Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir otišla je još jednoj organizaciji, odnosno jednom programu. World Food Programme, Svjetski program za hranu u sklopu UN-a ovogodišnji je laureat najmirotvornije svjetske nagrade. Nagrada je dodijeljena, kako stoji u službenom priopćenju, zbog napora u borbi protiv gladi, za doprinos poboljšanju uvjeta za postizanje mira u područjima pogođenima ratom te zato što je program snaga iza napora da se spriječi korištenje hrane kao oružja u ratovima i sukobima.
Trump, Navaljni, Vučić...
Dalje se navodi kako je Svjetski program za hranu najveća svjetska humanitarna organizacija koja se obraća problemu gladi u svijetu te promocijom dobavljivosti hrane. Lani je ta organizacija pomogla oko stotinu milijuna ljudi u 88 zemalja, žrtvama akutnog manjka dostupnosti hrane te gladi. Podsjeća se kako je iskorjenjivanje gladi 2015. godine usvojeno kao jedan od UN-ovih ciljeva održivog razvoja. I s razlogom, ta je organizacija ključ pomoći za 135 milijuna ljudi koji su lani bili izloženi akutnoj gladi, što nije zabilježeno godinama, a to se povećanje pripisuje ponajprije ratovima.
Ove godine taj bi broj mogao biti i veći zbog pandemije COVID-19, u čemu se pogotovo ističu zemlje poput Demokratske Republike Kongo, Nigerije, Južnog Sudana i Burkine Faso u kojima traju sukobi, a izložene su i koronavirusu. No, pogledamo li posljednjih deset godina dodjele Nobelove nagrade za mir, nalazimo na tom popisu čak pet laureata koji su organizacije ili su grupa ljudi posvećena nekom višem cilju. Prije tri godine radilo se, recimo, o Međunarodnoj kampanji za zabranu atomskog naoružanja, prije osam godina Nobela za mir dobila je čak i Europska unija. Ako to ne bi bila neka organizacija, onda bi to bili aktivisti ili političari koji nisu bili toliko eksponirani u medijima, no imali su zasluga na lokalnim razinama.
Primjerice, to bi bio Abiy Ahmed, etiopski premijer koji je Nobela dobio lani za okončanje sukoba između Etiopije i Eritreje. Ili kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos, koji je uspio dovesti gerilce FARC-a na mirovne pregovore. Ove godine bilo je doista visokoprofilnih kandidata za ovu vrijednu nagradu. Donald Trump imao je tri nominacije od relevantnih predlagača, Aleksej Navaljni također je spominjan, a nominiran je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, kao i klimatska aktivistica Greta Thunberg, no teško je bilo očekivati da ona ponovi 2007. godinu kada su zbog upozoravanja na klimatske promjene Nobelovu nagradu za mir dobili nekadašnji američki potpredsjednik Al Gore te Međuvladin panel za klimatske promjene.
Čini se da u svemu ima logike. Živimo u vremenu kada je tijelima poput Nobelovih odbora dosta teško izbjeći nekakav skandal. Tako je lani izbila ozbiljna situacija s dodjelom nagrade za književnost Peteru Handkeu. No, čini još i ozbiljnijom mrljom davanje Nobelove nagrade Aung San Suu Kyi, današnjoj liderici Mjanmara koja je nagradu dobila 1991. godine nakon globalnog pritiska da je se pusti iz zatočeništva mjanmarske vojne hunte koja je odbila priznati rezultate izbora na kojima je njezina stranka pobijedila. O njoj su se snimali filmovi, ispjevane pjesme, a danas je pod udarom kritika zbog ponašanja mjanmarske vojske koja provodi genocid nad narodom Rohingya.
Izbjegavaju nove skandale
Aung San Suu Kyi pojavila se pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu gdje je huntu – branila. Sasvim je moguće, kada se ovo uzme u obzir, da su posljednjih godina članovi Nobelova odbora odlučili zauzeti liniju manjeg otpora pokušavajući izbjeći nekakav novi skandal. Istodobno, međutim, takvim načinom Nobelova nagrada za mir ipak gubi na vrijednosti jer lokalna postignuća na postizanju mira ipak nisu svjetska, no s druge je strane teško izbjeći kritike ako se izabere nekoga doista visokoprofilnoga kao što je to Barack Obama koji je nagradu dobio 2009. godine. Ili što dodjela nagrade Mihailu Gorbačovu ima ipak prizvuk “srebrne medalje” u utrci dvaju blokova. A univerzalnih ličnosti kao što bi to Dalaj Lama ipak nema baš toliko.
globalisticki birokrati sami sebi nagrade dodjeljuju a jedan Trump ih bije u svemu