Ivani Bakal nećete često čitati ili gledati televizijske priloge, no riječ je o ženi iza koje je više od stotinu kazališnih kostimografija nastalih tijekom tri desetljeća rada, predavačici na TTF-u te predsjednici ULUPUH-a pod čijom je palicom izašlo nekoliko vrijednih monografija.
Ivana je dokaz kako se pravi umjetnici rađaju, a ne stvaraju. Osim kvalitete rada zbog koje iskače od ostalih, Bakal je ni više ni manje nego međunarodna kinološka sutkinja te je bila u timu koji se izborio da dalmatinski pas bude priznat kao autohtona hrvatska vrsta. Ovaj joj se uvod najvjerojatnije neće svidjeti – u razgovoru je opomenula kako previše spominjemo njezinu uspješnu karijeru.
– Pozadina mog uspjeha, a tako i kod mnogih drugih, stalni su usponi i padovi. Ja sam samostalna umjetnica i ne mogu znati koliko ću poslova raditi i kada ću biti plaćena. Nekada radim više kostimografskih poslova istovremeno, a nekada ne radim kostime dulje vrijeme. Često nas se zbog promjene uprave kazališta smatra “timom” prethodnog ravnatelja i posljedica je da nas više ne zovu na ponovnu suradnju do neke nove smjene uprave u tom kazalištu. I to nije vezano za (ne)kvalitetu napravljenog posla, već uz “politiku”. A uza sve u životu, najviše treba imati sreće – ukratko je objasnila, ne zamarajući se reakcijama što je naglasila poraznu istinu o vezanosti politike i kulture u Hrvatskoj. No, o politici nećemo, ionako imamo „overdose“ praznih predizbornih obećanja kojih smo se naslušali proteklih tjedana. Ovo je vrijeme da čujemo priču „NonCruelle“ koja radi na nekoliko polja – u kožnatoj jakni kojih zasigurno ima više od naših pripadnika rock-scene i okružena dalmatinskim psima, od kojih se ne odvaja.
– Zaljubljenik sam u kazalište i film od najranijeg djetinjstva. Igrom slučaja zarana sam izabrala svoja životna opredjeljenja: kazalište i vizualnu umjetnost s jedne strane, te ljubav za pse i općenito životinje s druge strane. Dok su mnogi srednjoškolske dane provodili uz mladenačke zabave, ja sam svoje slobodno vrijeme trošila u kazalištu i kinu te na ispitnim produkcijama Akademije dramske umjetnosti. No da će moj spoj likovnosti i kazališta biti kostimografija, nisam znala do poslije završene srednje škole. Na kostimografiju sam se usmjerila na samom prijamnom ispitu svojim izborom radova, a već sam u tijeku studija imala sreću raditi svoj prvi samostalan projekt – kaže Ivana Bakal.
Ima urođen talent za umjetnost, rad, istraživanje, stalno učenje novih vještina, korištenja medija, a usto i snažnu disciplinu. Kostimografski rad zaokružila je dodatnim obrazovanjem i diplomom na master-studiju kostimografije TTF-a, a istraživanje vizualnog kazališta doktorskim radom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Najpoznatija je ipak po kostimografijama, za koje je nagrađivana. Ona zna koliko kostim pomaže glumcu da „uroni“ u ulogu.
Bude dobrih, ali i teških suradnji
Poznati redatelj Vladimir Gerić s kojim je zaplovila u kazalište s “Vodenkom” (Ondine) Jeana Giraudouxa ističe kako Bakal nepogrešivo “čita” dramaturgiju autorskog teksta te redateljske verzije.
– To je bila velika produkcija, mnoštvo kostima, u mome gotovo nikakvom iskustvu, i Gerićevu velikom povjerenju. Morala sam povezati sve svoje teorijsko znanje u praktični rad. Sve sam kostime radila od materijala žutice koji sam prethodno obojila i ručno oslikavala, a koje su kamenčićima i perlicama ukrasile ruke majstorice krojačice Rade Milosavljević, s kojom sam nebrojeno puta poslije surađivala kao i s redateljem Gerićem. Inače, nakon izrade skica, povezujem se s majstorskim radionicama. Biram materijale, dogovaram se o mogućnostima izrade, krojevima, ukrašavanjima, uništavanjima kostima kako bi izgledali pohabano i staro kada za to ima potrebe, biram ostale suradnike ako ih kazalište nema, odnosno postolare, majstore kipare, majstore maske i perika i drugo. Bez svih tih majstora naš bi rad bio nemoguć, stoga je vrlo bitno njihovo umijeće i naša dobra suradnja. Paralelno pratim probe predstave. Probamo kostime u fazama izrade u krojačnici, nerijetko i uz prisutnost redatelja, sve do prve kostimografske probe koja je za nas najstresniji dan. Potom slijede najmanje dvije generalne probe sa šminkom i frizurama. Premijera je za nas zadnji dan i te se večeri opraštamo od cijele ekipe predstave. Nekad imamo prilike ponovno gledati predstavu, no ponekad je premijera naš tihi oproštaj od samog projekta. Predstava tako živi dalje bez nas, a mi odlazimo zadovoljni radom, ali i sjetni zbog rastanka s kolegama – ne zaboravlja ni ostale suradnike spomenuti Ivana, što je rijetkost u današnjim vremenima kad svatko sebi pripisuje zasluge.
– Sa svakim redateljem stvaram poseban odnos. Kvaliteta našeg rada ovisi o kreativnoj sinergiji unutar autorskog tima. Bilo je odličnih predstava i s manje ugodnom komunikacijom unutar autorskog tima, i takve suradnje u pravilu nismo nastavljali. Bilo je suradnji za koje sam rekla “nikad više”, a koje su se ipak nastavile i to uspješnije nego prije. Stoga je jedino ispravno pravilo da pravila nema! – objašnjava.
Inspiraciju nalazim oko sebe
Kako smišlja odjeću lika – svaki kazališni komad je različit, teško je za svaku ulogu koja će dočarati lik osmisliti kostim, a prvi potez olovkom vjerojatno je najteži.
– Nalazim inspiraciju u svemu oko sebe, svjesno ili nesvjesno pohranjujem u memoriju ono što vidim, s posebnim naglaskom na ono što je dobro i ono što me intrigira. Svaka priprema izrade kostimografskih crteža započinje čitanjem teksta, razradom likova i kostima po scenama i činovima. Radi se o dramaturgiji kostima uz poznavanje osnovne psihologije, uz usku suradnju s redateljem i glumcima. Ako je riječ o povijesnim djelima ili suvremenijim kostimima, ali s naglaskom na osnovnu siluetu odjeće određenog povijesnog doba, nužno je provesti opće istraživanje tog razdoblja, „ući“ u umjetnost tog doba kroz slikarstvo i kiparstvo, literaturu vezanu uz povijest odjeće i tekstila, uz poseban naglasak na vrste materijala i boje kojima se tad koristilo: od okom vidljive “vanjske” odjeće do donjeg rublja i svih dodataka, odnosno cipela, oglavlja, torbica, čarapa i sličnih „sitnica“.
Svako kazališno djelo priča je za sebe. Pomislivši na brojnost njezinih uradaka pitamo se koji joj je bio najveći izazov.
– U HNK Split 2003. radila sam „Povratak“ i “Pagliacci” sa Stephanie Jamnicky jer sam kao pravi ljubitelj drame, nakon sedamnaest godina kostimografskog rada, radila na “svojim” prvim opernim produkcijama. Opera ima svoje zakonitosti koje se moraju poznavati, a ja sam se nakon tih predstava zaljubila u rad na operama. Kao idući veliki izazov izdvajam dramsku predstavu “Othello” osječkog narodnog kazališta iz ove godine u režiji, scenografiji, glazbi i koreografiji Damira Zlatara Freya, a za koju sam radila kostime. Radilo se o odličnoj i nesvakidašnjoj suradnji unutar samog autorskog te glumačkog tima predstave koja je rezultirala odličnom predstavom u svim segmentima. Nažalost, naš je genijalni Othello, Aleksandar Bogdanović ovoga tjedna preminuo, što je užasna tragedija za sve nas – bila je slomljena Ivana dok smo razgovarali o omiljenom osječkom glumcu na kojeg je 21. prosinca naletio mladi vozač. Teško, ali kao i svaki profesionalac, Ivana ipak nastavlja intervju te najavljuje projekt s Damirom Zlatarom Freyem na praizvedbi dramske “Tosce” autora Victoriena Sardoua, u koprodukciji INK Pula i HNK iz Varaždina, a premijera je planirana za konac veljače sljedeće godine.
Bakal je tu i za studente koji u snovima žele karijeru poput njezine, a imaju i tu sreću da je predavačica na TTF-u.
Ivana je uredila je i knjigu o kazališnoj kostimografkinji, velikoj Iki Škomrlj.
– Osmislila sam više projekata kao predsjednica ULUPUH-ove sekcije za kazalište i film, a sve to ne bi bilo moguće bez inspiracije radom naših najvećih scenografa i kostimografa, a u kostimografskom području neosporno je najveća naša Ika zvana Ajki. Pokrenula sam 2002. bijenalnu izložbu “Suvremena kazališna i filmska scena”, na kojoj se izlažu radovi scenografa, kostimografa, oblikovatelja svjetla, maskera… Potom sam osmislila veliki projekt proslave stogodišnjica struka “Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije 1909. – 2009.”, izložbe u pet cjelina uz tiskanu monografiju autorica Ivane Bakal, Ane Lederer, Martine Petranović. U pripremi su knjige o Zlatku Kauzlarić Ataču i knjiga o kazališnom opusu Ljube Babića. Izbor usklađujem i dogovaram s Martinom Petranović, s kojom godinama uspješno surađujem na brojnim projektima – najavljuje Bakal.
U kostimografiji je 30, a međunarodna kinološka sutkinja je više od 25 godina.
– Prve korake u životu napravila sam uz pomoć obiteljskog psa Apisa, njemačkog ovčara. U obitelji naših kućnih prijatelja imali su dalmatinskog psa Bena, koji je bio poznati šampion. Često smo ga čuvali, i on je zaslužan za zaljubljenost u pasminu. Svog prvog dalmatinskog psa Marka dobila sam 1973. godine. Prvu ženku Aišu, nabavila sam iz uzgajivačnice iz Daruvara 1990., dugo godina nakon što Marka više nije bilo, a iz “krivnje” što opet uzimam dalmatinskog psa, uzela sam suprotni spol. Ostalo je povijest. Najprije nisam htjela čuti za izložbe i uzgoj, no ubrzo sam sudjelovala na izložbama i učila za kinološkog suca. Dio svoga života posvetila sam prekrasnom hobiju- kinologiji i uzgoju dalmatinskih pasa. Zahvaljujući tome proputovala sam skoro cijeli svijet i upoznala mnoge prijatelje. Ime moje uzgajivačnice je “Od Motovuna”, a danas u svojoj kući imam praunuke i prapraunuke mojih prvih ženki Aiše i Dive Danaje. Moji psi su višestruko nagrađivani na europskim i svjetskim izložbama, a uz brojne šampionate ponosna sam na njihove radne ispite, zdravlje i dugovječnost – ponosna je Ivana.
Raspadom bivše države, trebalo se pobrinuti za pokretnu nacionalnu baštinu, a u to ulaze i dalmatinski psi kao dio kinološke baštine. Ivana je zaslužna za priznanje dalmatinskog psa „Hrvatom“. Trebalo je povijesnim činjenicama, starim zapisima, slikama i freskama to i potkrijepiti.
– Za hrvatskog ovčara smo se lako izborili, no trebalo je pokazati i dokazati porijeklo istarskog goniča kratke i oštre dlake, te posavskog goniča za koje smo se “borili” sa Slovencima, i dalmatinskog psa, jedne od najpoznatijih pasmina na svijetu čije se porijeklo iz Dalmacije, odnosno Hrvatske osporavalo iz inozemstva, ponajviše iz Engleske, Italije i Skandinavije. Bila sam članica tima koja je radio na tome uz tadašnjeg predsjednika Hrvatskog kinološkog saveza Marka Medara, a u želji za potpunim uspjehom organizirali smo predstavljanje svih naših autohtonih pasmina na Svjetskoj izložbi pasa u Bruxellesu 1995., gdje smo željeli pokazati što imamo i izboriti se za naše pse. Naše pasmine izgledom su različite. Imamo ih šest, odnosno uz tornjaka kojeg “dijelimo” s BiH, sedam. Tada smo u tri autobusa sudjelovali s 88 autohtona psa što je do danas najveća naša prezentacija autohtonih pasa u povijesti u inozemstvu i na tako velikoj izložbi. Nakon toga je dalmatinski pas, kojemu je do tada bilo priznato samo podrijetlo, ali ne i naš patronat nad standardom iz 1994., došao pod naše okrilje 1999. Sudjelovala sam na izradi novog standarda iz 2010. te sam četiri godine bila predsjednica povjerenstva za autohtone pasmine HKS-a. Dugogodišnja sam predsjednica Hrvatske udruge dalmatinskih pasa “Atila Dubac” – nabraja ljubiteljica ovih nasmijanih četveronožaca.
Dalmatinski psi zaštitni su znak vatrogasaca u Sjedinjenim Državama. Pitali smo Ivanu misli li da bi ih se moglo više koristiti kao ambasadore po svijetu.
– Dalmatinski psi oduvijek su bili u suživotu s konjima. Štitili su našu vojsku uz konjanike u velikoj bitki protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. gdje su sudjelovala jedan do dva dalmatinska psa po konjaniku. U povijesti su štitili američke vatrogasne zaprege koje su vukli konji od napada drugih pasa, i danas su maskote američkih vatrogasaca. Vrlo su pametni, ali i svojeglavi te treba puno s njima raditi. Kada se dresiraju, odlični su i radni psi. Imaju smisao za humor, i uvijek se treba znati “nadmetati” s njima, vole pažnju i pravi su članovi obitelji. Oni to zauzvrat višestruko nagrađuju svojom ljubavlju, objašnjava i tumači kako Hrvatska nije iskoristila ni mali postotak onoga što je mogla imati promocijom uz dalmatinskog psa. Ministarstvo ne daje poticaje uzgajivačima niti radi na zaštiti od uzgoja pasa bez rodovnica i bez prave kontrole koji je uvijek kod nas vrlo popularan u doba novih Disneyevih produkcija.
– A kako je u pripremi novi film koji će imati premijeru u 2021., zadnje je vrijeme da nešto učinimo po tom pitanju. Nekada davno postojala je ideja o korištenju dalmatinskih pasa kao ambasadora Hrvatske čime bi se iskoristila svjetska popularnost pasmine i njenog imena – uvjerena je Ivana.
Naša slika i prilika
S obzirom na to da su dalmatinski psi proglašeni autohtonom hrvatskom vrstom – može li se po toj činjenici napraviti analiza zemlje iz koje dolaze? Možda su zaigrani dalmatinci preslika ovdašnjih ljudi.
– Dalmatinski se psi svojom točkastom obojenošću stapaju gotovo mimikrijski sa stijenama uz obalu Dalmacije. Vole sunce i kupanje u moru. Bogatstvo zemlje mjeri se i njenom baštinom, a naša je kinološka baština vrlo bogata. Poznato je da su narodi uzgajali i oblikovali pasmine za svoje potrebe i u skladu s podnebljem u kojemu žive. Stoga su naši dalmatinski psi naša “slika i prilika” – smije se Ivana, koja uvijek ima bar jednog psa manje nego što bi htjela imati.
– Onaj prvi dalmoš “na posudbu” Ben smijao se kao majmun kada bi nešto napravio i ta me pasminska lucidnost zauvijek osvojila. Vole se smijati, i rijetkost je dalmatinski pas koji se ne smije. Veseli su i ponosni, vjerni i elegantni. Koliko sam ih god puta crtala, nikada nisam uspjela pogoditi savršenstvo prirodne ravnoteže njihovih točaka. Volim sve pasmine pasa, i nečistokrvne, bavim se zaštitom životinja i njihovih prava, no dalmatinski su psi za mene nešto posebno. Nalazim u njima smirenje i bezuvjetnu ljubav. Istina je da imam ideje kojima povezujem sve svoje “ljubavi” u poslovnom segmentu.
..teško tebi...istina nije bas domoljubna....