Dok u udruzi Franak vlada poprilično optimistična atmosfera nakon presude suca Dobronića i donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju pa najavljuju i novu kolektivnu tužbu gdje će zastupati i dužnike s kreditima vezanim uz euro, presude koje padaju u regiji govore da bi europska pravna bitka s bankarima, koja je tek počela, mogla biti puno kompleksnija nego što se čini na prvi pogled.
Primjerice, mađarski portali ovaj su tjedan izvijestili o presudi mađarskog suda koji je ustvrdio da su u slučaju zajmova vezanih uz strane valute “dužnici iskoristili prednost nižih kamata na zajmove vezane uz strane valute te stoga rizike proizašle iz fluktuacije valute također moraju snositi dužnici”. Usto je mađarski sud, koji kaže kako dužnici koji se smatraju oštećenima mogu tražiti zadovoljštinu samo u pojedinačnim slučajevima, posebno naglasio da se ova vrsta ugovora općenito ne može regulirati sudskim odlukama na masovnoj skali. Dakle, ako sudska praksa EU bude išla tragom mađarskih zaključaka, hrvatski primjer mogao bi tu poprilično stršati.
Austrijska ‘navlakuša’
Posebna je priča i austrijska presuda na koju su se znali pozivati hrvatski dužnici u francima. Međutim, ako se pogleda ta austrijska presuda, vidljivo je da austrijski Vrhovni sud nije utvrdio ništetnost nijedne ugovorne klauzule iz ugovora o kreditu pa tako ni ništetnost valutne klauzule u francima. U srži austrijske presude zapravo je činjenica da je kreditna posrednica praktično zavela turske imigrante navodeći ih na kompleksno ulaganje u životno osiguranje vezano uz investicijske fondove kao instrument osiguranja povrata kredita u francima koje su pak kasnije prema njezinu savjetu konvertirali u jene. – Odštetna se odgovornost zasniva u tom slučaju na zloupotrebi povjerenja koje je kreditna posrednica zadobila kod klijenata, koji su bili bez rezerve uvjereni u njezinu dobronamjernost pa i prijateljstvo – objasnio nam je jedan pravni stručnjak. Dakle, taj pojedinačni slučaj ima malo ili nimalo veze s masovnim odobravanjem kredita u francima hrvatskim dužnicima.
Jedan pravni stručnjak upozorio nas je i na presudu u Srbiji, na koju su se također u javnosti pozivali naši dužnici. I tu presudu treba pažljivije čitati. Naime, “sama presuda u Srbiji kaže da čovjek mora vratiti banci 72.000 CHF puta 45 dinara, koliki je bio tečaj podizanja, a banka njemu oko 150.000 dinara, koliko je otplatio s prosječnim tečajem od 65 dinara za CHF (sada je 94), tako da je razlika koju mora vratiti oko 175.000 RSD”. Dakle, duh presude u Srbiji takav je da bi velik broj hrvatskih dužnika, možda čak i većinu, doveo u nepovoljniji položaj od onog u kojem trenutačno jesu. Morali bi prodavati stanove koje su kupili na kredit po nižim cijenama od onih koje su oni platili zbog nepovoljnog stanja na tržištu nekretnina.
Tužbe za kredite u euru
Posebno su kontroverzne teze Udruge Franak o kolektivnoj tužbi uime dužnika s kreditima vezanim uz euro. Presuda suca Dobronića već je iznjedrila visoku razinu sistemskog rizika za financijski sustav u slučaju Franak, a s obzirom na to da je 400 žalbi za kredite u eurima koje je primila udruga zaista mrvica u odnosu na ukupan broj kreditima u eurima, nije teško zaključiti da sada novom kolektivnom tužbom mogu izazvati sistemski rizik epskih razmjera.
Banke u Hrvatskoj, kao i u regiji + većini istočno evropskih zemalja, trgovale su valutnim kreditima što nije u opisu njihovog posla i strogo je zabranjeno. Banka i klijent nisu nikako bili u istom položaju. Iste te banke su u većini zemalja radile istu stvar, kupovale samo opcije, a ubirale plodove u razlici između vezane valute i lokalne. Normalno da i u ovom slučaju važi pravilo ponude i potražnje. Jedini koji su imali informaciju o tome su banke, nikako klijenti. Na žalost banke su mešetarili i kupovale samo opcije u švicarcima/eurima i cijelo ovo vrijeme, pa i danas ubiru plodove tog mučkog i prevarantskog rada. Ukoliko potražnja za opcijama u valuti x raste, normalno je da raste i njena cijena. Money for nothing and bonus for free :-) Zna se ko je odgovoran za to i ko treba priznati da je osiromašio klijente sa namjerom i pravično ih obeštetiti i kazati, sorry nikad više. Samo političke elite nemaju snage to reći. Živio Island!