Sučeljavanje pred TV kamerama dvoje finalista predsjedničkih izbora u Francuskoj samo 70-ak sati prije dana D pamtit će se uglavnom po velikome dvoboju na „malim ekranima“, a po svemu ostalome, najviše po samome sadržaju, brzo će se zaboraviti. Marine le Pen nije (is)koristila izlazak pred „lice (obožavane) nacije“ da promijeni negativnu sliku o sebi koja vlada u većem dijelu javnosti i da nadoknadi veliki zaostatak za svojim konkurentom: u dva i pol sata debate pokazivala je suviše slabosti čim bi izašla sa svoga omiljenog terena – (ne)sigurnosti građana, zatvaranja granica, islamskog terorizma i sudbine stranaca – da bi joj itko izvan kruga opredijeljenih pristalica davao ključeve države.
Male fraze, veliki ulog
Emmanuel Macron matematički je pobijedio, sa 60 do 65 posto pozitivnih mišljenja jer je bio nadmoćan u svim pitanjima koja nisu specijalnost krajnje desnice; nije politički trijumfirao jer je svoju protivnicu previše udarao ispod pojasa i tako joj pomagao da se u ringu održi na nogama. Pedantni analitičari izbrojili su da joj je čak 13 puta rekao da laže, što se u pristojnoj sredini izuzimlje, ili čak odbija, pri konačnom zbrajanju poena u teškoj kategoriji političkoga boksa.Otkako se održavaju, TV dvoboji nisu odlučivali konačnim rezultatom, a kad su utjecali – kao u doba Francoisa Mitterranda – za pobjedu nisu presudni bili nokauti kakve zadaje Joshua (ili Kličko), nego mali udarci u stilu Mate Parlova koji su obarali protivnike i rješavali borbe. Kronike pamte da je Valéry Giscard d’Estaing u prvoj pravoj borbi pred kamerama 1974. nokautirao Mitterranda malom frazom na račun svojega konkurenta – da „nema monopol nad srcem“! Time je socijalističkom kandidatu oduzeo jaki adut pred „malim ljudima“, koji su većinski glasovali za ljevicu, da je (samo) on njihov zaštitnik. Poraženi iz toga dvoboja dobro je upamtio lekciju i kad se sedam godina kasnije suočio s istim protivnikom, uzvratio mu je sličnim udarcem u lice, s pomoću banalne igre riječi (passee i passif): „Vi ste čovjek prošlosti i pasive“, što je dvoboj gurnulo na teren (loše) bilance dotadašnjeg predsjednika, u prilog izazivaču. Otad su „male fraze“ postale veliki ulog u medijskim i političkim bitkama, na kojima rade posebni stručnjaci, čak i timovi stručnjaka, da izaberu najubojitiji „metak“ i mjesto na kojemu je konkurent najranjiviji.
Nedostatak ideja i retorike
Opet je Mitterrand, rječiti i lukavi političar, pripremio razornu rečenicu za sljedećeg konkurenta Chiraca (1988.): na prigovor svoga oponenta, njegova dojučerašnjeg prvog ministra, da je on ravnopravni kandidat za predsjednika i da ga tako oslovljava, Mitterrand je mrtav-hladan, gledajući ga ravno u oči, odgovorio: „Da, gospodine prvi ministre“! Da se Macron nije dao impresionirati pričama o retoričkoj vrijednosti Marine le Pen ili da nije krivo kalkulirao da treba pobijediti nokautom, a ne na poene, Le Pen bi se gore provela u TV ringu: nedostajalo joj je ideja, čak i očekivane retorike, spram protivnika koji je dominirao intelektualno i politički. Možda ga je samo jednom ozbiljnije pogodila „malom frazom“ kad je rekla da će Francuskom vladati žena, ili ona ili Angela Merkel. Njihova je debata bila ispod razine borbe ideja i projekata na kojoj su pred kamerama svojedobno debatirali Nicolas Sarkozy i Segole Royal (2007.) pa Francois Hollande i Sarkozy (2012.): gotovo neravnopravna po težini i razini, zbog toga nezanimljiva, i pored brojnih udaraca ispod pojasa (ili i zbog toga?), iz jednog i iz drugog kuta. S nježnije se strane to moglo i očekivati s obzirom na reputaciju Le Penovih; agresivnost koja je neočekivano dolazila s jače strane moći će se objasniti tek kad Macron dobije od birača mogućnost da može potvrditi da je agresivni odnos bio samo krivi izbor za jednokratnu upotrebu, a ne loša politička metoda kojom taj mladi vladar misli voditi zemlju. Čini se po svemu da mu je televizija dala posljednju propusnicu za Elizejsku palaču.
Marine Le Pen je u dosadašnjim raspravama pomela pod sa ubačenim kandidtom globalnih lihvara.