Komad žbuke odlomio se sa stropa i pao točno pored dječjeg kreveta. Tlo se još uvijek trese, a s njim i zidovi dva i pol stoljeća starog dvorca. Više od stotinu djece zarobljeno je unutar njegovih zidina. Medicinske sestre, njegovatelji i ostalo osoblje bolnice u panici traži zaklon, reagiraju ljudski, instinktivno, kroz galamu si pokušavaju dati nekakve upute, ali teško je ostati hladne glave dok se visoki stropovi lome, a komadići građevinskog materijala padaju po podu. S druge strane, djeca gotovo pa nepomično leže u svojim posteljama. Ne viču. Ne plaču. Ali ne zbog toga što ih nije bilo strah, ili jer nisu htjela. Jednostavno – nisu mogla. Niti potražiti zaklon, niti dozvati upomoć, ništa.
– Bilo je pola jedan, dakle taman vrijeme ručka kad je krenuo potres, praktički svi smo bili ovdje, dakle nas tridesetak liječnika, medicinskih sestara, njegovatelja i ostalog osoblja i 105 djece. Koliko se sjećam, prvo sam se ukipila i ostala tako nepomično stajati jedno pet sekundi nakon čega sam se s još nekoliko kolega sklonila pod luk koji dijeli sobu i hodnik. Možda to nekima izgleda sebično, ali ozlijeđeni zdravstveni djelatnik ne može nikome drugome pružiti prvu pomoć, tako da smo tih pola minute dok se treslo stajali svi u zaklonu ispod tog luka. Čim je prošao taj prvi udar, krenuli smo trčati prema dječjim sobama, sjećam se kako mi je srce od svog tog adrenalina i straha nenormalno udaralo dok sam prolazila kroz oblake prašine koji su se uzdigli u hodnicima nakon što je žbuka popadala sa zidova i stropova – prisjeća se dr. med. spec. Viktorija Antolović tog 29. prosinca kada je potres magnitude 6,4 s epicentrom kod Petrinje pogodio Banovinu, Zagreb, Zagrebačku, Karlovačku i Krapinsko-zagorsku županiju.
Kamioni i vatrogasni kombiji
Pedijatrica koja radi u dvorcu. Zvuči neobično, ali upravo je Oršić, barokni dvorac izgrađen još 1773. godine smješten na području Gornje Bistre, dom najteže oboljeloj djeci u cijeloj Hrvatskoj. Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri službeni je naziv ustanove koja trenutačno skrbi o 105 mališana od kojih većina ne može niti samostalno hodati, mnogi moraju biti neprekidno priključeni na aparate koji ih održavaju na životu, a dosta ih ima problema s refleksom gutanja pa hranu dobivaju isključivo intravenozno. Većinu vremena prikovani su za kinderbete ili krevete i ono najtužnije – riječ je o djeci od koje su, uz poneki izuzetak, roditelji digli ruke, pa su ulogu brižne majke preuzeli liječnici, njegovatelji i medicinske sestre.
– Pretrčala sam hodnik i ušla u sobu, a tamo je bio još veći oblak prašine kroz koji se jedva vidjelo. Prerezalo me nešto u želucu kad sam ni pola metra od kreveta vidjeli veći komad odlomljenog stropa. Ne znam niti ja kojim čudom, ali po djeci je pala samo prašina, svi ovi komadi koji su ih mogli ozlijediti su bili po podu. U nekoliko minuta smo se organizirali i na svoju ruku ih počeli premještati iz tih oštećenih u ove druge sobe koje su nam izgledale kao da nisu stradale u potresu – kazuje dr. Antolović.
U trenutku potresa u Specijalnoj bolnici u Gornjoj Bistri bilo je 105 mališana: "Ne znam niti ja kojim čudom, ali po djeci je pala samo prašina..."
Ravnatelj bolnice dr. Renato Mittermayer koji je tada također bio na radnom mjestu odmah je nazvao vatrogasce iz DVD-a Bistra i zamolio ih da dođu barem letimično pregledati zgradu. Ni pola sata od potresa već su bili u bolnici, gledali gdje ima oštećenja, tukli oštećene komade žbuke, davali savjete u koji dio bolnice se više ne bi trebalo ulaziti, barem dok ne dođu statičari i daju svoje stručno mišljenje. Drugi dan su s dronovima snimili cijelo krovište, ispostavilo se kako ono nije teže oštećeno, ali je s njega svejedno otpalo više crepova koje treba zamijeniti. Zatim su stigli i statičari koji su nakon pregleda objekta bolnicu označili žutom naljepnicom.
– Iako su popucali i neki zidovi i stropovi, najkritičnija su u biti napuknuća na lukovima, jer ako se oni raspadnu, onda se raspada i cijeli dvorac. Sa statičarima smo dogovorili kako ćemo ispod tih lukova i na još nekim drugim oštećenim mjestima postaviti potporne skele koje bi to sve trebale držati. Trenutačno je situacija takva da bi neki novi jači potres mogao urušiti cijelo to krilo bolnice koje nam je stradalo, zbog čega smo dio djece morali premjestiti na neku drugu lokaciju – govori ravnatelj Mittermayer.
Bili su i on i njegovi kolege, kaže, iako nisu stručnjaci za građevinu, poprilično sigurni kako bi ih mogao zadesiti takav scenarij, zbog čega su i prije dobivanja žute naljepnice počeli raditi planove za selidbu. Odmah im je na pamet pala Specijalna bolnica Naftalan u Ivanić-Gradu. Razloga je bilo više, ali onaj glavni je taj da je tamo bilo dovoljno mjesta za 45 djece, koliko ih je trebalo preseliti. S obzirom na to da je Naftalan bolnica koja se dobrim dijelom zasniva i na zdravstvenom turizmu, koji je zbog pandemije koronavirusa trenutačno u padu, pacijentima i osoblju iz Gornje Bistre su na korištenje uspjeli ustupiti cijeli četvrti kat bolnice. Nakon što je neposredno nakon Nove godine održan sastanak između Ministarstva zdravstva, bolnice i Zagrebačke županije koja je i osnivač bolnice dogovoreno je kako se kreće u premještaj.
– U selidbi je sudjelovalo doslovce cijelo osoblje bolnice te još neki volonteri. Iako je bila riječ o složenom postupku, jer su svi naši mališani prikovani za krevete, većinu smo ih uspjeli premjestiti unutar pola dana. Jedan autoprijevoznik nam je besplatno ustupio dva svoja kamiona na korištenje, i s njima smo u dva navrata prebacili krevete iz Bistre u Naftalan, a istovremeno dok su kamioni vozili te krevete naše pacijente su prevozila četiri sanitetska te četiri vatrogasna kombija koja su nam na korištenje ustupili u DVD-u Bistra i DVD-u Ivanec – opisuje dr. Mittermayer. Trenutačno brigu o djeci u Naftalanu vode liječnici i medicinske sestre iz Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Nije, kažu, da im kolege iz Naftalana ne bi pomogli, ali s obzirom na to da se ipak radi o potpuno drukčijim granama medicine, a i, kako ih nazivaju, njihovoj djeci se teško prilagoditi na nova lica, odlučili su da je tako najpametnije. Ali nije im niti najmanje jednostavno. I prije ovoga su pucali po šavovima zbog nedostatka osoblja, a sada kada rade na dvije lokacije, situacija je, iako nisu mislili kako će to biti moguće, još gora.
– Do prije nekoliko godina smo imali 40 medicinskih sestara i 19 njegovatelja, što je jedan optimalan broj. Onda je krenulo osipanje tog kadra, tako da smo danas na aktivnih 28 sestara i 14 njegovatelja. Uz to imamo i samo četiri liječnika, dvije specijalistice, jednu liječnicu opće prakse i jednu specijalizanticu. Naše medicinske sestre odlaze u mirovinu ili na dugotrajna bolovanja, a novog kadra nema. Mi ovisimo o volonterima, a zbog svega ovoga s COVID-19 smo zbog sigurnosti i zdravlja naših mališana morali donijeti odluku o zabrani volontiranja – opisuje nikako bajnu situacija doktorica Antolović. Jednostavno rečeno situacija je takva da medicinske sestre i njegovatelji jedva uspiju obići svu djecu i dati im hranu, lijekove, okupati ih, promijeniti im odjeću. Ali to su uvjeti preživljavanja, a ne življenja. Rijetko kad im se stignu posvetiti, a svakome od tih mališana je to i više nego potrebno. Mnogi od njih sada već gotovo godinu dana nisu izišli iz svojih soba. Jer ne mogu sami, potreban je netko tko će im posvetiti vrijeme, voziti ih u kolicima, pričati im. To su oduvijek radili većinom volonteri. Kojih sada nema. Sestre i njegovatelji su bespomoćni, jer je jedini način da nađu vremena za jedno dijete taj da potpuno zanemare drugo, što je nedopustivo. Uz to, sada im nad glavom, doslovce, visi itekako vidljiva opasnost.
Bez osoblja i bez prostora
– Mališanima u Naftalanu je, teško mi je to za priznati, puno bolje nego ovdje. Prije potresa mi smo tu u Oršiću imali uglavnom oko 105 pacijenata i 15 soba. Kad sve zbrojite i oduzmete, to znači da je u nekim sobama bilo smješteno i po 12 ili 13 djece. Prema pravilniku Ministarstva zdravstva, optimalno je da ih u jednoj sobi bude četvero, a nikako više od šestero. U Naftalanu ih je sada u jednoj sobi po četvero, što je super, ali mi smo tamo samo privremeno. Po nekoj mojoj procjeni, proći će još tri mjeseca dok se ne postave potporne skele i statičari daju zeleno svjetlo da se dio preseljene djece doseli natrag ovdje. Bit će još teže, jer neke sobe možda ostanu sasvim izvan funkcije do neke veće obnove. Nemamo adekvatan prostor, nemamo dovoljno osoblja, a još jednom napominjem, ovo su najteže bolesna djeca u cijeloj zemlji. Znam da uvijek ima i drugih prioriteta, ali zar nam zaista treba to da se dogodi novi potres pa da nam se sve sruši na glavu – na glas razmišlja ravnatelj Renato Mittermayer.
Iako je još prije pet godina potpisan načelni ugovor o izgradnji nove bolnice u Donjoj Bistri, koja bi se nalazila oko 2,5 kilometra zračne linije od dvorca Oršić, za što je država čak donirala i zemljište, za sada sve stoji. Bolnica posjeduje milijun kuna vrijednu projektnu dokumentaciju, Općina Bistra se obvezala besplatno dati sve priključke za izgradnju, i to je otprilike to. Čeka se Godota. Valjda će ga se uskoro i dočekati, jer ne može se svaki put računati na to da će na djecu pasti samo prašina, a masivni komadi cigle ili žbuke ih promašiti za koji centimetar.
Seizmolog Kuk: "Nije dobro plašiti javnost. Ne postoje znanstveni temelji za predviđanje potresa"
Dječja bolnica u Gornjoj Bistri: Kad su djeca protestirala prosvjedovala nikad znači da je sve u redu osim Cigle su padale pola metra od bolesne djece-dobro je da smo se riješili tih komunista o ničem nisu vodili računa . ..sveve devize zarada od Jadrana i naših ljudi sve išlo u . Srbiju .sada kada imamo svoju državu a poginulim braniteljima nije žao zapravo sad im je svjedno... već koliko 30 godina sve devize i nepovratni krediti ostaje tu za naše dečke iz Krade se a ne da se daje lova za cement barem da cigle ne padaju na glavu .. zna se ne priča se .