Vau, stajalo je u poruci jednog bruxelleskog insidera – inače uvijek vrlo rječitog – poslanoj netom nakon što je izabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen objavila detalje o sastavu komisije. Danima prije špekulirali smo o portfelju hrvatske kandidatkinje za povjerenicu Dubravke Šuice, eliminirali sektore koji su se pojavljivali u medijima i u neslužbenim podjelama koje su iz nekih izvora procurile u javnost. Ništa što joj se pripisivalo nije nam izgledalo vjerojatno. Ribarstvo, možda, ali... Proširenje? Ne bismo rekli... Kohezija? Ima logike, ali...
Objava da će hrvatska povjerenica biti zadužena za demokraciju i demografiju te povrh svega biti i potpredsjednica Komisije zatekla je sve, s iznimkom premijera Andreja Plenkovića čija će još jedna uzdanica – nakon članice revizorskog suda Europske unije Ivane Maletić i glavne tajnice Vijeća Europe Marije Pejčinović Burić – zasjesti u vrh europskih i paneuropskih institucija. Zapravo je ironično da, dok je dio javnosti i političara, u što ulaze i neki iz HDZ-a, plasirao priče o tome kako će Plenković svaki čas otići s Markova trga u Bruxelles, Plenković strateška mjesta, “napunio” hrvatskim političarkama. Bez ikakve namjere da omalovažimo njihovu stručnost ili kompetencije, za njihova je imenovanja ipak najzaslužniji Plenković.
Diplomatski i politički vrhunac
Treba jasno reći – nikada do sada Hrvatska nije ovako dobro stajala u međunarodnim institucijama. Ovo je diplomatski i politički vrhunac i vjerojatno će ga kad-tad iskoristiti i Plenković za svoju karijeru kojoj je logički slijed vjerojatno u institucijama Europske unije.
Video - Plenković o Šuici, Milanoviću, Pupovcu, putu u Helsinki...
Neko nepisano pravilo kaže da što je veći broj nacionalnih službenika i diplomata u međunarodnim institucijama, to je bolji imidž i promocija države. Također, takve pozicije pružaju velike mogućnosti za zaštitu domaćih interesa i za kreiranje politike tih organizacija, a ujedno takve pozicije otvaraju mogućnost dobivanja ključnih i pravovremenih informacija o temama koje su u nadležnosti tih institucija. Naravno, ako se prilike znaju iskoristiti.
Ovakav rasplet dio je šireg strateškog promišljanja. Nije slučajno da su sve žene. U vremenima kad spol već odavno trebao biti sporedna kategorija, žene su i dalje podzastupljene u međunarodnim institucijama. Ostaje otvoreno hoće li se spolna ravnoteža ikad dostići prirodnim putem, pa je nominacija žene kao kandidatkinje za funkciju postala komparativna prednost, znak osviještenosti i senzibilizacije za nepravednosti u društvu.
Nije ta “ženska linija” nova. Jean-Claude Juncker, sada odlazeći šef Europske komisije, pri sastavljanju svog kabineta molio je šefove država članica EU da predlože žene i uvjeravao kako će, ispune li taj zahtjev, dobiti utjecajnije sektore. Neki su se tada, ali i sada, oglušili. Hrvatska je poslala Nevena Mimicu koji je dobio portfelj međunarodne pomoći, inače važan, posebno u kontekstu migracijske krize, no slabo vidljiv. Ovoga se puta, primjerice, oglušila Slovenija, koja je umjesto proširenja koje je željela, završila s kriznim menadžmentom, uz velike izraze nezadovoljstva.
Opasna etiketa
Slovensko nezadovoljstvo ima i drugi aspekt. Za uzbunu im zvoni dio resora Dubravke Šuice – onaj koji se tiče demokracije. Narativ Slovenije od propasti arbitraže o granici je isti – Hrvatskoj se pokušava zalijepiti vrlo opasna etiketa da ne poštuje međunarodne zakone i da joj je vladavina prava manjkava. Ne odnosi se to samo konstantnu retoriku slovenskog državnog vrha vezano uz arbitražu, već i na ostavštinu Haaškog suda, ali – što se vidjelo u slovenskim medijima ovog ljeta – vezano i uz akciju Oluja te poštivanje prava manjina te rehabilitaciju i normalizaciju ostataka ustaštva. Istovremeno, takve optužbe neprestano dolaze i Srbije, a tenzije se dižu i s BiH.
Ne samo što je Hrvatska već promijenila stav odlazeće Komisije oko arbitraže koju sada shvaćaju bilateralnim pitanjem te što je sada jedna od potpredsjednica novog saziva Komisije Hrvatica, Hrvatska sada ima dvije žene na amblematskim pozicijama za očuvanje demokracije i de facto je utišala tu liniju difamacije. Marija Pejčinović Burić glavna je tajnica Vijeća Europe, paneuropske organizacije za zaštitu sloboda, ljudskih prava i vladavine prava te demokracije, a Dubravka Šuica, potpredsjednicu Europske komisije za demokraciju.
No, bilo bi nepametno samodopadno se smiješiti – Hrvatska se, prije svega zbog sebe same, mora usidriti u sadašnjosti i gledati prema budućnosti, prestati koketirati s prošlosti za dnevnopolitičke potrebe, relativizirati zločine iz prošlosti te čvrsto reagirati na bilo kakve zločine iz mržnje, kako joj uostalom i propisuje Ustav. Plenković to itekako shvaća. Uostalom, njegova je politička težina u europskoj i međunarodnoj politici sada izuzetno velika i ne smije si dopustiti kiks. Pozicionirao se kao umjereni političar u doba ekstrema i populizma, što je rijetkost.
Plenković je uložio veliki trud u sastav ove Komisije. Od toga da je kao jedan od dva pregovarača Europske pučke stranke, koji je, nakon što je postalo jasno da je sustav glavnih kandidata propao, inzistirao da čelno mjesto Europske komisije ide pučanima kao relativnim pobjednicama izbora, i to u trenutku kad je osovina Angela Merkel – Emmanuel Macron u Japanu dogovorila plan kojim bi na čelu bio socijalist Frans Timmermans, i tako “doveo” Ursulu von der Leyen na novu poziciju.
Sustav glavnih kandidata uveden je upravo zbog prigovora o netransparentnosti izbornog procesa u Europskoj uniji i trebao je građanima i biračima približiti europske procese. Ukratko: ljudi su trebali znati za koga glasuju, a ne čekati da šefovi država iza zatvorenih vrata dogovore tko će upravljati Unijom koja se našla u vrzinom kolu – ima poteškoća i sve se više otuđuje od građana, što opet rađa nove probleme. Dubravka Šuica bi se u svom mandatu morala pozabaviti i tim pitanjima – povjerenjem građana u EU i njezinom budućnosti, što je strateški imperativ.
Drugi dio resora Dubravke Šuice – demografija – potiče izravno od Plenkovića. Da je prije nekoliko godina itko spomenuo demografiju kao europsko pitanje, bio bi označen slabim poznavateljem Europske unije. Jer demografija je prije svega pitanje u nadležnosti država članica, nikako ne europsko.
No ove se godine dogodila promjena. U strateški program Europske unije za razdoblje do 2024. godine, koji je prihvaćen na summitu čelnika EU i koji će služiti kao okvir za budući radni program Europske komisije, prvi put je uvrštena tema s kojom muku muči Hrvatska, ali i gotovo polovina država članica – demografija – i to na inzistiranje Plenkovića.
To znači da sada postoji osnova da se u višegodišnjem proračunu Unije, o kojem se razgovara, pronađe neki modalitet i financijski instrument za pomoć demografskoj revitalizaciji država članica. Važna je to vijest i veliko postignuće Hrvatske iz više razloga. Kao prvo, demografija je pitanje u nadležnosti država članica, no ovom strategijom ono se diglo na razinu Unije. Drugo, demografija je izravno povezana s gospodarskim rastom. U dokumentu je demografija apostrofirana kao “temelj snažnog razvoja gospodarstva koje je ključno za blagostanje Europe, njezinu ulogu na svjetskoj razini te za stvaranje radnih mjesta”.
“Strojevi za rađanje”
U tom je pogledu Plenković pronašao izuzetno dobru sugovornicu u Ursuli von der Leyen, nekadašnjoj njemačkoj ministrici obitelji koja se sukobila sa svima – od svoje stranke CDU, preko sestrinskog CSU-a, do njemačkih biskupa – zbog inzistiranja na demografskim mjerama.
U to je vrijeme, 2007. godine, samo 10 posto njemačke djece polazilo jaslice, što je značilo da majke ostaju kod kuće, te da obitelj ima manje prihode što je pak, kao posljedicu, dovelo do toga da roditelji ne žele širiti obitelj i imati više djece. Stoga je predstavila plan kojim bi od 2007. do 2013. godine utrostručila kapacitete jaslica za djecu mlađu od tri godine. Ciljana brojka joj je bila oko 750.000 mjesta, čime bi bilo zbrinuto 35 posto djece te dobi.
Ursulu Von der Leyen naročito je napao biskup Walter Mixa iz Augsburga kazavši kako “organizirano čuvanje djece, kazao je, ima za cilj regrutirati žene za radnu snagu, zakinuti djecu za odgoj majke te time pretvoriti žene u strojeve za rađanje”. Pojam “strojevi za rađanje” vrištao je sa svih naslovnica. Ursula je stala u stranu i prepustila javnosti da utiša kritičare.
Na to se referirala kad je u Zagrebu, na svojoj prvoj turneji, kad je došla i zahvaliti Andreju Plenkoviću, podržala njegovu ideju o demografiji kao europskoj temi te kazala kako dobro poznaje taj problem te kako iz iskustva zna kako preokrenuti negativne trendove.
Hrvatska nije usamljena kad je riječ o demografskim problemima, sličnu situaciju ima polovina država Europske unije. Sada ima šanse nešto napraviti i za njih, ali i za sebe. Uz Dubravku Šuicu, Ivanu Maletić i Mariju Pejčinović Burić, Hrvatska se čvrsto pozicionirala u međunarodnim institucijama. Velika je to šansa, ali još i veća odgovornost, kako hrvatskih predstavnica tako, a možda i još više, i premijera Plenkovića. Mjesta za krive korake sada nema.
A mi cemo dobit lizaljke da budemo sretni.