Mama, tata i ja imamo tajnu - rekao je petogodišnji dječak svojoj majci. Na majčino iznenađenje, dječak se pred članovima obitelji i gostima počeo ponašati izrazito seksualizirano. Ne znajući što radi, pred gostima je skidao hlače, pokazivao spolovilo ili je prijatelje i rođake dirao po intimnim dijelovima.
Kada je shvatila da dječakovo ponašanje prelazi granice bezazlene dječje igre, majka je odlučila doznati što se događa s njezinim sinom. Upitala ga je kakvu tajnu dijeli s ocem, a odgovor je bio zastrašujući – razabrala je iz njega da je suprug seksualno zlostavljao njihova petogodišnjeg sina.
Šokirana ali odlučna da tome stane na kraj i spasi svoga sina, majka se obratila u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba, jedinu ustanovu u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe koja pruža cjelovitu pomoć zlostavljanoj djeci. U Poliklinici je petogodišnjak prošao iscrpne razgovore s psiholozima i psihijatrima, otkrivši strašne događaje. Na anatomskim je lutkama te crtežima objasnio što je tata njemu radio, ali i što je on morao raditi tati.
Opisana zlostavljanja
– Nije potpuno razumio što je to proživio, ni značenje toga. Znao je da je to prosto, ali nije imao osjećaj srama ni krivnje pa nam je odmah sve ispričao – rekla je ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan-Flander.
Petogodišnjak je iz dječje perspektive opisao kako je tata s njim masturbirao i oralno ga zadovoljavao.
– Dječak i majka sada redovito dolaze na terapije. Na sreću, majka je rekla da ne vjeruje da tako malo dijete može lagati o zlostavljanju pa je zajedno sa sinom napustila supruga. Trenutačno se na dječaku ne vide nikakve ozbiljnije posljedice, kao što su sram ili krivnja, ali je lako moguće da će se posljedice osjetiti kada dječak uđe u pubertet ili nakon prvog spolnog odnosa – objašnjava Gordana Buljan-Flander. Djelatnici Poliklinike o cijelom su slučaju obavijestili mjerodavne institucije te je taj slučaj na sudu.
– U tih nekoliko mjeseci, dok ga je otac zlostavljao, stekao je dojam da na taj način može dobiti ljubav. Zato intenzivno radimo s njime jer postoji opasnost da i dalje bude seksualno zlostavljan. Sada je svjestan da ne smije više pokazivati svoje spolovilo niti dirati tuđa. Učimo ga kako reći ne te nastojimo probuditi njegov osjećaj odgovornosti – kaže ravnateljica Buljan-Flander, koja već godinama radi s traumatiziranom djecom.
Taj je dječak samo jedno od 2893 djeteta koja su u tri godine, koliko Poliklinika radi, prošla obradu i tretman stručnog tima. U Polikliniku djecu najčešće upućuju roditelji, to se događa u čak 37,2 posto slučajeva, slijede centri za socijalnu skrb sa 30,1 posto, a zatim liječnici, škole, dječji domovi, policija i vrtići.
– Iako je među ljudima ustaljeno mišljenje da ćemo automatski reći da je dijete zlostavljano, ustanovili smo da se to dogodilo samo trećini djece koju su nam doveli – kaže ravnateljica G. Buljan-Flander. No bez sustavna rada stručnog tima i podrške roditelja, zlostavljana djeca, za razliku od spomenutog dječaka, mogu imati trajne posljedice, za cijeli život. To potvrđuje tužna životna priča djevojke, danas vjerojatno prostitutke, a nekad seksualno zlostavljane djevojčice.
Trojica zlostavljača
– Neću je nikad zaboraviti, toliko smo se trudili oko nje. Kao desetogodišnju djevojčicu otac i dva rođaka počeli su je seksualno zlostavljati. Sva su je trojica zlostavljala vaginalno, analno, oralno... To je trajalo dvije i pol godine, a takvu bi traumu teško podnijela i odrasla žena. Budući da majka nije željela prihvatiti okrutnu istinu o svome suprugu, 12-godišnju djevojčica smještena je u dom – kazuje ravnateljica Buljan-Flander.
Djevojčica je ponekad dolazila na terapije, ali rijetko jer odgojitelji nisu uvijek imali vremena samo za nju. Kako je odrastala, počela je bježati iz doma, a s vremenom je i sama počela seksualno zlostavljati mlađe od sebe i mentalno retardirane.
– Ona je samo na taj način naučila skretati pozornost na sebe i vjerovala je da se tako pruža i prima ljubav. Podršku majke nije imala, dapače, ona je ni na koji način nije doživljavala. Optuživala ju je da je kriva što joj je otac završio u zatvoru – nastavlja ravnateljica. Djevojčica je do punoljetnosti promijenila tri doma i na kraju zauvijek nestala.
– Posljednji sam je put vidjela prije dvije godine. Bila je navršila 18 godina i k meni je došla tražiti novac. U razgovoru sam doznala da se počela baviti prostitucijom. Ovo je slučaj u kojem smo svi zakazali. Uvijek ću se pitati kako živi ta traumatizirana djevojčica. Mislim da takvu djecu ne treba stavljati u dom, nego u udomiteljsku obitelj s kojom će zajednički prolaziti tretmane stručnog tima – ističe Buljan-Flander.
Prema svjetskim izračunima, 90 posto slučajeva obiteljskog zlostavljanja nikad se ne otkrije. Dakle, otkrije se samo deset posto slučajeva zlostavljanja djece, samo pet posto slučajeva dođe do suda, i ono najgore – samo polovica zlostavljača bude optužena.
Zlostavljači najčešće članovi obitelji
Seksualni zlostavljač, u najvećem broju slučajeva, član je šire obitelji, zatim neka druga poznata osoba, susjed, otac, maloljetni nasilnik, član uže obitelji, a tek je na posljednjem mjestu nepoznata osoba. Čak je 59 posto djece koja su došla u Polikliniku na neki bilo način zlostavljano, a neka su pak djeca žrtve ne jednog oblika zlostavljanja, nego dva i više. – Posljednjih se godina pojačala javna svijest o zlostavljanju djece, a i nevladine su udruge počele aktivnije prijavljivati takve zločine, pa je broj traumatizirane djece neprestano u porastu. Strah me pomisliti što bi bilo da nema ovakve ustanove koja, osim što radi s djetetom, komunicira i s policijom, centrima za socijalnu skrb i sudom – rekla je ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba G. Buljan-Flander.
