Koliko ste puta na stranicama crne kronike imali priliku pročitati da je \"tijelo pokojnog prebačeno je na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku na zagrebačkoj Šalati, gdje će se utvrditi točan uzrok smrti\"? Iako se takva formulacija gotovo svakodnevno nalazi u policijskim izvješćima pa mediji rado posežu za njom, ipak se to ne događa 1400 puta na godinu, koliko je godišnje obdukcija na spomenutom Zavodu. Statistika kaže da se u prosjeku u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obave četiri obdukcije dnevno.
Hladna komora za 200 tijela
Ali, nisu to sva mrtva tijela koja prođu kroz ruke stručnjaka koji ovdje rade. Predstojnik Zavoda prof. dr. sc. Davor Strinović kaže da je u opisu njihova posla i mrtvozorstvo pa je sedmero liječnika zaduženo za utvrđivanje smrti pokojnih u jedanaest općina i Gradu Zagrebu. Učine to oko 3500 puta godišnje:
– Ako je slučaj nejasan, odnosno sumnjamo da smrt nije nastupila prirodno, tijelo ide na obdukciju – objašnjava prof. Strinović dok se spuštamo u podrum, gdje se nalazi obdukcijski trakt sa šest stolova, 39 frižiderskih ladica i hladna komora u kojoj bi se, u slučaju kakve katastrofe, moglo zbrinuti dvjestotinjak posmrtnih ostataka.
Taj je dio Zavoda, u kojem je prva obdukcija obavljena prije četiri desetljeća, prošle godine obnovljen. Na jednom od stolića stoji \"alat\" za obdukciju – kuhinjski noževi, grabilica za juhu, bat...
– Nama je nož potrošna roba, često ga moramo brusiti. Kada bismo kupovali originalne, potrošili bismo puno više novca. A ovi kuhinjski nam jednako dobro služe – kaže prof. Strinović.
– A grabilica? Što će vam ona? – pitam.
– To nam je mjerica. Stotinu mililitara. Njom vadimo tekućinu – odgovara profesor pa nas vodi do prvog kata, da nam pokaže toksikološki laboratorij. Ovim labosom \"vladaju\" žene. Ima ih pet. Šefica je inženjerka Marina Nestić.
Tu se analizira krv, želučani sadržaj, organi... svakog nastradalog u prometu, samoubojice, umrlog mladog čovjeka... Rezultati kažu da su uzroci ovdje utvrđivanih smrti nastupili trovanjem u pedeset posto slučajeva drogom i lijekovima. Konkretnije, metadonom. Da se netko ubije ispivši kiselinu, već je postalo stvar prošlosti. Ipak, nema tome tako davno, u toksikološkom laboratoriju je utvrđeno da se jedna žena otrovala već pomalo zaboravljenim oružjem samoubojica – cijanidom. Takvo se samoubojstvo dogodi jednom u tri godine.
Što se pak tiče poginulih u prometnim nesrećama, sve je više onih koji su u krvi imali i četiri promila alkohola.
Nalazi kojima se utvrđuje uzrok smrti ne stižu, kao u filmu, za nekoliko minuta. Potrebno je, objašnjava ing. Nestić, i dva do tri tjedna.
Ovaj laboratorij nije \"rezerviran\" samo za mrtve. Tu, na primjer, zabrinuti roditelji koji sumnjaju da se njihovo dijete drogira, mogu potvrditi ili otkloniti svoje more analizom kose:
– Potreban je kvalitetan uzorak, pramen kose odrezan što više uz površinu kože. Prisutnost droga može se utvrditi ovom analizom ako osoba uzima opijate barem mjesec dana. Ima slučajeva da roditelji zovu i kažu da sumnjaju da je njihovo dijete na izletu nešto uzelo. Onda im objasnimo da je to prekratak rok da bismo došli do rezultata – kaže ing. Nestić.
Ova analiza stoji 600 kuna, za nju ne treba nikakva uputnica, već samo spomenuti uzorak. Od do sada analiziranih pramenova mladenačke kose ispada da su, u slučaju da su pozitivni, najčešće uzimali kokain.
Na ovom katu Zavoda nalazi se i velika dvorana u kojoj su u godinama nakon rata mnoge obitelji doznale tužnu sudbinu svojih najmilijih. U hodniku ispred te dvorane 20. prosinca sjedit će 20 obitelji pozvanih na identifikaciju žrtava iz 1995. godine. Iz te godine traga se za još 757 duša, a iz razdoblja od 1991. do 1992. godine za njih 974.
Za DNK laboratorij smješten na drugom katu Zavoda zadužen je šesteročlani tim na čelu s jedinim muškarcem među njima – prof. dr. sc. Milovanom Kubatom. To je onaj brkati muškarac u kojeg su prošlog četvrtka bile uprte oči javnosti kada je na izvanrednoj konferenciji za medije, koja je održana u Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, kazao da je neosporno utvrđeno da su kod Josipdola pronađeni posmrtni ostaci maloljetne Antonije Bilić. I baš je ta tiskovna konferencija bila povodom kasnijih napada na Zavod pa profesoru Kubatu nije milo razgovarati za medije. Kaže on da je obitelj Bilić o stradavanju svoje kćeri i sestre doznala na vrijeme pa objašnjava da su nalaz identifikacije odnijeli u karlovačko tužiteljstvo, koje im je u ovom slučaju i uputilo službeni zahtjev za identifikaciju:
Identificirali Antoniju
– Smatram da je javnost nakon objavljivanja nalaza i mišljenja na toj konferenciji dovoljno obaviještena o okolnostima koje su pratile naš rad u ovom slučaju. Ovim smo završili s obavješćivanjem javnosti po tom pitanju – odlučan je profesor Kubat. Nema, kaže, običaj medijski pratiti svoj rad jer su oni profesionalci koji rade po nalogu institucija države.
– U našem laboratoriju primjenjuje se DNK analiza u kaznenim slučajevima, u dokazivanju u parničnim postupcima te u identifikaciji posmrtnih ostataka žrtava Domovinskog rata. Osim analize genomskog DNK, naš laboratorij jedini radi i analizu mitohondrijskog DNK – govori prof. Kubat pa se vraća na početak primjene ove analize u nas.
Bilo je to u drugoj polovici devedesetih, kada je na otoku Šipanu ubijena maloljetna Ana Zelen, djevojka koja je brala šparoge. Upravo je analizom DNK utvrđeno da ju je silovao i ubio susjed, čovjek koji je danima vodio potragu po otoku za njom. Analiza DNK te je godine dovela do ubojice Štefice, djevojke iz Krašića. Nakon vatrogasne zabave, ubio ju je nećak lokalnog mesara, koji je u ovaj kraj došao iz Austrije.
– Otvaranjem MUP-ova Centra za kriminalistička vještačenja, s kojim dobro surađujemo, oni su preuzeli kriminalističke slučajeve, a mi identifikacije – objašnjava profesor Kubat.
Kod identifikacija ubijenih u ratu važno je, zbog sudskih postupaka, utvrditi i kako su žrtve stradale. Iz tih je razloga prof. Strinović već nekoliko puta potegnuo put Haaga, ići će opet na proljeće, na suđenje Goranu Hadžiću. No, u proteklom vremena, kada su ostali samo skeletni ostaci, sve je teže ustanoviti način smrti. Zato se nije moglo utvrditi ni kako je umrla Antonia Bilić.
– Iako ne radimo kao u CSI filmovima niti jedemo sendviče i pušimo uz leševe, naš je posao jako dinamičan. Mi radimo i vještačenja za sudove, o kojima raspravlja naš Odbor. Tek kada se svako mišljenje raspravi, ujedinjujemo ga i piše se nalaz koji ide na sud. Da se bude vještakom, trebaju godine. To je svojevrstan kompromis između prava i medicine. Jedan od naših poslova jest i predavanje na fakultetu – kaže prof. Strinović.
Za potrebe studenata u sklopu Zavoda nalazi se i jedinstveni muzej koji je, baš kao i Zavod, osnovao dr. Eduard Miloslavić još 1935. godine. Svaki dio tijela pospremljen u formalin ovdje ima svoju priču. Specijalizantica Marija Baković zaustavila nas je pokraj vitrine s ljudskim glavama. Na donjoj je polici glava žene koju su ubile druge dvije. Sustigla ih je smrtna kazna pa su u istoj vitrini na polici i njihove i glava žrtve.
>>Hrvatski forenzičari nude pomoć Norvežanima
Onaj tko si želi uplaćivati u životno osiguranje mora biti svjestan da će jednog dana morati na takvu obdukciju jer osiguranje tj. osiguvajuča kuća ne priznaje uzrok smrti bez obdukcije. Tko voli neka izvoli. Ali da vas utješim, ionako svaka iznenadna smrt podliježe obdukciji tijela. Gledao sam to, ne izgleda ugodno.