Ljudi koji se izvuku iz teške prometne nesreće završe na naslovnicama novina. Kad izvuku živu glavu iz vlaka koji se stropošta u kanjon rijeke, i pritom spase još jednu putnicu, dobiju nekakvo priznanje ili zahvalnicu. Ako čudom prežive pad zrakoplova, dobiju mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda. Ali gdje smjestiti Franu Selaka, umirovljenog profesora glazbe, čiji je život obilježilo šest nevjerojatnih pogibelji iz kojih se uvijek izvlačio – neozlijeđen?
Najsretniji čovjek
Stoga uz ime 77-godišnjeg gospara iz Dubrovnika, koji danas živi u Petrinji, zasluženo stoji ime najsretnijeg čovjeka na svijetu. Pogotovo kad se zna da je uza sve te sretne nesreće, prije nekoliko godina na lutriji osvojio dotad najveći jack pot!
– Sve sam preživio jer me čuvala Gospa – objašnjava Frano, stojeći uz kapelicu posvećenu Djevici Mariji koju je sagradio uz svoju kuću. U Petrinju se doselio nakon što mu je vihor rata pomeo imanje u Dubrovniku, i ondje živi sa svojom petom suprugom. I to mlađom od sebe 25 godina!
Da Franin život neće biti običan, bilo je jasno čim se rodio. Bilo je to 1929. godine. Otac, zaljubljenik u ribarenje, i majka, tada u sedmom mjesecu trudnoće, krenuli su čamcem na Lokrum u ribe. Na pola puta majku su uhvatili trudovi. Otac joj nije vjerovao.
– Luda ženska glavo, znaš li ti brojati? Imaš još dva mjeseca! No, Frano je zaista tada odlučio doći na svijet. Otac je pomogao majci i tek rođenog sina oprao u moru.
– Bio sam nedonošče i preživio, i to u ono doba! Takvo neobično rođenje obilježilo je moj život – smije se Frano. No prvu pravu pustolovinu doživio je 1957. godine. Selak, profesor glazbe, službovao je u Modriči. Jednoga su dana autobusom krenuli s djecom na izlet u Odžak. Za upravljačem je bio vozač Ahmet.
– Taj nije znao sjesti za volan bez pola litre rakije, no nikad nije bilo nesreća – prisjeća se Frano. Kad su iskrcali djecu, Ahmet i Frane krenuli su sami prema mjestu. Put ih je vodio preko mosta nad Bosnom.
– Umjesto da slijedi luk, vidim da autobus ide ravno u ogradu. Ahmetu nisam htio ništa govoriti, ne volim se petljati u posao vozaču – kaže Frano. No autobus nikako da zaokrene. Probija ogradu i pada. Prevrće se, sjedala lete oko Frane. Tad udari u rijeku. Na sreću, voda je bila duboka samo dva metra.
– Profesore, jesi li živ? – pitao je tiho Ahmet. Frano je bio izudaran, ali živ. I bez ozljeda.
– Što je bilo? – upitao je Ahmeta. Vozač je u rukama je još držao upravljač. Bio se, naime, otrgnuo od podvozja. Pet godina kasnije, 1962. godine, sudbina je Frani pokazala da s njim ima još nekih računa. Ukrcao se Frano u Sarajevu na vlak, legendarni Ć, za Ploče. Nije bio sam. Načelnik općine Ston zamolio ga je da se pobrine za njegovu staru majku koja se vraćala s operacije.
Ledena Neretva
Vlak je kretao u gluho doba noći i dva putnika pripremila su se za cjelonoćnu trešnju. Bili su sami u odjeljku. Starica se Frani naslonila na rame i zaspala. Vani je bjesnjela oluja.
– Iz sna me prenula jaka eksplozija. Puklo je kao atomska bomba – kaže Selak.
Zaslijepila su ga jaka svjetla. Vlak se prevrtao, padajući prema Neretvi. Kasnije je doznao da je oluja kod Grabovca tračnice zasula stijenama. Lokomotiva je iskočila i u hladnu smrt povukla 17 putnika.
– Osjetio sam ledenu Neretvu kako probija u vlak. u010Covjek je najjači kad gleda smrti u oči. Laktom sam razbio prozor i onakav, sav izrezan, primio staricu za ruku i rekao: “Jednom rukom zatvorite nos, a drugom me čvrsto držite i ne puštajte!”
Plivao je, crpeći posljednje atome snage. Sve dok nije osjetio nečiju ruku i pao u nesvijest. Sljedećeg jutra mjesto nesreće pružalo je apokaliptičnu sliku. Leševi su plivali do Metkovića. Starica i Frano su - preživjeli. Otad ga prijatelji zovu Srećkovićem.
Buktinja na autocesti
No, nevolje sa sretnim krajem na tome nisu stale. Tako mu se 1972. godine, na autocesti iz Bosne prema Zagrebu, zapalio automobil. Tadašnja supruga je, doduše, osjetila miris benzina, ali Franina tvrda, ali i sretna, glava ustrajala je da je sve u redu:
– Po čemu će mirisati auto? Pa neće valjda po čokoladi! Plamena buktinja ga je razuvjerila. Sretni je Frano prošao samo s malo spaljene kose i naučenom lekcijom. Kad je sljedeći put, godinu kasnije, supruga osjetila miris benzina, Frano je stao i u posljednji tren pobjegao od automobila koji je opet buknuo. Ipak, sudbini se ne može pobjeći – 1995. tegljač Unprofora “zaskočio” ga je na jednoj od serpentina kojima se spušta prema Karlobagu. Prikolica je s ceste pomela njegov auto. Spasilo ga je to što nije bio vezan – ispao je iz auta i ostao uglavljen između dva kamena i stabla. Nemoćno je promatrao kako auto pada u provaliju duboku 150 metara i nestaje u plamenu.
– Otad se ne vežem – objašnjava Frano te dodaje da se njegovi prijatelji, usprkos svemu, ne boje voziti s njim! Začudo, Frano se nikad nije upitao zašto se takve bizarnosti događaju baš njemu. Sliježe ramenima uz riječi “u životu se svašta događa”. Na pitanje je li on najsretniji ili, pak, najnesretniji čovjek na svijetu, odlučno kaže:
– Najsretniji. Uvijek sam izvukao živu glavu. A to je najvažnije.
Pao s 800 metara u plast sijena i - preživio
Najnevjerojatniju nesreću Frano je doživio 1963. godine. Dok je bio na službi u Daruvaru, primio je najgoru vijest. Majka mu je bila teško bolesna, u agoniji je ležala u riječkoj bolnici i željela vidjeti sina. Vremena za gubljenje nije bilo, avion je bio jedini izbor.
Ukrcao se na aerodromu u Lučkom na DC-8. Bio je to prvi, probni, let toga zrakoplova. Na put je krenulo 17 putnika, tri člana posade i Rozika, prelijepa stjuardesa, koja je Frani odmah zapela za oko. Zato Frane, kao pravi galeb, nije dugo ostao na svome sjedištu. Primijetio je da mu Rozika uzvraća poglede pa ju je slijedio u rep aviona. Sreća je htjela da se razgovori ugodni vode baš pokraj vrata za nužni izlaz. Negdje iznad Čabra Frane je pomislio da se povijest ponavlja.
– Tresak, eksplozija, vrata se otvorila. Rozika je nestala, a onda je podtlak isisao i mene. Padao sam sa 800 metara. Sva sreća da sam se onesvijestio – kaže Frane.
Našli su ga zabijenog u plast sijena. Virile su mu samo noge. Četiri je dana bio u komi, a onda se probudio – bez ozljeda. Šarmantni razgovori spasili su život i Roziki. Ostala je visjeti na jednom stablu i preživjela. Sudbina drugih putnika bila je strašna – avion je udario repom o vrh brda Parg, zapalio se i pao. Nesretnike su pronašli karbonizirane. A Frano je s Rozikom još godinama bio prijatelj.
– A i nešto više od toga – dodaje.
