Najmasovnije doseljavanje stanovništva njemačkog govornog područja
zbilo se tijekom 18. i 19. stoljeća, kada je cijela Panonska nizina,
nakon protjerivanja Turaka južnije od Save i Dunava, bila prostor
intenzivnih migracija. U Hrvatsku su ih uglavnom naseljavali feudalci i
Crkva na svoja imanja.
Računa se da su do 1910. u Slavoniji i Srijemu Nijemci naselili oko
15.000 imanja te da je na njima živjelo otprilike 134.000 ljudi. Prema
popisu pučanstva iz 1931., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 490.000
Nijemaca, od kojih otprilike 170.000 na području današnje
Hrvatske.Posljednji popis stanovništva 2001. utvrdio je da u Hrvatskoj
žive 2902 Nijemca te 247 Austrijanaca.Proračuni govore da se nakon
Drugog svjetskog rata iz Hrvatske prisilno ili "dragovoljno" iselilo
oko 100.000 folksdojčera, i to uglavnom u Njemačku i Austriju.Potkraj
1944. i početkom 1945. Njemačka je s teritorija NDH evakuirala oko
110.000 folksdojčera u Njemačku, a iz Bačke do 7. studenoga 1944. još
otprilike 90.000 njih.
Zvuk crkvenih zvona iz baranjskog mjesta Popovca svakodnevno odjekuje i
u srcu njemačke pokrajine Baden-Würtenberg, u gradu
Göttingenu. Tamo se naselila većina nekadašnjih stanovnika
Popovca, Nijemaca po nacionalnosti, koji su još u studenome 1944.
godine morali napustiti svoje mirno baranjsko selo. U njega se više
nikad nisu vratili. S kućnoga praga, pričaju najstariji, tada je moralo
otići oko 400 vojnika i 700 žena s djecom. Podijeljeni u četiri
konvoja, vlakom su krenuli preko Mađarske do Austrije i Njemačke. Vezu
s krajem iz kojega potječu nisu željeli prekinuti, makar i preko
crkvenih zvona čiju su zvonjavu snimili tijekom posljednjeg
organiziranog dolaska u Baranju, prije samo nekoliko godina. Ista
melodija sada se elektronički reproducira u Göttingenu.
To su jako sentimentalni ljudi. No, njihova veza s ovim krajem
trajat će samo dok budu živjeli jer njihovi potomci za ovaj kraj nisu
zainteresirani. Pa nikada ovamo, u Popovac, nisu ni dolazili. Nikad
dosad nisam dobio od njih nijedno pismo ili zahtjev kojim potražuju
svoju imovinu, a ne vjerujem ni da će ih biti tvrdi načelnik
općine Popovac Emil Šmit koji je zbog svojega prezimena i podrijetla
pola života, priznaje, i sam bio stigmatiziran. Od devete godine sve do
mature nazivali su ga "fašističkim kopiletom". Kad su ga upisivali u
partiju, priznaje, svjesno je napisao da mu je otac bio njemački
vojnik, ali mu ni to, kaže, ništa nije pomoglo. Nakon završetka Drugog
svjetskog rata, dodaje Šmit, najgore su prolazile njemačke obitelji
koje su odlučile ostati na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Asimilirani ili umrli
Gotovo 70 posto stanovnika Popovca nekad su činili Nijemci. Ono malo
što ih je bilo ostalo nakon 50-ih godina prošloga stoljeća asimiliralo
se s lokalnim i koloniziranim stanovništvom ili je već umrlo.
Preživjeli i raseljeni sporadično su posjećivali Popovac do početka
Domovinskoga rata.
Imao sam prilike vidjeti i upoznati ljude koji su bili vlasnici
kuće u koju su se nakon kolonizacije uselili moji roditelji 1948.
godine. Ne sjećam se više imena tog bračnog para, ali znam da se
prezivao Weber. Oni su bili među imućnijim poljoprivrednicima u selu.
Imali su termin u godini kad su nas posjećivali. Nisu se nikad dugo
zadržavali. Bilo im je važno samo vidjeti kako im imanje izgleda. Ali
baš uvijek kad bi zakoračili u dvorište, potekle bi im suze
prisjeća se Zdravko Osonjački dana iz svojega djetinjstva.
Bivši stanovnici u Popovac najčešće dolaze u kolovozu, i to u vrijeme
blagdana Velike Gospe. Nedaleko od mjesta nalazi se i svetište Marije
Lurdske čiji su oni veliki štovatelji. U vrijeme socijalizma njihova
hodočašća bila su rjeđa, ali nikada nisu iščeznula. Pojačala su se
nakon mirne reintegracije Baranje u pravni sustav Republike Hrvatske.
Svaki put kad ih vidim kako u mimohodu prolaze ulicama, osjetim
duboko poštovanje prema njima. Silno mi je žao tih ljudi. Mogu ih
razumjeti jer smo sličnu kataklizmu proživjeli i mi za protekloga rata,
kad smo bili prognanici. Dirljive su to slike. Uvijek šeću ulicama s
fotoaparatima. Slikaju, gledaju uokolo. Sjećam se da su nas još kao
djecu roditelji upozoravali da se maknemo s ulice ili iz dvorišta kad
ih ugledamo. Sigurno im je bilo teško gledati kako u njihovim kućama
žive drugi ljudi. Prava je to muka! kaže Zdravko.
"Švapsko blato"
On i sada zna ukoriti susjede koji žive u starim, oronulim i zapuštenim
njemačkim kućama i reći im neka se maknu s puta kada ugledaju bivše
vlasnike tih kuća jer nisu bili u stanju obnoviti fasadu s koje, kako
zna reći, otpada još "švapsko blato".
Velika seoska kuća s prostranim dvorištem, čardakom i stajom, koju su
nakon doseljenja iz Zagorja u Baranju dobili njegovi roditelji, za
razliku od većine drugih u Popovcu, uvijek je svježe oličena i uredna.
Popovčani bi rekli da je u "dobrodržećem stanju". Prozori i vrata na
njoj još su uvijek oni prvi, originalni. Prvih godina kolonizacije
ondje su živjele dvije obitelji.
Bila su tu dva brata koja su se oženila dvjema sestrama, dakle
moji roditelji i stric i strina ili tetak i teta. Vodili smo računa o
kući, a u njoj je uvijek bilo puno veselja. Sumnjam da bi se ovamo
mlađe generacije htjele vratiti ili je tražiti natrag uvjeren je
Josip Osonjački, Zdravkov bratić koji je samo do prije mjesec dana u
toj kući i živio.
Obojica su sada sagradila potpuno nove kuće, na ulazu u Popovac, no
roditeljski dom, u isti će glas, neće nikad zaboraviti.
Na mjesnom groblju u Popovcu još stoji i kapelica koju su podigli
Nijemci. Ondje su i zidane postaje križnoga puta, ali na njima više
nema slika. Uništene su tijekom godina. Nadgrobni spomenici preminulih
njemačkih Popovčana odijeljeni su od novih humaka.
Na većini njih još se uvijek jasno mogu iščitati u kamenu isklesana
imena ili uočiti crno-bijele slike koje izgledaju kao da su postavljene
prije nekoliko dana. Zdravku jedino smeta to što visoka trava i korov
skrivaju njemačke nadgrobne spomenike među kojima se može prošetati
samo u ljetnim mjesecima, kada taj dio groblja komunalci redovito
uređuju i kose travu.
Prognani Nijemci postavili su spomen-ploču u crkvi
Dvaput prognani Nijemci organizirano su posjetili Popovac. Kontakt s njima uspostavio je načelnik Emil Šmit i pozvao ih da dođu. Posljednji put, prošle godine u srpnju, odlučili su iza sebe ostaviti i pisani trag. Postavili su stoga spomen-ploču u crkvi svetoga Josipa u središtu Popovca. Tamo na njemačkom i hrvatskom jeziku piše da su Nijemci u tome selu boravili tri stoljeća. Ljudi su željeli ostaviti vidljiv trag iza sebe, posebno stariji koji najčešće i dolaze u Popovac. Jako su nostalgični za ovim krajem. Isto su napravili i Nijemci iz susjednog mjesta Branjine kaže vlč. Božidar Petrović, župnik župe sv. Josipa u Popovcu. Načelnik pretpostavlja da je to "točka na i", odnosno da su time prognani Nijemci ispunili svoju želju da se ne zaboravi da su u tom baranjskom mjestu nekada živjeli većinom pripadnici njemačke nacionalnosti.
