Da bi poslijeratne generacije u Hrvatskoj bolje razumjele povijesna zbivanja početkom devedesetih godina, trebat će razumjeti kontekst, politički i vremenski. Uspoređivati 1990., naš prvi višestranački parlamentarizam, s danas dosegnutim demokratskim sustavom u Hrvatskoj, što jest blisko današnjim generacijama koje mogu izlaziti na izbore i birati gotovo svake godine, bilo bi površno. Trebamo uspoređivati što je 1990. bila u odnosu na osamdesete, na zadnje godine komunističkog sustava u SFRJ. U takvoj državi, kojoj se, istina, naslućivao raspad, 1989. oformljena je, tada još polutajna tzv. politička alternativa. Okupljala je viđenije političke ljude, često umjetnike i znanstvenike, publiciste, ali i starije i nove političke disidente.
Glavni autoritet te grupe bio je Franjo Tuđman. Dok nisu oformljene političke stranke, oni su održavali zajedničke sastanke s jedinstvenim planom, pripremom Hrvatske za višestranačje. S doslovno druge strane, na vlasti bili su komunisti koji su vodili “rat” na dvije fronte. Između sebe, razbijani u dvije frakcije, tradicionaliste, ideološke i sistemske, te avangardne liberale koji su bili svjesni pada Berlinskog zida i urušavanja Jugoslavije i koji su Partiju željeli pripremiti za opstanak u višestranačkom sustavu. Tu je grupaciju vodio Ivica Račan, koji je i odnio pobjedu nad tradicionalistima i unitaristima. Borbu na drugoj fronti Račan je također dobio, kada je zajedno sa Slovencima napustio zadnji kongres komunista SFRJ u Beogradu i suprotstavio se Slobodanu Miloševiću. Stvari su poslije išle jako brzo, osnovane su prve političke stranke, prvo HSLS i HDZ, poslije obnovljen HSS i ostale.
FOTO Izbori za Zastupnički dom Sabora 1992.
Sve važno i vezano uz ponovno stvaranje hrvatske države zbilo se u svibnju 1990 i svibnju 1991. Prvo je 6. svibnja konačno pobijedio HDZ, 28. svibnja (1991. godine) oformljen je Zbor narodne garde (ZNG) , 30. svibnja konstituiran je višestranački Sabor, a trobojnica s hrvatskim grbom bez petokrake izvješena je na Markovu trgu. Uz napomenu da je većinski dvokružni izborni sustav izabrao Račanov SKH, s namjerom da pobijedi na izborima. Kasnije će se, naime, pričati da je Račan svjesno “predao” vlast Tuđmanu i HDZ-u, što nije bila istina i upravo rezultati pokazuju da je SKH loše prošao samo zbog tog sustava. HDZ je u Društveno-političkom vijeću Sabora (Sabor je bio trodomni, a DPV jedini važan), osvojio 55 od 80 mandata s 1,2 milijuna glasova. Račanov SKH dobio je milijun glasova, a osvojio tek 20 mandata. Koalicija narodnog sporazuma legendi hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala osvojila je tri mandata premda je dobila gotovo 440 tisuća glasova.
Stali uz partizanskog generala
Činjenica je pak da su se dvije već spomenute osobe tada našle na istom pravcu, a to je višestranačje, tako da su Franjo Tuđman i Ivica Račan definitivno “najodgovorniji” što su u Hrvatskoj priređeni slobodni izbori. Tuđman će i u povijesti ostati neosporna figura koja će svim Hrvatima biti poznata. Politički, on je u životu prošao put od revolucionarne ljevice do desnice premda mnogi i danas sumnjaju je li on uopće bio “desničar”. No nema sumnje da je bio hrvatski suverenist, od čega nikad nije odustajao, zbog čega ga je komunistički režim 20-ak godina i progonio. Ono po čemu je on bio originalan i jedinstven je to što je nekoliko godina prije održavanja slobodnih izbora počeo pripremati i provoditi formulu o “nacionalnom pomirenju Hrvata” ili pomirbi, kako bi on rekao. Znao je da je put do suvremene, slobodne Hrvatske, dakle, Hrvatske koja će izaći iz Jugoslavije, moguć samo ako u toj ideji Hrvati ne budu podijeljeni ideološki. Krajem 1980-ih Hrvati su već gotovo pet desetljeća ideološki podijeljeni na ustaše i partizane, gotovo ravnomjerno, a Tuđman je želio provesti pomirbu. Svi ti Hrvati i građani Hrvatske nosili su sa sobom i obiteljske priče i sudbine očeva i djedova i pamtili su priče o međusobnom istrebljivanju i likvidacijama.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Priča o pomirbi ostala bi samo priča da je Tuđman pomislio da je može provesti sam. A nije. Istodobno je počeo organizirati istomišljenike, od kojih će svaki dobiti zaduženje da pripremi lijevi i desni blok, koji će kasnije prerasti u jedinstven politički pokret, HDZ. Odlučan, kakav je već bio, Tuđman se prvo zaputio u Kanadu, koja je, uz Australiju, bila dom hrvatskoj političkoj dijaspori, i to onoj najžešćoj, kojoj je u vrijeme Jugoslavije pridodavan pridjev neprijateljska, ustaška emigracija. Tuđmana je u Kanadi dočekao Gojko Šušak i odmah su “kliknuli”, da bi sljedećih desetak godina bili najveći prijatelji. Susret s “ustaškom” emigracijom bio je doista povijesni jer Tuđman je bio partizanski general, ali je emigrantima odmah dao do znanja da neće dopustiti da netko od njih voli Hrvatsku više od njega. I čudo se dogodilo, Šušak je radikalima hrvatske emigracije kazao kako je “ovo čovjek kojega ja mogu slijediti jer će on napraviti hrvatsku državu”.
Cijela je dijaspora potom stala uz partizanskog generala i nije ga izdala sve do njegove smrti. Šušak je tada postao najvažniji saveznik Tuđmana na desnici, a poslije je za njega i Hrvatsku najviše dao kao ministar obrane i kao ključna osoba koja je s Amerikancima odradila pretpostavke za Washingtonski sporazum, prekid hrvatsko-muslimanskog rata u BiH, potom pripremu Daytona i na kraju mirnu reintegraciju istoka Hrvatske. Bio je i ključni čovjek putem kojega je Ante Gotovina uopće došao u situaciju postati glavni hrvatski vojskovođa, koji je po važnosti stao uz bok starog vojskovođe generala Janka Bobetka, još jednog hrvatskog partizanskog generala koji se suprotstavljao velikosrpskoj dominaciji u JNA. Posao na ljevici za Tuđmana i HDZ odradio je još jedan specijalac bez kojega bi cijela priča o HDZ-u i osnivanju suvremene Hrvatske bila puno teže provediva.
FOTO Dr. Franjo Tudjman i ministar obrane Gojko Šušak
Bio je to Josip Manolić, vrlo kompleksna osoba, najstariji i jedini još živi u ovom pokeru asova, Tuđman-Šušak-Račan-Manolić, koji su odradili najvažnije poslove na stvaranju nove Hrvatske. Manolić je Tuđmanu bio ključan jer je i u revoluciji i u komunističkom sustavu bio jedan od glavnih njegovih stupova. Još je u vrijeme Drugog svjetskog rata, 1944., postao zapovjednik u OZNA-i, kasnije i u UDBA-i, da bi poslije bio najviše rangiran načelnik policije u Hrvatskoj i SFRJ, dakle čovjek koji je tada bio ravnopravan šefovima jugoslavenskih tajnih službi. Stradao je kao i mnogi tijekom hrvatskog proljeća, no mreža njegovih poznanstava bila je presudna. On je bio “živa veza” i prema šefovima tajnih službi i policija u komunističkoj Hrvatskoj i preko njega se se odvijalo prvo čišćenje tih službi od velikosrpskih kadrova, a potom prelazak lojalnih Hrvatskoj u aparat nove države.
Razlika između Šuška i Manolića je u tome što Manolić nije ostao do kraja vjeran Tuđmanu, nego je 1994., zajedno sa Stjepanom Mesićem, u jeku rata, pokušao organizirati njegovo svrgavanje, no nije uspio pa je morao formirati novu stranku. Danas se taj dugovječni političar vratio u ranu političku mladost i zastupa uglavnom radikalno lijeve stavove poput, uostalom, i Mesića. Mnoge će smetati to spajanje u isti poker asova Tuđmana, Šuška, Račana i Manolića jer ono je danas politički bogohulno. Desnica, ljevica, ultradesnica, ultraljevica – zajedno?!
U današnjoj Hrvatskoj nema političara kojemu bi sada uspjelo takvo političko okupljanje Hrvata sa zajedničkim ciljem. Manolić se, primjerice, ni danas ne može riješiti priče o svojoj ulozi u utamničenju kardinala Alojzija Stepinca, desničari će ga i danas sumnjičiti da je imao veze s njegovim trovanjem, dok će ga drugi, pa i on sam sebe, braniti i govoriti da mu je Kaptol trebao izdati zahvalnicu zbog njegove brige nad Stepincem. Račanu će neki desničari i sada umanjivati značaj zbog nekih njegovih kasnijih političkih poteza, primjerice njegove uloge u parafiranju sporazuma o Piranskom zaljevu na štetu RH, no oni realniji priznat će mu da se kao premijer suprotstavio zloćudnoj Carli del Ponte i nije dopustio da u Haagu pred smrt završi Janko Bobetko. Nitko, međutim, Račanu ne može oduzeti njegov ključni značaj u vrijeme stvaranja suvremene Hrvatske jer bez njegove pobjede nad partijskim ortodoksima ne bi bilo ni prvih slobodnih izbora. Malo je poznato da su Račan i Tuđman sve do Tuđmanove smrti na Pantovčaku imali redovite sastanke i razgovore.
I oni su doprinijeli
Uz ove asove slijede deseci poznatih političkih osoba koje su uvelike doprinijele osnivanju suverene Hrvatske: Vladimir Šeks, Zdravko Tomac, Vlado Gotovac (čiji je znameniti govor pred Vojnom komandom 5. vojne oblasti u Zagrebu bio u tom trenutku toliko važan da bi bio dovoljan da Gotovca stavi uz bok osnivača nove Hrvatske pa da više ništa drugo u životu nije napravio, a jest), Franjo Gregurić, premijer Vlade demokratskog jedinstva, Dražen Budiša, Joža Pankretić, Stjepan Sulimanac, akademik Ivan Supek, kardinal Franjo Kuharić pa i Stjepan Mesić, bez obzira na to što se poslije nacija toliko oko njega podijelila, ali u to vrijeme on je imao svoje mjesto kao glavni tajnik HDZ-a, prvi premijer i zadnji predsjednik SFRJ. Ono što danas unosi tugu možda je činjenica što u današnjoj hrvatskoj politici nitko nije kadar odigrati ovakav poker kakav su oni ujedinjeni uspjeli odigrati u tom jedinstvenom trenutku.
Račan???? Koji je izašao iz Sabora u znak protesta što se Hrvatska proglašava samostalnom državom??? Pa to je laž svih laži! A i Manolić koji je išao rušiti Tuđmana u vrijeme rata?