Baltazar Bogišić, pravnik iz Cavtata, autor je “Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru” koji je donesen 1888. godine. Sintezom običajnog prava i modernih tekovina pravne znanosti, Bogišić je došao do originalnih rješenja koja su postala uzor za brojne akte i izvan Crne Gore, a pritom je pisan izvanredno lijepim jezikom.
Zakon o slobodi vjeroispovjesti koji je Republika Crna Gora izglasala u gluho doba noći između 26. i 27. prosinca prošle godine također pokušava regulirati imovinske odnose, iako mu to iz imena nije jasno, više od 130 godina poslije, ali za sada su efekti tog zakona desetine tisuća ljudi na ulicama u protestnim šetnjama te kampanja i protukampanja dezinformacija u kojoj sudjeluju propagandistički medijski blokovi s obje strane političkih i nacionalističkih polova.
„Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“, upravo je Bogišićeva izreka (krasan prijevod Katonova pravila iz rimskog prava), čija se statua nalazi ispred Pravnog fakulteta u Podgorici, a ona, osim zakona, dobro opisuje i svu kompleksnost pokušaja forsiranog zaokruživanja identitetske priče mimo dijaloga i bez konsenzusa.
Braća Crnogorac i Srbin
Na Cetinju na Badnji dan, uoči najradosnijeg kršćanskog praznika Božića, badnjak ispred Cetinjskog manastira lože bratstva Martinović i Borilović. Nekoliko stotina metara dalje, ispred dvorca posljednje crnogorske dinastije Petrović, badnjak lože bratstva Martinović i Borilović. Zvuči kao pogreška?
Ne, jedni bratstvenici su vjernici Srpske pravoslavne crkve, a drugi su pripadnici Crnogorske pravoslavne crkve. U Crnoj Gori postoji više stotina bratstveničkih crkava, a ovakva situacija nije jedinstvena, pa nije neobično da se od dvojice rođenih braće jedan smatra Crnogorcem, a drugi Srbinom.
Opća konfuzija oko identiteta vidi se i u popisima stanovništva – 1991. gotovo 62% građana izjašnjavalo se Crnogorcima, a manje od 10% Srbima (između Drugog svjetskog rata i raspada SFR Jugoslavije taj je broj bio najviše oko 7%).
Već 2003. godine onih koji se smatraju Crnogorcima bilo je oko 43%, a Srba 32%, dok posljednji popis 2011. godine pokazuje da se nešto manje od 45% izjašnjava Crnogorcima, a nešto manje od 29% Srbima. Zbirni postoci te dvije grupe su manje-više isti. Ono što je znakovito jest da posljednji popis pokazuje kako većina smatra da govori srpskim jezikom – 43% u odnosu na 37% onih koji kažu da govore crnogorskim.
Crnogorski jezik, za razliku od drugih južnoslavenskih jezika, ima 32 slova, ali se ona, osim kolokvijalno, malo koriste u javnom životu, što se najbolje vidi na primjeru Javnog servisa. Srpski jezik je u službenoj upotrebi s istim statusom kao hrvatski. Da vidimo kako izgleda kada se te činjenice iz apstraktnog prostora premjeste u realni...
Eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, predvođene Mitropolijom crnogorsko-primorskom, gotovo svakodnevno izvode tisuće ljudi na ulice protiveći se zakonu za koji tvrde da predstavlja uvod u otimanje imovine i zatiranje pravoslavlja. Na šetnjama je lako uočiti i one koje se obično ne vidi na protestnim manifestacijama u Crnoj Gori – pristalice Demokratske partije socijalista, partije Mile Đukanovića koja je na vlasti više od 30 godina.
Iznenadio bi se samo onaj koji ne zna da je SPC u Crnoj Gori godinama institucija koja je u vrhu po povjerenju građana i to daleko ispred Vlade, Skupštine, predsjednika, političkih partija... Specifičnost crnogorske povijesti ogledava se u dugogodišnjoj teokraciji – vladika je bio i duhovni i svjetovni vladar i njezin, barem narativni, povijesni kontinuitet čini pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori jedinom institucijom koja se po utjecaju i organizaciji može mjeriti s neprikosnovenim DPS-om.
Te dvije institucije uglavnom su funkcionirale u nekoj vrsti simbioze i Đukanović je shvatio da može politički profitirati ako ima dobre odnose s Amfilohijem Radovićem koji je krajem 1990. postao mitropolit crnogorsko-primorski. Amfilohije je Đukanoviću dao legitimitet u partijskom obračunu s Momirom Bulatovićem, u otklonu od Slobodana Miloševića, referendum je uglavnom odšutio, a kritičari kažu da se bunio taman toliko koliko treba kad je Crna Gora priznala neovisnost Kosova.
S druge strane, Đukanovića nije bilo briga što je ratni zločinac Arkan branio Cetinjski manastir, nisu se puno uzrujavali oko zlodjela pod blagoslovom SPC-a 90-ih, a država koju vodi DPS se također umjereno miješala u svoj posao kada je riječ o bilo kakvim kontroverznim pitanjima vezanim za crkvu i njezine aktivnosti. Ono što vjerojatno ni „političar u mantiji“, kako su nazivali Amfilohija, nije mogao anticipirati i čemu se nije mogao nadati jest da Đukanović i DPS neće paktove sklapati samo s božjim ljudima, već da bi zbog opstanka na vlasti ‘dealove’ sklapali i s crnim vragom.
Milanović pogrešno brifiran
Politički akteri mogu se locirati na tri pozicije – Podgorica, Beograd i Cetinje. To su vladajući DPS i njegovi sateliti (Podgorica), sada već radikalno nacionalistički Demokratski front koji ima najviše opozicijskih poslanika u Skupštini, Aleksandar Vučić i srpski patrijarh Irinej (Beograd) i Mitropolija crnogorsko-primorska s ostalim eparhijama SPC u Crnoj Gori (Cetinje – kao sjedište Mitropolije). Đukanovićev DPS godinama vlada na podjelama i uvijek se traži formula po liniji referendumske podjele 55-45%, a 2020. je izborna godina.
Izborna godina je i u Srbiji gdje srbijanski predsjednik i Đukanovićev prijatelj Aleksandar Vučić traži novo mjesto na kojem će braniti Srbe. Crna Gora je logičan izbor, budući da ne može više nikoga uvjeriti da brani Srbe na Kosovu. Demokratski front praktično se pretvorio u Vučićevu ispostavu u Crnoj Gori pristajući u potpunosti na teze da je Srbija matična zemlja, a Vučić predsjednik svih Srba bez obzira u kojoj državi živjeli.
Istovremeno, Vučić ulijeva milijune u dioničko društvo Srpska kuća, čiji su dioničari dužnosnici DF-a, a lideri Andrija Mandić i Milan Knežević svako malo spominju da je Crna Gora na rubu građanskog rata. Tu savršenu transverzalu Milo-Vučić-DF sada kvari nitko drugi do – Amfilohije. Trenutačno je vjerojatno najljući protivnik Vučiću, njegovoj vladi je svojedobno držao opijelo, taštog predsjednika nazivao je neznalicom i žestoko ga optuživao zbog Kosova, a na kraju mu je crkva pokvarila planove da na Badnji dan dođe u Crnu Goru.
Vučić je uzvratio žestokom kampanjom preko svojih tabloida te je Amfilohija gotovo proglasio personom non grata u Srbiji, a zatim i poručio kako očekuje da Vlada Crne Gore pregovara sa SPC-om (čitaj – Irinejem), a ne sa MCP-om (čitaj – Amfilohijem). Tu poruku pozdravio je DF, a dan poslije premijer Duško Marković ponovio je da žele dijalog s Mitropolijom.
Što se tiče odnosa s Đukanovićem, Amfilohije ga je više puta označio kao direktnog tvorca spornog zakona i jasno je da crkveni krugovi prave razliku između njega i Markovića s kojim se mitropolit i sastao na dan izglasavanja zakona. Crkva se prilično žestoko ogradila i od Demokratskog fronta odbacujući teze da je cilj prosvjeda išta drugo do povlačenja zakona, nazivajući prosvjede nadstranačkim...
Radikalizacija koju je zagovarao DF i dio izvanparlamentarnih desničara nije prošla, a Mitropolija se vrlo iznenađujuće nametnula kao konstruktivan faktor koji spušta tenzije, što je priznala čak i crnogorska policija. Amfilohije zasigurno nije zaboravio da su nakon njegova apela da se ne sudjeluje u skupštinskoj raspravi poslanici DF-a otkazali poslušnost nakon posjeta Irineju i povratka – avionom srbijanskih vlasti, a nije zaboravio ni to da su mu prije nekih dvadesetak godina skandirali „Amfilohije, Turčine“.
Epizoda s Irinejem dokazala je da odavno ne štima na relaciji Cetinje – Beograd koji kritičari označavaju malignom ispostavom Kremlja, a Amfilohije je svojevremeno išao na Sabor na Kretu kod carigradskog patrijarha usprkos žestokom protivljenju ruske crkve i dijela SPC-a.
Irinej se požalio i da je on htio doći u Crnu Goru na Badnji dan, ali da ga iz crkve u Crnoj Gori nitko nije zvao. Irinejovoj taštini sigurno ne godi činjenica da je Amfilohije imao uvjerljivo najviše glasova kad se birao patrijarh. Desetljeće na čelu SPC-a pokazalo je da je više autonomije imao poznati „crveni Saveznika kojem se nije nadala Mitropolija je našla u crnogorskoj meme-sceni koja je, osim što daje i logističku podršku prosvjedima, vrlo kritična prema svima iz Milo-Vučić-DF linije, a upravo oni pospješuju narativ kojim se stvara jasna razlika između Srba iz Crne Gore i Srbijanaca, službeni Beograd i Vučić odbacuju se kao autoriteti, kao i pokušaj lidera DF-a da se nametnu kao lideri svih Srba iz Crne Gore.
„Omekšala“ je i tvrda linija zatiranja nacionalnog identiteta iz Mitropolije – Amfilohije se ispričao za svoje ranije teze da su Crnogorci Brozova kopilad, a nameće se pomirljiv diskurs koji promovira rektor cetinjske Bogoslovije Gojko Perović.
Ništa nije obeshrabrilo niti će obeshrabriti službeni Beograd da se u to pitanje direktno miješa bez obzira na to što tom „brigom“ nanosi štetu MCP-u. Tako navijači Zvezde, koji su pod direktnom kontrolom vlasti, nesmetano pokušavaju zapaliti zastavu Crne Gore na ambasadi u Beogradu, prosvjede u Vojvodini s huliganima predvodi glavni ruski čovjek u srpskoj crkvi – Irinej Bulović i sve to izaziva zaslužene žestoke osude i hrani narativ o velikosrpskom vrzinom kolu.
Na tom narativu temelji se takozvani Apel 88 u kojem se službeni Beograd osuđuje za pokušaj izazivanja nestabilnosti u Crnoj Gori. Taj apel koji su potpisali brojni intelektualci iz regije, u kojem su mnogi prepoznali rukopis neformalnog savjetnika i Đukanovića i Vučića – Bebe Popovića, ima jednu logičku pogrešku – ta osuda dogodila se i prije nego što je službena Podgorica ijednom spomenula Beograd u tom kontekstu.
Doprinos pogrešnoj kontekstualizaciji dao je i novi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović koji je, očito površno i pogrešno brifiran od kolega iz crnogorske partije istog imena, zaključio da je na čelu prosvjeda četnički vojvoda Andrija Mandić. S druge strane, čini se da se u kritici zakonskog rješenja najviše istakao hrvatski teolog Drago Pilsel koji je između ostalog kazao da je Đukanović nasrnuo na SPC u Crnoj Gori.
Upitna vladavina prava
Kroz političku i parapolitičku maglu teško se probiti do pravne dimenzije tog pitanja. Vlada tvrdi da je Zakon usklađen sa svim standardima i da su uvažene sve preporuke Venecijanske komisije, no brojni pravnici se ne slažu. Iz pravnog kuta postoji nekoliko problema – od toga zašto se zakon bavi pitanjem imovine do toga zašto je teret dokazivanja imovine na onome tko njome trenutačno raspolaže. Uvođenje tog zakona u pravni sustav implicira da država sumnja u svoje evidencije i registre, a MCP je najavila i inicijativu kojom će se ocjenjivati je li zakon u skladu s Ustavom.
Druga razina problema je kontekstualne prirode. Crna Gora godinama ima problem s vladavinom prava i, usprkos dobrim zakonima, vrlo je upitna njihova primjena koja je često selektivna. Legitimitet zakona opterećuje i reputacija vlasti kad je riječ o provjeri imovine dužnosnika koja je često u raskoraku sa službenim primanjima, ali i način na koji je zakon izglasan.
Ono što je, kako se tvrdi, brižljivo spremano godinama, na kraju je na prepad izglasano u 3 poslije ponoći u trenutku kada su na brojnim mjestima u Crnoj Gori ceste bile blokirane u znak prosvjeda Skupštini opasanoj policajcima na kilometar u svakom smjeru i s prethodno pohapšenim cijelim zastupničkim klubom. Jednostavno rečeno – malo tko vjeruje da će se zakon provoditi tako kako je najavljeno, vidi se samo put do pakla, a ne i da je popločan dobrim namjerama.
Još jedna problematična točka čak se institucionalno ne može vezati za zakon, a to je najava Đukanovića da će obnoviti pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.
Dugogodišnji predsjednik partije i predsjednik države, koji je u jednom TV intervjuu sebi dopustio prijetnju: „Nemojte nam se zalijetati, ima nas više“ i tako pokazao koliko je predsjednik svih građana, i dalje je čovjek koji vuče konce kad pri donošenju ključnih političkih odluka. Tako da bi samo netko krajnje naivan mogao vjerovati da su ti procesi odvojeni.
Ono što je malo vjerojatno jest da se to planira učiniti bilo kakvim investiranjem u rad CPC (koja ima drastično manji broj vjernika u odnosu na MCP) koju predvodi mitropolit Mihailo, raspop koji ima minimalne šanse da dobije priznanje Carigradske patrijarhije i pravoslavnog svijeta.
Činjenica da su većina vjernika u DPS-u i vjernici MCP-a o tome dovoljno govori, kao i panika dijela zastupnika zbog toga što je Episkopski savjet pravoslavne crkve u Crnoj Gori zabranio sve crkvene obrede onima koji su glasali i predložili zakon, dok se ne pokaju.
Amfilohijev ugled u pravoslavnom svijetu je neupitan i tu su paralele s ukrajinskom crkvom nemoguće, pa dobro zaključuju stručnjaci koji kažu da ovo pitanje nije moguće fer riješiti na pravni način i da se mora naći političko rješenje od kojih je sve glasnije ono o većoj autonomiji MCP-a unutar SPC-a.
Sijanje mržnje u medijima
Ovako kompleksna situacija bila bi izazovna i ozbiljnijim medijima od onih kakvi postoje u Crnoj Gori, a koji su mahom propagandni punktovi sukobljenih strana. Srbijanski tabloidi, ali i oni nominalno ozbiljniji mediji, ustaljenom su shemom počeli orgijati i promovirati govor mržnje, a prate ih lokalne ispostave.
Tako su pozicije koje smo nazvali Podgorica (indirektno) i Beograd (vrlo direktno) sudionici u općoj dezinformacijskoj kampanji. Sve je eskaliralo objavom da će Vlada dovesti kosovske specijalne jedinice u pomoć (što smrdi na informaciju srpske obavještajne službe), a to je rezultiralo oštrim demantijem vlasti i uhićenjem i zadržavanjem urednice tog portala zbog širenja panike, nakon čega je ona dala otkaz.
Mediji u Srbiji demantije su uglavnom ignorirali i veselili se naslovima kako će „Šiptari braniti Mila od Srba“ otkrivajući da je posrijedi orkestrirana aktivnost. Nekoliko dana poslije uhićena su još dvojica novinara portala koji su bliski DF-u i Vučiću (iako bi ih preciznije bilo nazvati propagandistima). Ta reakcija države izazvala je strah da će borba protiv hibridnog rata biti zloupotrijebljena za novi obračun s neistomišljenicima.
Ovakav obračun s dezinformacijama pokazuje sliku onoga što je zbilja crnogorskih institucija i države danas – potpuni slom povjerenja što se oslikava i u reakciji građana na zakon, frapantna nekompetentnost utjelovljena u ispraznoj lojalnosti partiji pojedinaca bez ikakvog autoriteta.
Urušene institucije, tužiteljstvo, sudovi i agencije koji bi trebali štititi društvo, a nikada to nisu radili, sada ne mogu čuvati ni partiju ni državu pa sada DPS žanje ono što je posijao. To svatko razumije i tumača mu ne treba, da parafraziramo Baltazara Bogišića.
Sudeci po ovom cudnom clanku, mozda je ovo srbijansko izdanje Vecernjeg lista?! Novinar, ako je to novinar, je ocito velikosrpski orijentiran, pise nebuloze u smislu "srbi svi i svuda...". Velikosrpstvo je zapravo fasizam, dokazano u cijelom XX. st. na okupaciji Makedonije 1912.,Vojvodine i Crne Gore 1918. ali i razbojnickim ponasanjem prema svim drugim nacijama u Kraljevini SHS i kasnije, sve do intervencije NATO-a, kad je njihov divljacki pir zaustavljen. Na zalost, kako vidimo u njihovom stavu prema Crnoj Gori i Crnogorskoj PC, ne i okoncan! Ovaj Vecernjakov ubaceni velikosrpski novinarski agent bi sigurno nasao opravdanja i za velikosrpsku agresiju, i za pokolje u Srebrenici ili Ovcari, da Kosovske Albance ne spominjemo! Zapravo, nadtavio bi lagati, kao kad u clanku bezrazlozno kritizira izjavu Zorana Milanovica. Pitanje urednistvu: trebamo li u Hrvatskoj, u Vecernjem, novinare petokolonase ???