Sve je potpuno jasno; antifašizam je način života, a fašizam su metode umiranja.
Povijesno iskustvo je neumoljivo, ono kroz kontinuitet neizrecivog, gotovo biblijskog nasilja ne govori, nego urla opomene koje danas sve manje znače. I više nitko nije siguran je li antifašizam pobijedio i je li revizija povijesti proces koji je nakaradan zbog revizije ili zbog povijesti. Stoga antifašizam nije pokret i ne bi smio biti pokret. On mora biti trajno stanje duha koje će se suprotstavljati svakoj vrsti nasilja, koji neće trpjeti da mu gospodari stvarnosti određuju koliko će visoko glavu smjeti dići i u kojem kutu mu je mjesto iz kojeg ima pravo tu i tamo baciti pogled na vlastiti život. Antifašizam je internacionalna obaveza prema budućnosti u kojoj ne može biti mjesta za ignoriranje nepravde i za mirenje sa zlom.
Hrvati s antifašizmom imaju gotovo frojdovski problem definiranja i redefiniranja svoje podsvijesti, mjesta na kojem se susreću povijesni uspjesi i povijesni propusti kao iskrivljena ogledala kolektiviteta što postoji isključivo kao autoimuna bolest intelekta. Zašto je hrvatski antifašizam toliko sumnjiv? Ponajprije zato što ne može biti ekskluzivno hrvatski da bi uopće bio antifašizam, a drugo što je hrvatsko građanstvo u ključnim povijesnim trenucima potpuno zakazalo u definiranju pozicije kolektiva prema histeriji. Dakle, tko nam je kriv što 1941. otvorenu borbu protiv fašizma nije poveo HSS, što u šumu nisu pozvali akademici ili Crkva, što se progonu građana Hrvatske nisu suprotstavili građani. Čekanje u već klasičnoj i suvremenoj akademskoj maniri neizjašnjavanja, pod ridikuloznim izlikama da se ne smije previše često oko bitnih stvari iznositi stav, dovelo je do toga da je boljševizam postao jedinom opcijom koja ne samo da se, bez obzira na motivaciju, našla na putu zlu, opravdavši pritom činjenicu na koju je ukazao pjesnik napisavši da su “akademci ispali veći zlotvori neg Nemci”, nego su si širom otvorili vrata da ugrabe vlast na minulom antifašističkom radu.
Građanska Hrvatska je tada po tko zna koji put ostala u kolaboracionističkom čudu sa šutnjom pa ovo što danas pokušava nije samo razotkrivanje zločina boljševizma, nego pranje vlastite savjesti koja će opet, kada kucne odlučujući čas, izabrati kolaboracionističku šutnju arbitriranu strahom. Ne činiti ništa da bismo ostali dosljedni sebi i unaprijed pripreman alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrenemo glavu kad zagusti. Poslije ćemo, kad prođe, već nekako obezvrijediti one koji su digli glas ili ćemo kutreći priželjkivati da se devalviraju sami. Pa ćemo građanski kukavičluk svesti na ideološka i svjetonazorska trvenja do u nedogled. Priče kako danas nema fašizma i da to lijevi radikalizam u grču hereditarnog gubitništva plaši javnost tvrdnje su neupućenih ili zlonamjernih. Kada djecu odvajaju od roditelja na granici, što je to? Kada se podižu žilet-žice na mjestima susreta, što je to? Kada se napadaju države pod lažnim izlikama, što je to? Kada u obranu nacije ustajemo stigmatiziranjem rizičnih skupina koje ju navodno ugrožavaju, što je to? Kada tražite linč kazališnog redatelja, što je to? Kada spas društva pronalazimo u jedinstvu naroda i armije, što je to? Kada se kaže da se neke Rome na žalost mora zadržati, što je to? Kada stvorimo zakonske osnove za progon ljudi koji žele pomoći izgubljenima, što je to? Kada se kritička misao proglašava veleizdajom, što je to?
Stari poredak koji se proučavao u čitankama srušen je 1989. zajedno s Berlinskim zidom. Jalte nema od tada i novo iscrtavanje granica moći dovelo je do užasavajućeg paradoksa da ako fašizam, kao radikalni izraz kapitalizma, ponovno pronađe oblik praktične realizacije, tko će povesti antifašističku koaliciju? Naciju se ne može braniti od ljudi. Ali bez obzira na to, broj osoba na javnoj sceni koje izrastaju u branitelje nacije od čovjeka nezaustavljivo raste i postaje elementarnim političkim imperativom da bi se zaštitio „naš način života“. Kao da našem načinu života nismo sami presudili u trenutku kada smo mu oduzeli pravo na univerzalnost. Nije Amerika postala jaka zato što je zatvarala granice i dizala zidove, nego zato što je primala europsku sirotinju. Nije Europa postala kršćanska zato što je to oduvijek bila, nego zato što je bila otvorena utjecajima iz svijeta kroz politeistički sustav u kojem bog nije bio i batina. Braniti Europu isključivo s pozicija kršćanstva kao ekskluzivnog identiteta znači braniti njenih posljednjih 1500 godina, što znači da godina prije toga i cjelokupnog nasljeđa koje u zbiru s kršćanstvom ali i islamom i mnogoboštvom čini Europu, uopće nije ni bilo. Europa ne mora biti kršćanska. Odnosno, ona će to biti ili neće i to ne ovisi o žicama, zidovima i oružju, nego o vitalnosti samog kršćanstva. Vjera koju je potrebno braniti zabijanjem bajuneta u srca drugačijih i nije vjera nego vudu. Uostalom, kad govorite o Isusu, zamišljate li ga kao antifašista ili kao crnokošuljaša?
Ja nemam dileme jer za mene je Ješua iskonski antifašist koji je u borbu protiv zla krenuo iz snage osamljenosti svog nepobjedivog duha. Možda bi zapjevao i Internacionalu da je znao riječi i čuo note, možda bi sljedbu poveo u šumu ili bar ponovno i zamjenski u neki vrt da je slutio neprijatelja, ali sam siguran da ne bi šutio. Ne bi! Pa i pod cijenu da Europa nikada ne bude kršćanska.
Za Isusa ne znam, ali znam sto bi autor teksta radio.