Ministar financija Zdravko Marić i guverner središnje banke Boris Vujčić zatražili su ulazak u zajednički tečajni mehanizam eurozone, što je jedan od prvih preduvjeta za preuzimanje eura. Što Hrvatsku čeka na tom putu, objašnjava guverner Boris Vujčić.
Što znači današnji zahtjev, kako će on utjecati na politike Vlade i središnje banke?
Pismo je još jedan formalni korak prema ulasku u tečajni mehanizam ERM II. U tom mehanizmu moramo sudjelovati najmanje dvije godine da bismo zadovoljili nominalne kriterije za uvođenje eura. U pismu i popratnom akcijskom planu ujedno se opisuju reforme koje bi trebale ojačati potencijalni rast i otpornost hrvatskoga gospodarstva na moguće poremećaje. Mjere se namjeravaju provesti tijekom iduće godine, nakon čega očekujemo pozitivnu ocjenu spremnosti i ulazak u tečajni mehanizam. Fiskalna i monetarna politika uvelike su usklađene sa zahtjevima sudjelovanja u tečajnom mehanizmu. Fiskalna politika vodi se razborito, s ciljem jačanja održivosti javnih financija i smanjenja troška financiranja pa ujedno udovoljava kriterijima članstva u europodručju. Monetarna politika i sada održava oscilacije tečaja kune prema euru u razmjerno uskom rasponu, a jedinu će promjenu donijeti određivanje središnjeg pariteta prema kojemu će tečaj oscilirati. Najavljene reforme također se mahom navode u različitim strateškim dokumentima, ali ih se na ovaj način dodatno potiče.
Znamo da je Bugarska odbijena u prvom valu, može li se slično dogoditi i nama?
Procedura je definirana i u tom smislu nikakve vanjske okolnosti ne bi trebale nepovoljno djelovati na tijek našeg procesa pristupanja tečajnom mehanizmu. Također, europski partneri dobro reagiraju na stabilnost hrvatskog bankovnog sustava, kao i na povoljan trend smanjenja makroekonomskih neravnoteža.
Obvezuje li nas zahtjev na određene reforme i koje?
Pismom namjere najavili smo provedbu niza mjera koje se mogu podijeliti u šest glavnih područja. Prva se skupina odnosi na uspostavu bliske suradnje s Europskom središnjom bankom. Time će Hrvatska postati članica dvaju mehanizama – jedinstvenog mehanizma za superviziju banaka i jedinstvenog mehanizma za sanaciju banaka – u kojima sudjeluju sve države članice europodručja. Priključenje tim mehanizmima očekuje se usporedno s ulaskom u ERM II. Nadalje, ojačat će okvir za provedbu makroprudencijalne politike pružanjem središnjoj banci jasne ovlasti za korištenje alata kojima će u slučaju potrebe moći propisati strože minimalne uvjete odobravanja kredita. Nadalje, u pismu je najavljeno potpuno usklađivanje s najnovijom europskom regulativom u području sprečavanja pranja novca, jačanje kapaciteta Državnog zavoda za statistiku, bolje upravljanja u javnom sektoru te manje administrativno i financijsko opterećenje gospodarstva. Sve te mjere koriste hrvatskom gospodarstvu i poželjno ih je provesti neovisno o pristupanju tečajnom mehanizmu.
Kad bi Hrvatska u najboljem slučaju mogla uvesti euro?
U tečajnom mehanizmu morat ćemo provesti najmanje dvije godine. Ako se sredinom iduće godine stvore uvjeti za pristupanje tečajnom mehanizmu, uvjet dvogodišnjeg sudjelovanja u mehanizmu mogli bi zadovoljiti tijekom 2022. godine. Pod pretpostavkom da u tom razdoblju Hrvatska zadovolji takozvane nominalne kriterije konvergencije, odnosno Maastrichtske uvjete, u najbržem scenariju euro bi mogao biti uveden 1. siječnja 2023. godine. No nema nikakvih unaprijed određenih datuma ni obveza, treba ići korak po korak.
Računate li s mogućnošću referenduma o uvođenju eura?
Sve zemlje članice EU, osim Danske i Ujedinjenog Kraljevstva, obvezale su se uvesti euro, ali mogu odgađati donošenje odluke. Vjerujemo, i to smo jasno obrazložili, da Hrvatskoj duge odgode štete i da je euro poželjno uvesti u najkraćem mogućem roku. Zbog osjetljivosti teme i nepovjerenja koje građani općenito imaju prema reformskim procesima, nužno je nastaviti i dodatno proširiti javnu raspravu o euru. HNB i ja osobno već gotovo dvije godine, od predstavljanja eurostrategije, intenzivno komuniciramo sve bitne elemente procesa. Poželjno je, međutim, uključivanje većeg broja dionika u javnu raspravu, a to se polako i događa. Stručnjaci se u sve većem broju pojavljuju u javnosti, što je korisno jer njihove analize trebaju pružiti glavnu argumentaciju u raspravi. Hrvatskim gospodarstvenicima, od turističkih djelatnika, preko velikih izvoznika do malih obiteljskih gospodarstava, euro će najviše koristiti. Oni to vrlo dobro shvaćaju, no i oni moraju signalizirati u kojoj će se mjeri te koristi prenijeti u veću zaposlenost i plaće.
Važno je čuti i same građane, ali ne tako da se prenose i pojačavaju njihove bojazni, nego da se povežu svi dionici i argumentirano odgovore na strahove, prvenstveno na onaj o snažnom porastu cijena. Oni koji vjeruju da bi referendum pospješio takvu raspravu o euru su u zabludi. Upravo suprotno, vjerujem da bi atmosfera referenduma pojačala emotivni naboj, a ispraznila raspravu od sadržaja. To nisu sasvim izbjegle ni Švedska ni Danska, razvijene demokracije koje su ujedno i jedine odluke o odgodi procesa donijele na referendumima. Također, tim je zemljama trošak odgode, odnosno izmakla korist, bitno manji nego Hrvatskoj pa im je i luksuz odgađanja odluke pristupačniji.
Znači nakon Beča i Beograda "Hrvatska" banka ide u Brisel.