"Dirao me je po genitalijama kad mi je bilo 11 godina. I to nije bilo
prikriveno ili nešto što bi se moglo pripisati
slučajnosti ili šali. Bilo je nasilno jer me prvo jako
uhvatio za rame, a zatim me hvatao za međunožje. Ja sam se požalio ocu,
a druga djeca, koja su mi pričala da ih je hvatao za genitalije dok su
išli na izlete i kupali se i koji su prošli gore
od mene, o svemu su pričali između sebe, ali roditeljima zbog straha da
im neće povjerovati ili iz srama nisu htjeli govoriti..."
Optuženi svećenik
Ispričao je to novinarima prošlog ljeta sada
18-godišnji mladić koji je, po svemu sudeći, bio jedna od
žrtava svećenika Drage Ljubičića, nedavno optuženog za bludničenje nad
nekolicinom maloljetnih dječaka. Bivšem novaljskom i
banjolskom župniku u Rijeci je nedavno počelo suđenje zbog tog
zlodjela, a ovoga ljeta, kad je afera dospjela u javnost, doznalo se i
za sumnje da se Ljubičić dulje vrijeme tako ponašao. Među
ostalim, doznalo se da su za njegovo ponašanje i seksualne
sklonosti prema dječacima znali i crkveni poglavari i pojedini lokalni
političari, no priča je zataškana i riješena
svećenikovim premještajem u drugu župu.
Slučajeva kao što je ovaj u Hrvatskoj ima podosta, a
policijske statistike pokazuju da je, primjerice, samo lani zabilježeno
405 seksualnih delikata koji su počinjeni na štetu djece i
maloljetnika. Godinu prije situacija je bila i gora jer su zabilježena
433 slučaja, dok ih je 2004. godine bilo 347, a 2003. godine 338... U
policiji naglašavaju da u te brojke idu svi delikti koje
zakon definira kao kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog
ćudoređa (silovanja, bludničenje nad djecom, iskorištavanje
djece za pornografiju, dječja pornografija na računalnoj mreži...).
I upravo zbog tih zastrašujućih brojki posljednjih se
mjeseci u Hrvatskoj uvelike raspravlja o tome treba li i Hrvatska
dobiti registar počinitelja seksualnih delikata nad djecom i
maloljetnicima.
Javna rasprava
Stvaranje baze podataka, koja se u javnosti shvaća kao baza podataka o
pedofilima, pokrenuo je ured pravobraniteljice za djecu, koji je to
predložio u svom godišnjem izvješću o radu,
predstavljenom u Saboru.
Javna rasprava o tome hoće li Hrvatska dobiti registar počinitelja
seksualnih delikata na štetu djece i maloljetnika trebala bi
biti održana 19. studenoga u prostorijama Hrvatske odvjetničke komore.
Na tom interdisciplinarnom skupu trebali bi sudjelovati stručnjaci
različitih profila predstavnici policije, pravosuđa, ustanova
koje se bave pravima i zaštitom djece, ureda
pravobraniteljice za djecu...
Iako javnost to percipira kao registar pedofila, htjela bih naglasiti
da bi to zapravo trebao biti registar počinitelja seksualnih delikata
na štetu djece i maloljetnika. Naš ured pokrenuo
je takvu bazu podataka jer smatramo da bi to za Hrvatsku bilo dobro.
Vjerujemo da bi takva evidencija pridonijela i smanjenju broja delikata
i lakšem otkrivanju počinitelja. Takva baza podataka bila bi
zapravo oblik prevencije, a mi kao ured koji se bavi pravima i
zaštitom djece zainteresirani smo da ta prevencija bude
što šira kaže Mila Jelavić,
pravobraniteljica za djecu.
Objašnjava da bi se u registru trebali nalaziti podaci o
pravomoćno osuđenim osobama, odnosno osobama za koje je utvrđeno da su
počinile takva djela. Kakvi bi se točno podaci nalazili u registru
te koja bi tijela te baze podataka trebala voditi, po
mišljenju Mile Jelavić trebalo bi definirati zakonom.
Tko bi se tim podacima trebao koristiti, bi li oni bili tajni ili
javni, prijepori su koji bi se stručnom raspravom trebali
razriješiti. Po našem mišljenju,
evidenciju o počiniteljima mogla bi voditi policija ili sud. Naravno,
onaj tko dobije informaciju o takvom počinitelju, trebao bi je
tretirati kao službenu tajnu kaže M. Jelavić.
I dok njezin ured zagovara stvaranje jedinstvene baze podataka o
počiniteljima seksualnih delikata nad djecom i maloljetnicima, u
policiji nisu tako jasno određeni. Krunoslav Borovec, glasnogovornik
Ravnateljstva policije, kaže da su policijski stručnjaci oko te
problematike podijeljeni. Jedni smatraju da bi postojanje takve baze
bilo dobro, a drugi pak misle da bi takav registar samo pomogao
seksualnim predatorima da se što bolje skriju. Borovec
objašnjava da bi sva ta mišljenja trebala biti
usklađena u sklopu javne rasprave na kojoj će se, među ostalim,
zasigurno najviše raspravljati o tome trebaju li takvi
podaci biti javno dostupni svima.
Evidencije
MUP-a
A na problematiku vezanu uz stvaranje takve baze podataka, prije svega
onu zakonsku, upozorava i mr. sc. Renata Odeljan, voditeljica Odsjeka
maloljetničke delinkvencije MUP-a.
Kad se povede priča o tome, glavni prijepor je treba li javnost znati
tko su počinitelji seksualnih delikata nad djecom. Drugim riječima,
trebate li vi kao roditelj znati da vam u susjedstvu živi osoba koja je
osuđena zbog takvog djela. Puno je zakona s kojima bi se osnivanje
takve baze podataka trebalo uskladiti, pogotovu onih koji se bave
tajnošću podataka, a za to treba vremena. Nadalje, nejasno
je tko bi bio nositelj takve baze podataka. Mi u MUP-u, primjerice,
imamo evidencije o počiniteljima, no nemamo podatke o tome
što se s tim osobama događa kad dođu na sud kaže
R. Odeljan.
Objašnjava da bi se taj problem mogao riješiti
informatičkom povezanošću pravosudnih i policijskih sustava,
što zahtijeva i poveću svotu novca. U stvaranju baze
podataka seksualnih predatora Hrvatskoj bi možda mogla pomoći i
iskustva nekih europskih zemlja, prije svega Velike Britanije.
Britanci, naime, od 1997. godine imaju posebnu policijsku jedinicu za
počinitelje seksualnih delikata i zaštitu djece.
Glavni cilj te jedinice i njezinih službenika jest kontrola i praćenje
počinitelja seksualnih delikata koji su nakon odslužene zatvorske kazne
pušteni na slobodu. Britanci tako nadziru sve one
počinitelje koji su osuđeni poslije 1. rujna 1997. zbog ubojstava,
silovanja ili seksualnih delikata počinjenih na štetu djece
do 16 godina. Djelatnici te jedinice policijskim postajama dostavljaju
podatke o takvim osobama, i to ime i prezime počinitelja, točnu adresu,
mjesto i naziv zatvora u kojem je služio i koliko dugo. Ti su podaci
pak dostupni školama te počiniteljevu susjedstvu, ako u
njemu žive obitelji s djecom. No stvar je u tome da oni ne dobivaju ime
počinitelja, nego njegov opis, dok škola može dobiti i opis
počiniteljeva vozila.
Nema nadzora
Za razliku od Velike Britanije, u Hrvatskoj ne postoji sustav nadzora
nad osobama koje izdrže kaznu zbog seksualnih delikata ili bilo kakvih
drugih kaznenih djela, što zapravo znači da nijedan segment
društva ne zna što te osobe rade i gdje se kreću
nakon izlaska iz zatvora. Dodatni je problem što osobe
osuđene zbog seksualnih prijestupa u zatvoru nemaju adekvatan
zdravstveni tretman, odnosno, nemaju psihološku ili
psihijatrijsku terapiju.
Na to upozoravaju i u uredu pravobraniteljice i u MUP-u, smatrajući da
izricanje maksimalnih zatvorskih kazni i dugogodišnje
zatvaranje seksualnih prijestupnika bez adekvatne zdravstvene terapije
nije učinkovito. Sve to problemi su s kojima će se suočiti inicijatori
projekta, za čiju će provedbu očito trebati i volje, i vremena, i novca.
Javna objava zbog ubojstva
Za razliku od Amerike te mnogih europskih zemalja, u Hrvatskoj, na sreću, još nije zabilježen nijedan slučaj otmice, silovanja ni ubojstva djeteta. Upravo je nakon jednog takvog stravičnog slučaja u Velikoj Britaniji te velika pritiska javnosti odlučeno tko sve treba znati da u njegovu susjedstvu živi pedofil. Britanci o kriminalnoj prošlosti počinitelja izvješćuju obitelji s djecom, ravnatelja obližnje škole, počiniteljeva socijalnog radnika, ako je zaposlen, poslodavca, kolege te djevojku, ako je ima.
Terapija i nakon izlaska iz zatvora
Mila Jelavić smatra da bi stvaranje baze podataka o počiniteljima seksualnih delikata nad djecom i maloljetnicima bio ne samo jedan od načina zaštite djece od seksualnog nasilja nego bi predstavljao i svojevrsnu mjeru nadzora nad seksualnim “predatorima”. Mjerodavnim institucijama omogućilo bi to učinkovitiju zaštitu djece. Usto, smatra da bi se zdravstveni tretman nad počiniteljima trebao provoditi i u zatvoru i nakon izlaska iz njega jer bi to pomoglo da ne počine recidiv. Upravo će zbog toga na idući interdisciplinarni skup biti pozvani i stručnjaci koji u zatvoru rade s osuđenim seksualnim prijestupnicima. Inače, prema nepisanim pravilima života iza rešetka, svojevrsnom kodu ponašanja među zatvorenicima, seksualni prijestupnici nisu omiljeni među zatvorenicima. Zbog toga su često meta napada drugih zatvorenika.
