Međunarodna zajednica sa strahom je promatrala situaciju u Jugoslaviji,koja je za njih još uvijek bila faktor stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Prevladavalo je mišljenje kako bi raspad Jugoslavije mogao načiniti presedan za „balkanizaciju” u Europi, ali i SSSR-a, što bi imalo teške posljedice za globalnu sigurnost.
Brijunska deklaracija
Europska zajednica prvi je međunarodni faktor koji se angažirao u jugoslavenskoj krizi iako je teško bilo definirati zajedničku politiku prema slovenskoj i hrvatskoj odluci o samostalnosti. Dva dana nakon odluke Slovenije i Hrvatske Vijeće ministara EZ-a donosi odluku o nepriznavanju Slovenije i Hrvatske, pozivajući na poštovanje ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta Jugoslavije. Krajem lipnja ministarska trojka EZ-a, koju su činili ministri vanjskih poslova Luksemburga, Italije i Nizozemske, ponudila je prijedlog o primirju i pregovorima o budućnosti Jugoslavije, a nakon poziva jugoslavenske Vlade trojka 7. srpnja dolazi na Brijune razgovarati s predstavnicima svih strana izravno uključenih u jugoslavensku krizu. Donesena je deklaracija na kojoj je potvrđen tromjesečni moratorij na proglašenje samostalnosti Slovenije i Hrvatske, a dogovoren je prekid vatre u Sloveniji u sukobu koji je u to vrijeme trajao.
Brijunski sporazum dao je pretpostavke za kraj jugoslavenske federacije – na odluku Hrvatske i Slovenije o proglašenju samostalnosti donesen je moratorij, a ne zabrana odcjepljenja.
Dva dana nakon donošenja Brijunske deklaracije njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher od američkog državnog tajnika Bakera zatražio je gospodarske sankcije Srbiji i Crnoj Gori, ali i priznanje Hrvatske i Slovenije.
Nezainteresirana Amerika
U to su vrijeme SAD, još uvijek zaokupljene Zaljevskim ratom, bile nesklone raspadu Jugoslavije. Američki predsjednik George Bush i državni tajnik Baker smatrali su kako je destabilizacija Jugoslavije pitanje europske sigurnosti, te su to pitanje ostavili „novoj Europi”.
Sljedećih mjeseci njemački kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher s austrijskim ministrom vanjskim poslova Aloisom Mockom te s Danskom pritiskali su Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku i Sloveniju. Njihovim naporima pridružila se i Sveta Stolica, koja je isticala pravednu borbu Hrvata i pravo na slobodu. Genscher je prisilio EZ na priznanje Hrvatske i Slovenije zaprijetivši unilateralnim potezom Njemačke, što bi sigurno narušilo duh Sporazuma o Europskoj zajednici iz Maastrichta, te je konačno, 15. siječnja 1992. dvanaest članica Zajednice priznalo Hrvatsku.
Genscher-u treba dignit spomenik, jedan od najvecih prijatelja Hrvatske.