Čak 48 stogodišnjaka – i starijih – na 100.000 stanovnika, mnogo više nego u bilo kojoj zemlji u svijetu, te najniža stopa srčanog udara, opetovano tjera stručnjake na razmišljanje što to Japanci imaju, a mi nemamo. Prema pisanju BBC-ja, Japanci imaju sličnu razinu krvnog tlaka i kolesterola u krvi kao stanovnici zapadnih zemalja, koji upravo suprotno, podliježu najvećem riziku od kardiovaskularnih bolesti. Stoga se u brojnim istraživanjima postavlja pitanje je li dugovječnost povezana s hranom te koje bi se zanemarene namirnice mogle naći i na našem popisu za kupnju kako bismo i mi zdravije i dulje živjeli.
Prof. dr. sc. Darija Vranešić Bender, nutricionistica i direktorica Vitaminoteke, kaže kako se neobičnost kad je riječ o najnižoj stopi srčanog udara kod Japanaca u svijetu ponekad naziva i “japanskim paradoksom”. No da ni u Zemlji Izlazećeg Sunca nije sve savršeno, govori činjenica da su čimbenici rizika za razvoj bolesti srca poput pušenja i dijabetesa tamo u snažnom porastu s obzirom na to da populacija stari i ujedno se, kao i ostatak svijeta, teško brane od globalizacije, a time i snažnog prodora nekvalitetne procesirane hrane i nezdravih životnih navika.
– Odgovor na zagonetku ne nalazi se u genetici s obzirom na to da Japanci koji se, primjerice, presele u SAD, bilježe veće stope kardiovaskularnih bolesti nego sunarodnjaci u domovini. Zbog toga su se znanstvenici u potrazi za obrazloženjem okrenuli prehrani. Jedan od nutricionistički najsnažnijih aduta Japanaca je konzumacija ribe. Riba se u Japanu jede i do osam puta tjedno, a u Hrvatskoj, primjerice, jedanput tjedno. Visok unos ribe reflektira se povišenom razinom omega-3 masnih kiselina u krvi Japanaca koja je u pravilu znatno viša nego u zapadnjaka, a ta je pojava možda odgovorna za nižu učestalost ateroskleroze – kaže Vranešić Bender.
Tjedno najmanje 340 grama ribe
Iako je svježa riba široko dostupna u Europi, konzumacija je u većini članica EU ispod preporučenih količina. U EU se u prosjeku konzumira 13 milijuna tona ribe i proizvoda akvakulture godišnje, od čega 60% otpada na uvoz. Svjetski prosjek konzumacije ribe po stanovniku iznosi 20,1 kg, dok se u EU, prema podacima Europskoga tržišnog opservatorija za proizvode ribarstva i kulture (EUMOFA) iz 2018., pojede oko 24,3 kg. No postoje velike razlike između pojedinih zemalja članica pa tako Portugal, primjerice, godišnje konzumira više od 57 kg per capita, Španjolska, koja je na drugom mjestu, 45,7 kg, Francuska 32,9 kg, Italija 31,1... Hrvati su, prema načinu života, mentalitetu, kulturi i prehrani bliski stanovnicima Mediterana i imaju mogućnost konzumacije svježe ribe. No prema EUMOFA-i trošimo svega 17,1 kg ribe po stanovniku, a prema novijim podacima DZS-a, i mnogo manje – svega 8-9 kg. Preporuke pak kažu da bismo u svrhu očuvanja zdravlja tjedno trebali konzumirati barem dva puta po 170 grama ribe, od čega bi barem jedna porcija trebala biti plava ili masna riba, te je u Hrvatskoj prije nekoliko godina pokrenut i projekt “Riba Hrvatske – Jedi što vrijedi” kojem je cilj popularizacija i osvješćivanje nacije o važnosti konzumacije ribe za zdravlje i dugovječnost.
– Naša srdela dostupna je, jeftina i zdrava i doista bi se trebala naći na svakodnevnom jelovniku u raznim oblicima. I druga plava riba iz Jadranskog mora riznica je vrijednih omega-3 masnih kiselina, ali i proteina i vitamina D – kaže Vranešić Bender ističući kako je konzumacija ribe dobar ulog u dugovječnost s obzirom na to da ne opterećuje organizam suvišnim kalorijama, a istraživanja provedena na životinjama višestruko su pokazala da blago sniženje kalorijskog unosa može produljiti životni vijek. Nadalje, kvaliteta dragocjenih proteina i masti u ribi posebno je prikladna za prehranu u “zlatnoj životnoj dobi”. Pribrojimo li tome česte tekuće pratitelje ribljih obroka – maslinovo ulje i vino – govorimo o sinergijskim učincima na zdravlje i dugovječnost koji se ogledaju u hvaljenom modelu mediteranske prehrane.
– U prilog blagotvornom djelovanju japanske prehrane bogate ribom govori i studija koja je uspoređivala rizik od bolesti srca među Japancima koji žive u Japanu, onima koji žive na Havajima te stanovnicima SAD-a bijele puti u dobi 40 do 49 godina. Rezultati su pokazali da Japanci koji žive u domovini imaju najmanju učestalost aterosklerotskih plakova koji se povezuju aterosklerozom te imaju najvišu razinu blagotvornih omega-3 masnih kiselina, a najnižu omega-6 masnih kiselina. Autori studije su zaključno iznijeli tvrdnju da je razina omega-3 masnih kiselina u domicilnih Japanaca povezana s nižom pojavom aterosklerotskih plakova što, stavljeno u perspektivu, potvrđuje blagotvorni učinak konzumacije ribe na zdravlje srca – objašnjava ona.
K tome, adekvatan status omega-3 masnih kiselina ne štiti samo od kardiovaskularnih bolesti već se smatra univerzalnom protuupalnom strategijom i kod brojnih bolesti današnjice, poput autoimunih, reumatskih, degenerativnih, a može imati utjecaj i na životni vijek...
Najdulji vijek na otocima
– Brojna se istraživanja bave zagonetkom dugovječnosti – od genetičkih studija, preko istraživanja metaboličkih promjena, reakcija oksidacije i glikacije, upalnih zbivanja, načina prehrane i tjelesne aktivnosti do okolišnih uvjeta. Vjerojatno je za dugovječnost pojedine osobe bitan splet različitih čimbenika, posebice interakcija gena i okoliša. Najdugovječniji ljudi žive na otocima, a na svijetu postoje tzv. „plave zone“ u kojima se nalazi najviše dugovječnih osoba, među kojima su Kostarika, Sardinija i Okinawa. I na hrvatskim otocima žive dugovječne osobe, a njihova tajna zasigurno je u načinu života, tjelesnoj aktivnosti, konzumaciji domaće, lokalno uzgojene hrane, dovoljno sna, ali i načinu na koji doživljavaju život i svijet – napominje Vranešić Bender te dodaje kako mnogo toga možemo naučiti i od ljudi koji žive na Okinawi, japanskom otoku u otočnoj skupini koja se proteže od Japana do Tajvana.
Nešto više od milijun stanovnika koji naseljavaju taj otok ima najduži životni vijek na planetu i četiri puta više stogodišnjaka u odnosu na zapadne zemlje, a njihov način života ima znatnu ulogu u tome. Stanovnici Okinawe prakticiraju jednu vrstu kulturološke navike koja se na lokalnom jeziku naziva „hara hachi bu“ – prema kojoj, na prvi znak sitosti prestaju jesti. To bi značilo da jedu otprilike 20% manje od nas, odnosno 400–500 kalorija dnevno manje.
– Hipotezu o smanjenom kalorijskom unosu u svrhu dugovječnosti podupiru i recentna znanstvena istraživanja. Smanjeni unos kalorija može imati pozitivan učinak na više različitih vrsta tkiva koja zajedno utječu na produljenje životnog vijeka. Istraživanja provedena na životinjama pokazala su da sniženje energetskog unosa usporava proces starenja i produljuje životni vijek. Smanjenje energetskog unosa u ljudi uzrokuje slične adaptacijske metaboličke procese koji se opažaju na pokusnim životinjama (glodavcima i sisavcima), smanjuju se metabolički, hormonski, upalni rizični čimbenici za nastanak dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti, a moguće i malignih bolesti. Ipak, na pitanje može li ograničenje unosa kalorija produljiti životni vijek ili produljiti očekivano trajanje života u osoba normalne tjelesne mase, zasad se ne može odgovoriti. Ipak, umjerenost u jelu i piću u zreloj i poodmakloj životnoj dobi zasigurno je dobar ulog u zdravlje i dug život – naglasila je Vranešić Bender.
Kome treba da zivi tako dugo, kada se zadnjih 10-15 godina jedva mices, i visis pred TVom cijeli dan. Umjesto da nadju lijek da nam koza izgleda svijezija i glatka, a ne izborana kao mumija, i da izgledamo na nesto do kraja zivota.