Ugledni sarajevski novinar, publicist i diplomat, bivši ambasador BiH u Hrvatskoj i Jordanu, koji je izvještavao iz Sirije, Iraka i Libanona, Zlatko Dizdarević govori o sukobima u Pojasu Gaze i aktualnoj situaciji na Bliskom istoku.
Kako kao osoba koja dugo godina prati situaciju na Bliskom istoku gledate na najnoviji sukob Izraela i Hamasa?
Povijest odavno ne pamti ovako ciljano proizvedeno nasilje u kojem se obje strane bore za pobjedu. A kako stvari stoje, na ovim osnovama i raketama dostignuta pobjeda samo će nastavili ono što traje dulje od sedam desetljeća – ubijanje Palestine, samo sada, uza sve poznato minulih desetljeća, i dodatnim efektima borbe za vlast unutar Izraela i “palestinskih teritorija”. Termin Palestina odavno u međunarodnoj politici ne postoji. Počelo je krvavim obračunima palestinske “raje” zbog brutalnih provokacija izraelske policije i specijalaca u Jeruzalemu, a potom između raketama naoružanog Hamasa iz Gaze i moćne izraelske armije s avijacijom, topništvom i pješaštvom koja ulazi u Gazu da temeljito dovrši započeti posao. Svjetska diplomacija, cinično dosljedna sebi, kasni kao i uvijek, ali ovaj put i s posljedicama koje će pomrsiti račune i mnogima od njih. Prije svega Americi i njihovim planovima i partnerima u arapskom svijetu, posebno zaljevskom. Do prije samo petnaestak dana sve ovo nije slutilo na današnja krvava zbivanja ma koliko se dobro znao projekt pravljenja “čistog Izraela”, de facto bez Palestinaca, još i prije 14. svibnja 1948. kada je David Ben Gurion proglasio nezavisnost Izraela, čime je započeo egzodus 750.000 Palestinaca s njihove zemlje i iz domova. Zločinu su tada dali ime “Nakba” – katastrofa koja evo traje i danas.
Koliko će ti sukobi pomoći aktualnom izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu?
Mnogi su analitičari zbivanja na Bliskom istoku i odnosa u trokuta SAD – Izrael – Palestina slutili da će odlazak Netanyahua nakon 15 godina vladanja i razornog odnosa spram “mirovnog procesa” odškrinuti vrata za neke drukčije kalkulacije i ponašanja te smirivanje desetljetnih krvavih napetosti. Posebno i zato što je s Bidenom u igri nova geostrategija američkih interesa u tom kontekstu na drukčijem tragu od planova i poteza Trumpa i njegove “koalicije” s preigranim i bolesno ambicioznim Netanyahuom. I upravo tu, na propasti nade da će Bibi sa svojim aparatom mirno otići, u samo nekoliko tjedana zapaljena je nova razorna vatra. U Jeruzalemu, u Gazi, ali prvi put u ovoj mjeri zahvaćen je i Izrael sa slutnjom širenja i na Zapadnu obalu. U ciljanom izazivanju eksplozije polako umire i onaj minimum nade o “dvije države” i sve ono što uz to ide. Beskrajna ambicija Netanyahua da i pod cijenu zločina, razaranja i ljudskih života ostane na vlasti ima, nažalost, i danas moćnog vojno-političkog, preambicioznog partnera drugog kalibra, profila i “mudrosti”, ali sasvim prikladnog za novu krvavu eskalaciju: Hamas i Islamski džihad uz njihovo uvjerenje da je došao trenutak da zajašu na vlast Palestine i pobijede Izrael.
Zašto, po vašem mišljenju, američki predsjednik Joe Biden pasivno gleda na situaciju koja bi mogla izmaknuti kontroli i prerasti u rat širih razmjera?
Dvostruko ludilo zasniva se na iskustvu po kojem će svijet i s Bidenom – kojem Netanyahu sada napada važan plan zaustavljanja Irana u “atomskoj politici” obnovom nuklearnog sporazuma, o čemu se pregovara u Beču – i ovaj put odšutjeti zločin bez kazne u Palestini. Drugo je ludilo kod usijanih glava Hamasa da mogu raketiranjem pobijediti Izrael. I tako “osloboditi Palestinu” s Gazom kojom vladaju. A ne računa se, ako nije u pitanju čak ni koordinirana igra s Netanyahuom, da je Izraelac, agent zla, veoma zadovoljan raketnim napadom iz Gaze na Tel Aviv i okolicu. I surovim odgovorom kojim se može kao heroj vratiti na staro, u izborima izgubljeno mjesto. Ukratko, ako Izrael pobijedi na najkrvaviji način, evo i pješaštvom u Gazi, teško će se ponovno zamrznuti klizeći zločin koji je Netanyahu doveo do samog ruba projekta: Palestine bez Palestinaca. Da farsa bude potpuna, u ovom slučaju gubi i Biden u namjeri da smiri Iran u “atomskim ambicijama”, što bi mu omogućilo da se polako povuče s Bliskog istoka onoliko koliko je potrebno kako bi se okrenuo mnogo većem nadolazećem problemu – Kini. Jer, bez reaktiviranja nuklearnog sporazuma, Iran pred svijetom legitimira svoje pravo na proizvodnju atomske bombe koju, uostalom, Izrael ima odavno, a Zapad mu je nikad nije osporio. Time se stvara potpuno nova geostrateška realnost Bliskog istoka kojoj bi Washington teško mogao okrenuti leđa.
Odgovaraju li ti sukobi i Hamasu?
Sve ove provokacije vode Hamas u njihovu “dobitničku akciju”. Motivi su ciljani. U očajnoj Gazi kao ključnom mjestu najgoreg izraelskog aparthejda, radikalni islamistički Hamas, lider još od 2007. godine, pogođen je Abbasovim odgađanjem svepalestinskih izbora, kojih ionako nije bilo petnaest godina. Hamas se nadao da će očaj Gaze i slabljenje utjecaja za uzaludnu diplomaciju Fataha presuditi u njihovoj pobjedi na tim izborima. Odluku o raketama na Izrael tako nije bilo teško donijeti, i kao odgovor na postojeće povode, ali i kao novi “argument” sutrašnjim glasačima Palestine u njihovu korist. “Nemoć” se svjetske politike podrazumijeva. Netanyahu opet zadovoljan! U 24 sata od “ultimatuma” Izraelcima da povuku sve barikade ispred Al-Aqse i Damaščanskih vrata, svjetska diplomacija sazivala je sastanke iza zatvorenih vrata. Amerikanci, Egipat, Katar, Turska... s Norvežaninom Wenneslandom iz UN-a, osim “velike zabrinutosti” i “poziva na smirivanje” učinili su malo, ali dovoljno za obećano Hamasovo raketiranje. Bilo je jasno da Amerikanci ne mogu lako pristati na optužbu Izraela bez obzira na sve, kako se predlagalo u norveškom prijedlogu Rezolucije Vijeća sigurnosti u kojoj se tražilo da Izrael obustavi deložacije Palestinaca u istočnom Jeruzalemu. Logika je da bi time Izrael bio proglašen kao krivac za nastali kaos. To čak ni Biden još uvijek, spram američke realnosti, ne može. Netanyahu je i mogao otići, ali javna osuda Izraela ne prolazi. Nije uzalud još Sharon svojedobno izjavio kako su “Židovi u Americi jači i od – Amerike!”
Kako komentirate stav EU?
Još je prije dva desetljeća, u listopadu 2000. godine, u londonskom Observeru objavljena cinična konstatacija: “Da su Palestinci crnci, Izrael bi bio država podvrgnuta ekonomskim sankcijama, predvođenima Sjedinjenim Državama.” Ništa tu ni danas nije novo, čak i uz legalizaciju istine o aparthejdu Izraela. Bez obzira na to kako bude završio Bibi kada se okonča započeti sudski proces protiv njega u povodu niza optužbi za korupciju, ili sada nove “odlučne obrane od napada Palestinaca”, on je već povijesno važan kreator krvavih odnosa na Bliskom istoku, stvorenih nasiljem i manipulacijama nad nebrojenim svjetskim odlukama o tzv. “mirovnom procesu” i “palestinskom pitanju”. Na malo kojem su svjetskom terenu nakon Drugoga svjetskog rata međunarodno pravo i institucije toliko poniženi kao u ovom slučaju. Čak i uz sedam Nobelovih nagrada za mir “na tu temu”. I sprdnju argumenata zla nad tom činjenicom.
Mnoge nevladine organizacije optužuju Izrael da je počinio ratne zločine. Vjerujete li da će ikada međunarodna zajednica suditi Izraelu ako dođe do optužbe?
Uza sve ovo, nova je i potvrda odluke glavne tužiteljice ICC-a u Hagu o pokretanju istrage o mogućim ratnim zločinima na palestinskim teritorijima – posebno u Gazi 2014. kada su ubijena 1462 civila i 551 dijete... U travnju je Human Rights Watch, u izvještaju na 213 stranica, optužio Izrael za “zločine aparthejda”. I jedna od najvećih organizacija za ljudska prava u Izraelu B’tselem upotrijebila je termin “aparthejd” za događaje u zemlji. U Izraelu se podsjeća da su i bivši premijer Ehud Olmert i ministar obrane Ehud Barak, čak i šef Mossada Meir Dagan bili zabrinuti klizanjem zemlje u aparthejd. Sve ovo govori da svijest o specifičnom aparthejdu i rasizmu u Izraelu jača. Ipak, jasno je da ta svijest ne prodire još ni blizu u izraelske vladajuće oligarhije, pa ni do većine glasača, koliko bi bilo potrebno za okretanje prema nekom drugom putu i za sam Izrael. Odgovor na ovo je stigao, ali od snaga i na način koji ne sluti na mir. Naprotiv. Interesi i ambicije vladanja na raznim stranama u svijetu postali su moćniji od međunarodne pravde i ljudskih života, više nego što se to nekada, koliko-toliko činilo nenormalnim. Najavljivana izborna promjena u Izraelu bila je olako dana. Režim ostaje zasad na putu brutalnog aparthejda, uz raketni odgovor Hamasa koji za mnoge Palestince postaje jedino razumljiv ma kako samoubilački bio. Rješenje je u “svijetu”, a to je potpuno obeshrabrujuće. Zebnja je da će se to shvatiti tek kada za ikakav mir na tom području postane – to little, to late
Teroristi poznaju i priznaju samo jezik sile i što je najgadljivije infiltrirani su među žene i dicu,što prilično otežava posao IDF-u.Mnogi zaboravljaju da je Hamas jedna od terorističkih skupina koja je novačila teroriste koji su se borili u redovima bosanskih muslimana i počinili su neke od najokrutnijih zločina nad bosanskim hrvatima i srbima.