Rijetko pričam o Vukovaru. Odem u Vukovar još rjeđe. Zaboravim ga. Ne osjećam da ondje pripadam. A opet je stalno tu. I stalno se vraća. U mirisu neke druge rijeke koja podsjeti na Vuku. U crno-bijeloj fotografiji vukovarskog korza. U nekom licu iz vukovarske prošlosti koje slučajno sretnem na cesti. Pamtim dan kada sam nakon dvadeset godina prvi put ušla u svoju staru djevojačku sobu, na snimanju za BBC i junačila se, baš mene briga, preboljela sam to sve… i raspala se u milijun suza i komadića.
Nije ratu kraj kad je kraj
Dan kada mi tadašnji urednik Denis Latin javlja da sam dobila nagradu HND-a za najbolju reportažu – o Vukovaru. Bila je to moja prva, ”probna” reportaža za Latinicu. Kada sam u jednom dokumentarcu o padu Vukovara vidjela mamu kako stoji ispred vukovarske bolnice s ostalim medicinskim sestrama i doktorima, u njih uperene puške. Mama je obučena u moju zimsku jaknu. Tek tada sam doznala da je, kada je pao Vukovar, pobjegla vojsci iz bolnice, trčala doma po onom užasu od razorenog grada, po moju i sestrinu zimsku jaknu, jer mi smo otišle samo s ljetnom odjećom, njezinoj djeci je hladno. A onda se vratila u bolnicu. I da, priznajem, pričam oduvijek o Vukovaru u anegdotama, smiješnim pričicama. Tako je lakše.
Život u Vukovaru moga djetinjstva bio je spor i siguran. Rođena sam u Pionirskoj ulici, sredinom sedamdesetih, u staroj švapskoj kući, onim niskima dugim kućama u nizu koje završavaju kućicom za psa, koji se zovu Žućo ili Bleki, vrtom, voćnjakom, kokošinjcem, svinjcem… U našu je ulicu dolazio cirkus svake godine, ”igrala je mečka”, lubenice su se prodavale na kolima koja su vukli konji, ja sam spašavala ulične mačiće, imala piliće za kućne ljubimce, skupljala gliste, pecala s tatom na Vuki. Najveći događaj je bio ići na Dunav na kupanjac, skelom koju je od kada znam za sebe vozio skeledžija Pero, preko u Bačku, gdje su bile najbolje pješčane plaže. Na svakom ukrcavanju Pero bi novoj rundi klinaca pričao istu priču: ”Pa je l’ znate vi što se jučer dogodilo tu kod skele? Zaronio ja, ronim, ronim, ronim, izronim, kada ono – tabla Novi Sad”! Pričao bi to Pero i današnjim klincima, da ga nije ubila granata.
I mladost je bila mirna i lijepa. Preselili smo se bliže centru, ja sam postala gimnazijalka, trenirala sam odbojku, imala veliko društvo. Vukovar je imao svoje rituale, svoje legende, bio je nekako i gospodski i mangupski. Tako ga pamtim. Na vukovarskom korzu na Majmunskom otoku, kamenom niskom stupu, na samom početku starog mosta, visjeli su, generacijama, glavni gradski frajeri i dočekivali zadnje gimnazijsko zvono i rijeku zgodnih cura koje će uskoro proći kraj njih. Najbolji je sladoled bio kod Njegića, tulumbe i baklave u maloj slastičarnici blizu moje Pionirske. I ona je, sa stotinama drugih, izbjegla u Zagreb, pa i danas pod imenom Voljeni Vukovar na okretištu Dubrava prodaje iste slastice. Smuđ je bio vrhunski u Tri vrške, a i danas je, u istom restoranu sa sličnim, a tako različitim imenom. Sada se zove Vrške, jer rat je ludilo u kojem i običan broj lako postane neprijatelj i plaši.
I onda je nekako, podmuklo tiho, krenulo. Pitanjem ispod glasa: ”Ej, što si ti?” Ja pojma nisam imala. Kada sam pitala roditelje, zamalo sam dobila šamar. Većina ljudi mislila je da nema šanse da bude rata. Nikakve šanse. Ali ludilo je bilo jače. Krenula su puškaranja, dizanja kuća u zrak, provokacije, mržnja i strah. Rat. Mama je cijelu opsadu provela u vukovarskoj bolnici. Otac se priključio gardi, s bratom Markom bio je u selu Bogdanovci, u obiteljskoj kući na prvoj crti bojišnice. Dva puta ranjen, drugo ranjavanje spasilo mu je život, jer je pad grada dočekao u bolnici u Vinkovcima. Pričao je da se tih dana, kada mu poginuo brat, pucalo kao nikad prije. Danonoćno. Nekoliko je puta uspio odgovoriti Marka da ide nahraniti svinje. ”Ne mogu više pustiti životinje da se muče gladne, ne mogu”, rekao je Marko i izašao van. Nije stigao ni ući u svinjac. I mog ćaleta je ubio taj svinjac. ”Zašto sam pustio brata, zašto ja nisam išao?”. Ubijalo ga je to malo po malo, nikada više nije bio isti. A bio je, moj pokojni ćale, baš faca, pravi vukovarski mangup.
Nije ratu kraj kada je kraj. Nije najgore prošlo. Ne postaneš heroj ako si iz herojskog grada. Brzo ćemo to svi skužiti. Moja seka i ja otišle smo kada su krenula prva pucanja. Roditelji su nas poslali kod obitelji mamine prijateljice u malo selo Rukavac, blizu Opatije. Da se maknemo malo na more, kratko će to trajati. Njoj je bilo devet, meni 16 godina. Par ljetnih haljinica u jednom koferu. Počela je škola, prebacili su nas u izbjeglički hotel Splendid u Lovranu. Soba 45. Sve je teže bilo stupiti u kontakt s roditeljima, postajalo je hladno, bile smo više gladne nego site. Nisam znala jesu li nam roditelji živi, gdje ćemo nas dvije same, što ćemo. Ti su mi dani i mjeseci kao u magli, potisnula sam ih. Nerado i pišem o tome.
Samoubojstvo učenice
Kakvo je samo bilo olakšanje kada smo, nakon pada Vukovara, konačno vidjeli mamu i tatu. I počeli graditi naš novi, izbjeglički život u Zagrebu. Treći srednje nastavila sam u XVI. gimnaziji u Križanićevoj, u prognaničkom razredu. Gotovo polovicu razreda činio je ”hrvatski” dio starog razreda iz Vukovara, a onda su nam stizali iz dana u dan novi nesretnici iz Gline, Petrinje, Sarajeva… Među zagrebačkom zlatnom mladeži iz Križanićeve mi smo stršali u našim odjevnim kombinacijama iz Caritasa. Bili smo getoizirani, izdvojeni, dotepenci sa žutim kartonima. Jedna je učenica izvršila samoubojstvo. Bližila se matura, a za nas je bilo sporno možemo li na fakultet jer nismo imali svjedodžbe iz prva dva razreda. Kada sam gotovo odustala od fakulteta, pojavilo se rješenje. Trebali smo pronaći tri profesora iz vukovarske gimnazije koja će nam potpisati rukom napisane ocjene na papiru. Suluda situacija. Traženje profesora po izbjegličkim hotelima, objašnjavanje na faksu zašto nemam svjedodžbu… Ali uspjela sam. To je najveća privilegija koju sam dobila u životu. Mogućnost da studiram, da se obrazujem, mogućnost da učim, rastem. Upisala sam hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, bila odlična studentica, imala državnu stipendiju, sjajno društvo s faksa, moje knjige, mjuzu, cijeli jedan novi svijet. I koliko god da je bilo teško, život je bio dobar.
Zagreb je prštao od života, koncerata, izlazaka… Jabuka, Gjuro, Lapidarij, KSET… mi smo rock and roll generacija. Nedavno sam vodila svoga sina Ivora na prosvjed protiv zatvaranja kluba Jabuka. Tu sam, prije gotovo trideset godina pronašla jedno od mjesta gdje se nitko nije osjećao kao dotepenac. Takva mjesta nestaju u Zagrebu. Često Ivoru pričam priče o mojoj mladosti, o tome koliko je važno boriti se u životu, nikoga ne mrziti, pomagati slabijem, a najvažnije učiti, učiti i samo učiti. To je povlastica koju gube nove generacije. Rastužuje me to. Pitam se često kako bi moj život izgledao da nisam rođena u Vukovaru. Možda bi mi bilo lakše. Možda bi bila sretnija. Možda bi imala više. A možda i ne
Životna priča ista, samo u drugom gradu. Bol, tuga a suza više nema. Život ide dalje.......dolaze dijeca, smijeh, igra i veselje. Novi naraštaji. Sloboda, Domovina. Nije bilo uzalud!