SUBOTA, 14.7.
Vrše se posljednje pripreme. Tko ima novaca, kupuje svečanu odjeću, trgovci iz najdubljih kutaka skladišta vade i prodaju zadnje gajbe piva, neki od njih plaču, jer nisu naručili dovoljno bijele i crvene boje za lice, dresova reprezentacije nema odavno. Peglaju se kartice kao da je Božić, aranžmana za Rusiju više nema, televizori iz trgovina davno su nestali. Hrvatska je spremna i nabrijana kao puška. Kako i ne bi. Čovječe, od sutra smo svjetski prvaci!
NEDJELJA, 15.7.
Stisli smo Francuze, sakrili su se u mišju rupu. Svijet gleda ono što mi odavno znamo. Hrvatska je prvak svijeta! A onda... Izmišljeni faul, nesuđeni ofsajd, Mandžin autogol, Perišićevo izjednačenje i onda penal, koji ni Pogbina mama ne bi sudila. Dalje, nije išlo. Da je FIFA dala Zlatku, da umjesto Kalinića pozove Kolindu, Hrvatska bi bila prvak svijeta! Ono što je odigrala u loži, svlačionici i tijekom dodjele medalja, trebalo je biti dovoljno da je se uvrsti u najbolih 11 Svjetskog prvenstva!
PONEDJELJAK, 16.7.
Kolinda se, koliko toliko, morala suzdržavati, ali ostatak Hrvatske nije. Sve što može hodati, pljeskati i vikati, došlo je u Zagreb dočekati naše prvake! Pola milijuna ljudi, pokazalo je svijetu kako se voli Hrvatska. Nije bilo ustaša, nije bilo partizana, nije bilo ni dobre organizacije, ali nije bilo niti jednog incidenta. Bilo je samo puno sreće, puno ljubavi i puno, puno nade da se ovaj veličanstveni uspjeh može preliti na cijelu zemlju. Šteta što je kratko trajalo...
UTORAK, 17.7.
Da je Nikola Tesla živ, Hrvatska bi danas bila bogata zemlja! Da je Nikola živ, on bi već našao način da energiju koju su igrači i narod otpustili, pretvori u pogonsko gorivo. Dečki, koji nakon onakvih napora, stoje na krovu autobusa satima. Subašić koji posljednjom intervencijom spašava Vidu da ne poleti u vječnost, pokazali su nam put. Nije pomoglo. Slavlje još traje, a mi raspravljamo tko je trebao pjevati, što je trebao pjevati i tko je isključio mikrofon.
SRIJEDA, 19.7.
Split, Zadar, Imotski, Slavonski Brod, Donji Miholjac, Varaždin... svi dočekuju svoje, a svi njihovi su i naši. Dečki su popularniji od Beatlesa. Hrvatska se ne želi probuditi, ali san ne traje dugo. Davno iskopani rovovi, ponovo se pune. Dalić mora objašnjavati tko je pozvao Thompsona, Dolenčić tko je ugasio mikrofon. Srebrni Zlatko poručuje da razmišlja o odlasku. Vijest čitamo dva puta. Odlazak? Kakav odlazak? Čovječe, ostani zauvijek!
ČETVRTAK, 20.7.
Močvara ne miruje. Stiže vijest sa njenog dna. Sud u BIH odbija izručiti Zdravka “ne može mi nitko ništa” Mamića. Veliki ljubitelj pravne države, oduševljen je odlukom i hvali BIH pravosuđe. S druge strane, Ivo Sanader, oduševljen je hrvatskim pravosuđem. Čovjek, kojeg se uhitilo u pokušaju bijega, par godina kasnije, usred nekoliko suđenja zbog navodnog kriminala, putuje slobodno na utakmice u Rusiju, iako mu se zbog bolesti odgađalo suđenje.
PETAK, 21.7.
Rukometna euforija koštala nas je milijune i milijune eura, koje je Ivo utukao u rukometne dvorane, čije ćemo građenje plaćati desetljećima. Nogometna euforija će rezultirati nacionalnim stadionom. Bandić predlaže da Plavi vulkan, koji, nakon desetljeća blamaže s obnovom Maksimira, planira podignuti na drugom mjestu, postane nacionalni stadion. Torcida, Armada i Kohorta, sigurno će to pozdraviti. Topovskim udarima. Gradnji se vesele novinari crne kronike. Bit će posla.
Napravite pod koji absorbira udarce od covjekova hoda, poplocate cijeli centar i dobit ce te pregrst elektricne energije😜