju da Europi prijeti „najezda terorista“, „gubitka vjere“ i „odumiranja nacije“.
Povjesničar Zeev Sternhall upozorava da „opsesija sigurnosti predstavlja eroziju ljudskih prava“ i da „terorizam koristi širinu demokracije“. No, „opsesija sigurnosti“, jako primjetna u Orbánovoj politici, „postaje neka vrsta bolesti“.
Nema u današnjoj Europi vladara koji uživa veću vlast od Viktora Orbána, a da mu se ne može dokazati da je diktator; ni Angela Merkel ne može sve učiniti u svojoj zemlji: demokratski vladar ima opoziciju, ili u vladi ili u parlamentu, ili u pravosuđu, ili u medijima, da bi gazio žutu liniju koju demokratska vlast ne prelazi. Dobar političar uvijek vodi računa da postoje slabiji od njega.
Ni Orbánova liberalna crvena krpa Emmanuel Macron ne može u Francuskoj sve što Orbán smije u Mađarskoj; tko bi obukao „žute prsluke“ da je mađarska vlada povećala cijene goriva, i ne bi ih skidao mjesecima poslije vladine odluke da vrati cijene. Kad je trebalo rušiti „željeznu zavjesu“, mladi Orbán bio je liberal i demokrat, Sorosov stipendist i engleski student, taman ono što je trebalo biti da u novoj utrci zauzme dobru startnu poziciju.
Dok mu još Putin nije postao vladarski uzor, igrao je miroljubivo nogomet s Ivicom Račanom; danas se i s Andrejom Plenkovićem udara po nogama na političkom terenu, jer hrvatski premijer gleda na Europu malo drukčije od njega. Orbán svoju karijeru neće završiti u Bruxellesu, osim da ispuni zadani cilj i sruši „liberalnu demokraciju“ a da se ljevica ne oporavi u dogledno vrijeme da može srušiti njega; Plenković neće kompletirati svoju karijeru ako ne doživi apoteozu u Bruxellesu. Pored mađarske pogače Orbán ni ne traži europskoga kruha.
S pučanima na tankoj niti
Lakše je reći što Viktor Orbán nije nego što jest. Sigurno nije tip klasičnog konzervativnog političara; u tom slučaju bio bi bliži kancelarki Merkel, a ne bi se od nje udaljio svjetlosne godine, najviše u migrantskoj krizi kad je ona, humano koliko i pragmatično, otvarala vrata kao da njezin ključ drži sam sveti Petar, a on postavljao bodljikave žice na granice, kao da je u njega uselio (i)legalno Donald Trump.
Kad bi mogao birati između američkog i ruskog predsjednika, vjerojatno bi izabrao obojicu. Orbánov Fidesz sve se tanjim nitima drži uz europske pučane, više zato što pučani paze da ne pojačaju populiste s krajnje desnice koji ne bacaju koplje u trnje ni poslije izgubljenih bitaka.
Taj tip europske politike ionako se ne napaja s konzervativnih izvora, nego iz ostataka radničke i intelektualne ljevice koja je izgubila mnoge bitke, a nije izvukla prave pouke iz poraza. Nije Orbán ni apologet tržišta; tad bi bio bliži Macronu, a ne bi na svaku njegovu liberalnu kritiku skakao kao da ga je Francuz opario kipućom vodom.
Mađarski vladar želi okupiti treći pol europske politike, s Jarosławom Kaczyňskim, Sebastianom Kurzom i Matteom Salvinijem, ne da upravlja Europom, toliko nerealan ipak nije, ali da može sve više težiti u Bruxellesu, dok brani suverenitet država, nasuprot vlasti europske birokracije.
Neiskreni susjedi
Nema Orbána među disidentima, bio je premlad, i drukčije usmjeren, da bude u rangu Václava Havela ili Adama Michnika, nije bio politički proganjan, nije nikakav poseban slučaj, a od sebe je, ipak, stvorio jedinstveni politički model s kojim ni moćni mecena George Soros ne može izaći na kraj; morao je pokupiti stvari i napustiti Budimpeštu: otvoreni duh više ne stanuje ondje.
Mađarska intelektualna elita uglavnom se bavila vlastitom prošlošću: nobelovac Imre Kertész, pisac veličanstvenih romana iz vlastitoga logorskoga iskustva, morao je potkraj života sigurnost tražiti u Berlinu, Péter Esterházy trošio se u istraživanju doušničke prošlosti vlastitoga oca, a Béla Halmos završio je u pesimističkoj kontemplaciji: „U povijesti se događa očigledna katastrofa: iščeznuli su kralj, svećenik, sudac, umjetnik, borac, a nije ostalo ništa drugo do ološ.“
Pisci vjeruju da su savjest naroda; njima je zbog toga dopušteno da kažu koju (pre)više, da se razumije što hoće reći.
Ne bi se moglo reći da je Hrvatska zaražena orbanizmom, iako koncepcija kršćanske i nacionalne demokracije, a osobito Orbánove ideje konzervativne revolucije, imaju pristalica i u hrvatskoj politici i u nekim rubnim dijelovima društva. Dvije su zemlje, otklone li se svi mogući nesporazumi, upućene jedna na drugu; sa svim povijesnim teretom, interesnim sporovima i političkim razlikama koje ih i danas dijele, Mađarska i Hrvatska žive kao susjedi koji se podnose, a ne surađuju najbolje, ni najiskrenije. Kad je Hrvatskoj bilo najpotrebnije, Mađarska je pružala logističku pomoć kod dopremanja oružja; Mađarska je bila jedna od (naj)većih zagovornika Hrvatske u pregovorima oko priključenja Europskoj uniji.
Ali, Mađarska je više ušla u Hrvatsku nego Hrvatska u Mađarsku: MOL je zavladao Inom, iako nije bio ni do koljena Ini u komunističko vrijeme; mađarska banka OTP ušla je, preko francuskoga Société Générale, u nekadašnju Splitsku banku; Mađarska je ušla i u hrvatski nogomet, s ambicijom da stvori budućega prvaka.
Sve bi to bila tržišna igra kad ne bi bilo politike u pozadini koja onemogućuje da se razotkriju operacije preuzimanja hrvatske naftne kompanije. Ako je Mađari jednog lijepog dana preprodaju Hrvatskoj, bilo bi to, s obzirom na nove tržišne okolnosti, kao da se prevarenom mužu vraća žena koja je drugome rađala djecu.
Na karti i hrvatski krajevi
Mađarska je bolje kapitalizirala činjenicu da je, za razliku od Hrvatske, s komunizmom završila bez rata, da je ušla u EU prije Hrvatske i da je, očigledno, bolje koristila europski novac od Hrvatske. Zato je, po mnogim nepolitičkim pokazateljima, naš sjeverni susjed dobar korak ispred Hrvatske: Ina je primjer da se neke lekcije mogu učiti od Orbána.
Sa svim demokratskim deficitima Mađarska ide na živce europskim liderima i ne može biti uzor Hrvatskoj, koliko god nesavršena bila hrvatska demokracija. Osim toga, Orbánova „iliberalna“ ideologija pokrivena je kartom na koju su ucrtani i neki krajevi koji pripadaju Republici Hrvatskoj. Morali bi hrvatski domoljubi to bolje znati prije nego što se oduševljavaju orbanizmom.
Razlika između liberalne i neliberalne demokracije je u tome da se u neliberalnoj demokraciji možeš slobodno kretati svojom zemljom, dok u liberalnoj demokraciji moraš stalno paziti da te ne napadne grupa inženjera ili doktora noževima, ili da se neki inženjer ili doktor ne proveze kamionom kroz pješačku zonu, ili da ti hrpa od 20 doktora i inženjera ne siluje kćerku tijekom izlaska. Ili udbaški doušnici koji glume novinare imaju drukčiju definiciju?