Masakr u Katinskoj šumi zlokoban je događaj koji je umnogome pridonio razotkrivanju lica Sovjetskog Saveza pod Josifom Visarionovičem Staljinom. Desetljećima je velik dio javnosti bio uvjeren da je riječ o zločinu za koji je odgovoran Staljinov NKVD, ali i nacisti.
No prava je istina da je jedini krivac za pokolj više od 21.000 poljskih časnika i vojnika nova vlast u sovjetskom dijelu podijeljene Poljske. Bio je to sovjetski način “konačnog rješenja” za Poljake, likvidacija elite tog naroda u koju su spadali inteligencija i časnici. NKVD nije gubio vrijeme, “rješenju” se pristupilo odmah nakon podjele istočnoeuropske države stiješnjene između dva zlokobna imperija. Jasno, nacisti su vješto iskoristili pokolj u vlastite propagandne svrhe, a upravo je bizarna činjenica da je zbog te intrige mogla izaći u javnost cjelovita istina o pokolju u šumi nedaleko od ukrajinske granice.
Za tu je istinu zaslužan i Eduard Luka Miloslavić, Hrvat koji je bio dijelom 12-člane mješovite komisije koju su organizirali nacisti sa zadatkom utvrđivanja činjenica o zločinu. No Miloslavićev je život daleko više od Katinske šume, riječ je o čovjeku koji je istraživao i druge poznate zločine, čak i one povezane s Alom Caponeom.
Upravo je na ovom Interliberu predstavljena knjiga poznatog našeg povjesničara dr. sc. Marija Jareba “Sovjetski zločin u Katynskoj šumi, uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića” u izdanju AGM-a iz Zagreba i Hrvatskog instituta za povijest, u kojoj se može doznati daleko više o ovom forenzičaru koji je ostavio dubok trag na dva kontinenta.
Karijera u Americi
– Miloslavić je bio hrvatski liječnik i znanstvenik svjetskoga glasa koji je svojim djelovanjem na polju sudske medicine (forenzike) dao znatan doprinos razvoju te grane medicine. U hrvatskim je okvirima kao čovjek koji je utemeljio današnji Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku 1935. godine i koji je kao sveučilišni profesor na Zagrebačkom sveučilištu odgajao generacije liječnika on možda još i važniji. Tijekom svojega življenja u Zagrebu i Hrvatskoj bio je istaknuti dionik tadašnjeg hrvatskog društvenog života. Mene je kao povjesničara ponajprije privuklo njegovo sudjelovanje u radu Međunarodnog liječničkog povjerenstva koje su organizirali Nijemci i koje je potkraj travnja 1943. provelo istraživanja u Katynu. Dvanaestero članova povjerenstva tada je jednoglasno zaključilo da su više tisuća poljskih časnika i dočasnika koji su u jesen pali u sovjetsko zarobljeništvo ubili upravo Sovjeti. Njemačko otkriće i njihov zaključak tada su izazvali pravu buru u međusavezničkim odnosima, a bez obzira na to što se poslije događalo, to je otkriće pokazalo što su staljinizam i komunizam u stanju počiniti protiv onih koje su smatrali nepoćudnima i neprijateljima. Poljski su zarobljenici, naime, bili označeni „kontrarevolucionarnom“ skupinom, a taj je zastrašujući pojam u komunističkom SSSR-u tada za označene značio smrt ili tešku torturu. Riječ je o zločinu koji je sve do pada komunizma potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća bio svakako najbolje dokumentirani slučaj komunističkoga zločina protiv neistomišljenika. Zbog toga je bio ne samo simbol patnji Poljaka nego i simbol stradanja u Staljinovu SSSR-u i njegovim satelitima i saveznicima – kaže povjesničar Jareb.
Eduard Miloslavić imao je bogatu karijeru u Americi, kao i nekoliko zanimljivih slučajeva. O tome se malo zna, kao što ima i malo provjerenih i provjerljivih podataka, no i ono što se zna iznimno je intrigantno.
– Ne baš bogati podaci upućuju na to da je kao jedan od istaknutih stručnjaka koji je tada živio na američkom Srednjem Zapadu sudjelovao u rasvjetljavanju zločina koje je na Valentinovo 1929. godine u Chicagu počinila banda Ala Caponea, masakriravši sedam članova suparničke bande. Na taj se zločin, „Pokolj na Valentinovo“ („St. Valentine’s Day Massacre“), u SAD-u još i danas gleda kao na jedan od poznatijih slučajeva mafijaških obračuna. Do podataka o Miloslavićevu sudjelovanju u istraživanju toga zločina došao je svojedobno dr. Vladimir Dugački, a ja sam preuzeo rezultate njegova istraživanja. Miloslavić je kao jedan u skupini stručnjaka 1931. godine sudjelovao u forenzičkom istraživanju jednog mumificiranog tijela za koje se mislilo da je zapravo tijelo Lincolnova atentatora Johna Wilkesa Bootha. Oni su nasuprot dotad uvriježenoj priči kako je ovaj ubijen nedugo nakon što je ubio američkog predsjednika zaključili da je stvarno riječ o Boothovim ostacima, odnosno da je ovaj skrivajući se iza imena John St. Helen živio još dugo. Neposredno pred smrt navodno je otkrio da je to zapravo on, a kada je umro, tijelo mu je sačuvano. Zanimanje Amerikanaca za tu mumiju i za ono što se dogodilo s Boothom, čije se ime kao Lincolnova ubojice urezalo u povijesno sjećanje, potaknulo je spomenuto istraživanje. Iako su Miloslavić i stručnjaci zaključili što su zaključili, njihov zaključak nije jednodušno prihvaćen i do danas su ostale dvojbe o tome što se uistinu dogodilo s Boothom. Mumija je u međuvremenu nestala pa nema više mogućnosti suvremenim metodama, primjerice analizom DNK, doći do odgovora je li to bilo Boothovo tijelo – kaže naš povjesničar.
No, iako je imao uspješnu karijeru u Sjedinjenim Državama, Miloslavić se ipak vraća u domovinu gdje je od početka angažiran na različitim istragama. I u njegovu se radu mogu iščitati odnosi u Kraljevini Jugoslaviji pa se čitajući knjigu podsjećamo i nekih zaboravljenih događaja.
Masakr u Kerestincu
– Dostupni podaci upućuju na to da je Miloslavić stalno žudio za povratkom u svoju domovinu pa nije neobično što je to i ostvario kada mu se ukazala prilika. Ostavivši SAD, u kojemu se dobro snašao, u toj je zemlji uostalom bio i rođen kao sin hrvatskih iseljenika iz Dubrovnika, vratio se 1933. u Hrvatsku. S obzirom na to da je tada jedini hrvatski medicinski fakultet bio onaj zagrebački, nije neobično što se vratio upravo u Zagreb, a ne u svoj dubrovački zavičaj u kojemu je odrastao. Po dolasku u Zagreb postao je ubrzo vrlo poznat već zbog samog posla koji je obavljao i koji je podrazumijevao sudjelovanje u istragama zločina o kojima su onda, kao uostalom i danas, javljali mediji, tada je uglavnom bila riječ o dnevnim novinama. Jedan od poznatijih slučajeva bio je pregled tijela ubijenih u Kerestincu u travnju 1936. godine. Tada su, naime, seljaci iz okolice kerestinečkog dvorca, koji je tada pripadao nekadašnjem hrvatskom banu Antunu pl. Mihalovichu, napali skupinu članova režimske Jugoslavenske radikalne zajednice, zapravo četnika, koji su došli banu u dvorac i u krvavom sukobu ubili više njih. Nekadašnji je ban, naime, bio pristaša jugoslavenskog režima i Jugoslavenske radikalne zajednice. Pritom je osobito tragična bila sudbina obitelji četnika Jovana Bute iz Rakitja koji je iz svoje kuće iz puške zapucao na seljake i ubio jednoga od njih. Na to je gomila razbješnjelih seljaka napala njegovu kuću te ubila njega i njegovu suprugu, koja je doduše bila naoružana puškom, ali i sedamnaestogodišnju kćer. U istrazi onoga što se dogodilo kao sudskomedicinski stručnjak sudjelovao je upravo Miloslavić. Tijela ubijenih nakon toga prevezena su na zagrebačku prosekturu na Mirogoju gdje ih je pregledao upravo on sa svojim suradnicima – objašnjava naš povjesničar.
Miloslavićevu je karijeru, ali i život, nesumnjivo najviše obilježio zločin u Katinskoj šumi. Što se danas može sa sigurnošću tvrditi o tom događaju koji je do kraja obilježio odnose Poljske i Rusije?
– U osnovi je sve već rečeno te 1943. godine, dakle da su više tisuća poljskih časnika i dočasnika, među njima i dva poljska generala, u proljeće 1940. godine ubili pripadnici sovjetske tajne policije (NKVD). Istraživanja provedena nakon konačnog sovjetskog javnog priznanja zločina 1990. otkrila su da je ubojstvo poljskih vojnika odobrio osobno Staljin i Politbiro Centralnog komiteta Svesavezne komunističke stranke (boljševika) na prijedlog tadašnjeg narodnog komesara za unutarnje poslove Lavrentija Berije, a sami proces likvidacije odvio se tijekom travnja i svibnja 1940. godine. U Katynu je ubijeno oko 4500 časnika i dočasnika koji su tamo dovedeni iz zarobljeničkog logora Kozelsk, a ukupan broj nestalih koje su Sovjeti držali u tri zarobljenička logora bio je oko 14.500 zarobljenika pa su istraživanja otkrila i ostala mjesta likvidacija – mjesto Mednoje sjeverozapadno od Moskve i istočnoukrajinski Harkov (Piatihatki) – kaže Mario Jareb.
Nacistička Njemačka vrlo je brzo ušla na to područje, doznala za zločin i pokrenula istragu. No rat je na vrhuncu, može se pretpostaviti zašto su nacisti organizirali istragu. U njoj je sudjelovao i dr. Eduard Miloslavić.
– Nemojmo zaboraviti da je Miloslavić bio vrstan stručnjak na polju sudske medicine, odnosno forenzike, i njemačka objava o otkriću posmrtnih ostataka tisuća ubijenih poljskih časnika i dočasnika jako ga se dojmila. Nije neobično što je imao želju otići u Katyn pa se na svoju ruku pridružio spomenutom međunarodnom povjerenstvu. Očito je da tada nije kalkulirao s ratnim ishodom i da bi u tom smislu odlazak u Katyn mogao utjecati na njegovu sudbinu. On je o razlozima zbog kojih se priključio povjerenstvu razmjerno opširno progovorio kada je 1952. godine svjedočio pred posebnim povjerenstvom Kongresa koje je istraživalo slučaj Katyn – kaže povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest te nastavlja da je Miloslavić, poput ostalih članova povjerenstva, imao priliku secirati jedno tijelo koje je na licu mjesta sam odabrao bez ikakva njemačkog utjecaja. Mogao je pratiti i rad ostalih članova, ali i vidjeti sve dotad iskopane masovne grobnice, predmete i dokumente koji su nađeni pokraj žrtava.
– Vlastito istraživanje, istraživanja ostalih članova povjerenstva te svi ostali dokazi koje je vidio uvjerili su ga i naveli na zaključak da su Sovjeti ubili poljske zarobljenike u proljeće 1940. godine. Iako su do jeseni 1943. godine Sovjeti zauzeli područje Katyna i onemogućili bilo kakvo neovisno istraživanje toga slučaja, ipak su stručnjaci koji su sudjelovali u radu povjerenstva i kasnije bili posve uvjereni u utemeljenost zaključaka do kojih su došli u proljeće 1943. godine. Većina njih je 1952. svjedočila pred spomenutim povjerenstvom američkoga Kongresa i ponovila svoje onodobne zaključke. Neki zbog straha za sudbinu svojih obitelji iza željezne zavjese nisu javno istupili, ali Amerikancima su potvrdili opravdanost zaključaka Međunarodnog liječničkog povjerenstva. Iznimka su bili češki član dr. František Hájek i bugarski član dr. Marko Markov. Oni su ostali živjeti u svojim zemljama koje su došle pod sovjetski nadzor i razumljivo je da su „promijenili“ mišljenje. Bugarske „narodne“ vlasti nedugo nakon dolaska Sovjeta u tu zemlju dr. Markova su zbog boravka u Katynu zatvorile i izvele pred sud. Nakon što se suočio s mogućom drakonskom kaznom, povukao je svoje mišljenje iz 1943. pa je, dapače, bio svjedok sovjetske optužbe na sudu u Nürnbergu. Sovjeti su, naime, željeli dokazati da su za zločin u Katynu odgovorni Nijemci, no doživjeli su pravi fijasko – objašnjava povjesničar.
Mnogima je taj događaj obilježio živote, pogotovo onim stručnjacima koji su nakon kraja rata ostali u nekoj od komunističkih zemalja. Primjerice, prof. dr. Ljudevit Jurak, hrvatski stručnjak koji je bio član povjerenstva za Vinicu u Ukrajini, gdje su Nijemci otkrili masovne grobnice s žrtvama staljinističkih zločina počinjenih prije izbijanja rata, strijeljan je zbog odbijanja da pripiše zločine Sovjeta nacistima. No Miloslavić ipak nije otišao s ovih prostora samo zbog sudjelovanja u istrazi Katynske šume.
Vratio se u SAD
– Na prvi bi se pogled moglo zaključiti da je zbog boravka u Katynu jednostavno pobjegao iz Hrvatske, no stvari su znatno kompleksnije. Zagreb je napustio polovicom studenoga 1944. godine otišavši na liječenje u Baden pokraj Beča. Tadašnje mu je Ministarstvo narodne prosvjete još u rujnu te godine uredno odobrilo dopust i on se prema tome trebao vratiti u Zagreb do polovice siječnja 1945. Nema, dakle, govora o nekom Miloslavićevu bijegu iz Zagreba. Potkraj siječnja 1945. primio je pak počasni doktorat Bečkoga sveučilišta, a na svečanoj promociji bili su i predstavnici NDH u tome gradu koji je tada činio dio Trećeg Reicha. Je li on dobio produljenje dopusta ili je samovoljno ostao u bečkoj okolici, teško je danas reći. Činjenica je da mu je Beč svojedobno bio dom, a i supruga mu je bila Bečanka pa nije neobično što je tamo boravio. U prilog tome da se s liječenja iz Badena namjeravao bar privremeno vratiti u Zagreb govori to da je u hrvatskom glavnom gradu ostavio potpuno namješten stan, u kojemu je ostavio i svoje bilješke koje je načinio u Katynu. Teško je povjerovati da bi jugoslavenske vlasti, sovjetski saveznici, u Zagrebu mirno dočekali osobu koja je bila član povjerenstva u Katynu, ali i jednog povjerenstva koje je u proljeće 1944. godine istraživalo žrtve partizanskih zločina u okolici Kašine i o čemu je naveliko pisao tisak NDH. Činjenica je da nema nedvojbenih dokaza koji bi dopustili tvrdnju o njegovu bijegu. Grad iz kojega je naposljetku bježao bio je Beč, i to početkom travnja 1945. godine kada su pred njega naglo izbile snage Crvene armije. Miloslavić se uputio prema zapadu Austrije te je naposljetku susreo američke snage. Kao američkog državljanina koji je rat proveo na područjima pod nadzorom Osovine više puta ispitali su ga pripadnici američkog vojnog protuobavještajnog zbora, no nisu pronašli ništa inkriminirajuće. Miloslavić se potom 1946. godine vratio u SAD, gdje je do svoje smrti 1952. godine živio i radio u gradu St. Louisu – zaključuje povjesničar Mario Jareb.
A Brozovi zlocini iz 45.g ko je to sakrivo 45.g...pa otkrio.