Hrvatska je pred izborom novog aviona koji će nakon 2010. godine
zamijeniti islužene MiG-21, kojima tada ističe vijek uporabe. U tijeku
je prednatječajna faza u kojoj je nekoliko inozemnih tvrtki poslalo
neobvezujuće informativne ponude, a nakon što svu pristiglu
dokumentaciju prouči posebno povjerenstvo raspisat će se natječaj,
vjerojatno do rujna, te bi odluka o novom avionu, prema dosadašnjim
najavama, trebala biti donesena do kraja godine.
Informativne ponude dosad je poslalo pet tvrtki: švedski Saab za JAS-39
Gripen, ruski Rosoboronoexport za MiG-29M, francuski Dassault i Astrac
za Mirage 2000-5 i Mirage F1 te američki Lockheed Martin za F-16.
Sljedećih dana očekuje se pristizanje ponuda europskog konzorcija
Eurofighter za avion EF-2000 Typhoon te izraelske tvrtke IAI (Israel
Aerospace Industries) za moderniziranu inačicu američkog F-16.
Iako je prema pozivu za informacije, koji je MORH poslao krajem prošle
godine, ponude trebalo dostaviti do kraja ožujka, Eurofighter i IAI
zatražili su produženje tog roka kako bi mogli dostaviti svoje ponude,
a u MORH-u kažu da su produženje odobrili zato što će svaka informacija
biti korisna u izradi natječaja i donošenju konačne odluke.
U izradi natječajne dokumentacije važnu će ulogu igrati tehnička
studija o karakteristikama novog zrakoplova, koja bi trebala dati
odgovore na pitanja kakav avion Hrvatsko ratno zrakoplovstvo treba,
odnosno koji će odgovarati zadaćama i misijama predviđenim u strateškim
dokumentima za idućih 15-30 godina. Rok za izradu te studije bio je
lipanj 2007. godine, a bila je toliko loše napravljena da ju je MORH
odbacio te naručio izradu nove. Ona je nedavno završena, a izvori iz
Ministarstva uvjeravaju nas da je napravljena mnogo bolje nego
prethodna.
Iako su podaci iz studije zasad tajni, iz prethodnih izjava dužnosnika
Oružanih snaga poznato je da Hrvatska traži nadzvučni avion s
elektroničkim i oružanim sustavima kompatibilnima NATO-ovima. Među
sedam očekivanih ponuda, analitičari i stručnjaci najviše izgleda daju
Gripenu, američkom F-16, Eurofighteru i MiG-29, dok francuski avioni i
izraelska inačica F-16 imaju slabije izglede.
Razlike u letnim sposobnostima ili količini naoružanja između četiri
najizglednija kandidata, o čemu je Večernji list u više navrata pisao,
neće biti presudne pri odlučivanju o novom hrvatskom avionu, nego će to
biti “ukupan dojam” procijenjene političke koristi, mogućnosti
povećanja gospodarske suradnje i kvalitete offset programa, odnosno
zakonske obveze ponuđača da u hrvatsku vojnu i civilnu industriju uloži
najmanje onoliko novca koliko je “težak” sklopljeni ugovor. Ovisno o
tome koji avion bude odabran i pod kojim uvjetima, offset program će
biti u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna eura do više od
milijarde.
– Nije presudno koji će od četiri navedena aviona Hrvatska uzeti jer
nadzor zračnog prostora (air policing), a to je uloga Hrvatskog ratnog
zrakoplovstva, može obavljati svaki od njih. Važnije je kako se nabava
može “elegantno” ostvariti, odnosno koliki se offset može postići,
daljnja suradnja sa zemljom iz koje dolazi proizvođač te politička
korist koju Hrvatska može ostvariti – komentirao nam je bivši
zapovjednik HRZ-a umirovljeni general bojnik Josip Štimac.
Tijekom svoje pilotske karijere letio je na MiG-u 21 i na F-16 te sa
zanimanjem prati sve u vezi s nabavom novih aviona. U vrijeme kad je on
bio na čelu ratnog zrakoplovstva, od 2001. do 2003. godine, privremeno
je odgođena zamjena MiG-ova novim avionima zbog nedostatka novca jer je
to, kaže, iznimno skup posao bez obzira koje ćemo avione kupiti.
Najlošije rješenje, naglašava, bilo bi da se odustane od obnove zračne
flote.
– Eventualno, ako bi zapelo s financiranjem posla, mogli bi se
produljiti resursi na postojećim MiG-ovima, da se prebrodi tih nekoliko
godina do nabave novih aviona, ali to bi bilo “kiselo” rješenje.
Najgore bi bilo da se ugase sposobnosti HRZ-a jer, jednom kad se to
napravi, teško ih je vratiti – kaže Štimac navodeći primjer susjedne
Slovenije, koja nije nabavila nove nadzvučne avione pa je nadzor
zračnog prostora prepustila Italiji, čime danas nije zadovoljna.
Iako smatra da bi bilo koji od četiri aviona, ako se gleda na njihove
tehničke mogućnosti, bio dobar za hrvatske uvjete, Štimac ipak na prvo
mjesto stavlja Eurofighter kao najmoderniji avion, za njim Gripen i
MiG-29, a četvrti izbor bio bi mu F-16, iako i za njega naglašava da je
to provjereni avion visoke kvalitete. Svi oni imaju svoje prednosti i
mane pa je pred Hrvatskom “slatka kvadrilema”, zaključuje Štimac.
Političku ili gospodarsku korist sa sobom nosi svaki od četiri glavna
kandidata, a već je sam početak prednatječaja pokazao velik interes za
dobivanje posla u Hrvatskoj. Kruže i neslužbene informacije o svađi
unutar konzorcija Eurofighter, koji sačinjavaju britanski BAE Systems,
njemačko-francusko-španjolski EADS i talijanska Alenia Aeronautica,
zbog koje su gotovo odustali. Prema tim informacijama, BAE Systems je
bio protiv toga da se konzorcij natječe u Hrvatskoj, zbog čega su
navodno Nijemci žestoko prosvjedovali, a taj je sukob vjerojatni razlog
njihova kašnjenja u predavanju ponude.
Da se nešto čudno događa s Eurofighterom, pokazuje i to što je u tjednu
kada je istjecao rok za predaju informativnih ponuda bio dogovoren
sastanak predstavnika te tvrtke s hrvatskim novinarima, no on je u
zadnji čas otkazan bez obrazloženja. Nagađa se da je ponašanje
Britanaca povezano s time što BAE Systems ima 20,5 posto udjela u
švedskom Saabu, pa su procijenili kako bi Gripen imao veće izglede za
dobivanje posla u Hrvatskoj ako bi se iz natječaja izbacilo Eurofighter
i njegovu, navodno, primamljivu ponudu na kojoj inzistiraju Nijemci.
Iako je Eurofighter gotovo dvostruko skuplji od ostalih ponuđenih
aviona, Nijemci navodno “guraju” iznimno nisku cijenu koja bi bila u
rangu s konkurencijom.
No, s obzirom na to da je teško očekivati da bi bilo koja tvrtka radila
na svoju štetu, pod tom povoljnom cijenom vjerojatno se kriju avioni iz
prve serije (tzv. Tranche 1), koji u svojoj najnaprednijoj inačici, uz
mogućnost borbe zrak-zrak, imaju tek ograničene sposobnosti djelovanja
na ciljeve na zemlji. Vlasnici aviona iz prve serije, Nijemci, Englezi,
Španjolci i Talijani, žele ih se riješiti kako bi u sastavu svojih
zrakoplovstava imali samo novije inačice (Tranche 2 i Tranche 3). S
druge strane, kupnja Eurofightera osigurala bi podršku najjačih
europskih zemalja uoči ulaska u Europsku uniju, a offsetom bi se mogla
unaprijediti gospodarska suradnja s njima.
O tome što bi donijela kupnja polovnih američkih F-16 u pogledu odnosa
s gospodarski i politički najjačom državom na svijetu, gotovo da i ne
treba trošiti riječi, a Hrvatska bi tom nabavom vjerojatno stala u red
i za kupnju F-35 Joint Strike Fightera, kojim bi za 15-ak godina
zamijenila F-16. Izgledi da Hrvatska uzme ruski MiG-29 sve su manji
svakim novim sukobom na liniji NATO – Rusija, no i za tu se ponudu
neslužbeno može čuti da će biti prilično povoljna, a offset daleko
premašiti zakonske obaveze, pa ni nju ne treba 'a priori’ isključiti.
Gripen je “čudan mješanac” većine prethodno navedenih političkih
utjecaja, što može biti njegova prednost, ali i mana. Većinski vlasnici
Saaba su Šveđani, pristojni udio vlasništva imaju Englezi (BAE
Systems), a na samom avionu oko 40 posto su američki dijelovi,
uključujući General Electricsov motor kakav se koristi u američkom
mornaričkom avionu F/A-18, pa bi se njegovom kupnjom mogla osigurati
podrška i SAD-a i Europe. No, upravo zato što je taj avion “svačiji
pomalo”, ni SAD ni Europa ga ne doživljavaju “svojim”, što bi moglo
rezultirati povoljnijim ponudama za F-16 i Eurofighter kojim bi htjeli
zaustaviti Šveđane, koji su pobijedili na natječajima u Češkoj i
Mađarskoj, a imaju dobre izglede i u Norveškoj te Danskoj.
LET U NATO
