– Bila je to moć. Lagala bih kada bih rekla da mi to nije imponiralo. Kada imaš pištolj u rukama, ljudi te slušaju. Nekima sam prijetila, u neke sam pucala. U koljena ili ruke – otpuhujući dim cigarete kaže Cristina Pinto. Priča to kćeri koju nije vidjela godinama. Točnije, koja je bez nje odrastala godinama. Cristina Pinto, kojoj je nadimak bio Nikita, po talijanskim zatvorima boravila je od svoje 22. godine. Iz njih je izašla kada joj je bilo 46, a u trenutku kada je izašla iz zatvora prva stvar koju je napravila bila je da pravosudnim policajkama stisne ruku i kaže:
– Hvala vam na svemu. Cristina Pinto zvijezda je dokumentarnog filma “Kći Camorre”, koji je režirao slovenski redatelj Siniša Gačić te koji je prikazan na ZagrebDoxu. Iako se u naslovu filma spominje Camorra te iako je glavna zvijezda filma žena koja je bila ozloglašena tjelohraniteljica i desna ruka Maria Perrellija, jednog od šefova Camorre, u filmu ima malo mafije.
Organizacije se mijenjaju
– Ovo nije film o krvavim obračunima mafije, već o ženi koja pokušava biti majka, baka i partnerica, nakon što je poslije 20 godina izašla iz zatvora – kaže redatelj dokumentarca u videoporuci koja je puštena prije filma. I doista, dokumentarac se samo rubno dotiče onoga što je Cristina Pinto bila prije no što je završila iza rešetaka.
A bila je visokopozicionirana žena u brutalnom muškom mafijaškom svijetu, koja se nepisanih pravila tog svijeta držala jače i žešće no njezini kolege. Jedno od tih nepisanih pravila je i omerta, zakon šutnje. Cristina Pinto otišla je u zatvor te je izdržala kaznu ne odavši, odnosno ne cinkavši nikoga. Za razliku od njezina šefa, koji je nakon uhićenja postao pokajnik te je o tom pokajništvu napisao i knjigu. Jedna od upečatljivijih scena u dokumentarcu “Kći Camorre” je kada Cristina Pinto dolazi u posjet majci, a ova joj maše spomenutom knjigom i pita je li sve to vrijedilo.
– Nisam cinker. Da sam bila cinker, nitko od vas ne bi mogao šetati uzdignute glave – odgovara joj Cristina Pinto. Njezina majka s tim se ne slaže pa joj čita izvadak iz knjige bivšeg šefa u kojem on spominje Cristinu Pinto.
– Pored mene je stalno bila jedna djevojka. Visoka, vitka i lijepa. Mnogi su mislili da smo u ljubavnoj vezi. No nismo bili. Ona je bila moja tjelohraniteljica i spasila mi je život nebrojeno puta... – piše Perrelli.
Dok sluša te riječi, Cristina Pinto klima glavom i ponavlja: – Za razliku od drugih, nisam bila cinker i na to sam ponosna. Iako se dokumentarac bavi njezinim životom poslije zatvora i pokušajem prilagodbe tom životu i poteškoćama kojima se pri tome susreće, jer od mafijašice postaje ribarica, njezin prijašnji život mnogo je zanimljiviji.
– Zašto si završila u zatvoru? – pita je kći.
– Jer sam krala pršut i parmezan – kroz smijeh joj prvo kaže Pinto. A zatim puno ozbiljnije dodaje:
– Zbog toksičnog napada, nošenja oružja, pokušaja ubojstva, zato što su rekli da sam posebno obučena u baratanju s više vrsta oružja... Iz dokumentarca se zaključuje kako je svjesna da je u životu napravila loše stvari, no smatra da je kaznu za to odslužila i svoj dug društvu vratila. Ponosna je na to što nikoga nije, kako ona kaže, cinkala, a to što je kao žena uopće ušla u mačistički mafijaški svijet dokaz je i da se kriminalne organizacije mijenjaju.
Jer, iako je policiji dugo trebalo da to shvati i prihvati, kada mafijaši završe po zatvorima ili u grobovima, njihove poslove preuzimaju žene. I Cristina Pinto bila je jedna od tih žena, što je u javnim nastupima objašnjavala i novinarima koji su s njom razgovarali. Tako je 2016. novinaru The Globe and Maila kazala kako su žene mafijašice okrutnije.
Ubojice je presreli na cesti
– U Napulju imamo uzrečicu koja kaže: “Šefovi su svoja jaja dali svojim ženama”. Moć je sada u rukama žena mafijašica. A te žene su gore od muškaraca. Naručuju ubojstva bez da trepnu, ni u jednom trenutku ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Nasilne su i iracionalne. Novac i moć su ih učinili ludima – objašnjavala je Cristina Pinto kako to izgleda kada žene uđu u muški mafijaški svijet. A ona zasigurno zna o čemu priča jer je krajem 80-ih i početkom 90-ih predvodila grupu mafijaških razbijača i ubojica. Njihov je posao bio da utjeruju dugove za Camorru, zastrašuju i, ako treba, ubiju. Sebe je opisala kao dobro utreniranog vojnika, osobu koje su se svi bojali, što joj je imponiralo.
– Kada si dio klana, osjećaš se velikim. Ne možeš to nazvati srećom, no osjećaš se sjajno. Imala sam moć i sve što sam željela. Osjećala sam slobodnom, a ljudi su bili ljubazni prema meni jer su me se bojali – kazala je 2016. C. Pinto. Opisala je i što je točno radila za klan Perrelli.
– Šef mi je jednom prigodom naredio da ubijem dilera koji je prebjegao u drugi klan. Kazao mi je: “Želim o tome čitati u novinama.” To je značilo da ga želi mrtvog. Upucala sam tog dilera u ruku i nogu, no nije umro. Imala sam 21 godinu, bila sam žena Camorre, camorristica s prve linije, koju su istrenirali kao vojnika. A to znači da sam radila što mi se kaže – pojašnjavala je novinaru C. Pinto. Život kakav je živjela sa sobom je nosio mogućnost da i sama postane žrtvom.
A to se umalo dogodilo u kolovozu 1991. kada su je ubojice iz suprotstavljenog klana presreli dok je vozila majčin mali crveni Fiat Uno. Okružili su je i iz kalašnjikova zapucali po vozilu u kojem je bila.
– Automobil su uništili, a ja sam se uspjela zavući ispod sjedala. Molila sam se da ostanem živa. Uspjela sam se izvući iz vozila. Tada sam ugledala drugi automobil koji je prolazio. Vozio ga je netko koga sam poznavala. S njim u vozilu bile su dvije žene. Otvorila sam vrata, žene za kosu izvukla van, u njega uperila pištolj i naredila mu da vozi. Poslije toga smo išli proslaviti jer smo preživjeli – prepričala je jednu od situacija u kojoj se svojevremeno našla.
... i Ante Gotovina!