Baš kao nekada, Stipi Golubovu iz baranjskog Draža i ovoga će Badnjaka rano ujutro na vrata pokucati stariji sumještanin i imenjak Stipo. Sjest će on za postavljeni stol i početi – kukurikati.
– On viče kukuriku, pipipi, meeee, beeee, da bude svega i svačega sljedeće godine u kući, a dotle ga domaćica posipa kukuruzom i žitom po glavi – započinje 70-godišnji Stipo Golubov.
Ustajalo se na Badnjak uvijek jako rano, baš kako bi se dočekalo dragog gosta.
– Poslije toga popio bi rakijicu ili dvije, tri, kako tko, pa bi išao u drugu kuću, i tako redom – nastavlja.
Na Badnjak se, dodaje, ne jede gotovo ništa do same večere, za koju se priprema praktički cijeloga dana. Domaćice znaju, pak, ispeći bundevu turkinju, da se bar nešto stavi u usta.
– Kad dođe večer, najstariji član obitelji ode u vrt po slamu i donese je pred kuću. A kad noć padne, svi se ukućani okupe, najmlađi u obitelji zapali svijeću na ganjku i ulazi u kuću s najstarijim članom koji nosi slamu na leđima. Pozdravljaju s “Hvaljen Isus, čestit vam Božić i stara godina”, a ostali odgovaraju “Amen, svi živi i zdravi s vama zajedno”. I tako se obilazi tri puta oko stola i ponavljaju se iste riječi. Svijeća se, nakon toga, stavi na stol, a slama se raširi po podu – djeca su oduvijek to jedva čekala, pa i stariji, valjaju se i iščekuju večeru – opisuje naš sugovornik.
Stojimo u Šokačkoj kući u Topolju, mjestu u općini Draž. Do tradicije se u tom baranjskom kraju itekako drži. Njeguju ih, tako, i u KUD-ovima Seljačka sloga Gajić te Baranjski šokci, u kojima su okupljeni. O Šokačkoj kući, pak, brine se Društvo prijatelja baranjskih starina “Ižip” Topolje.
– Za večeru se jelo, ako je netko imao, suhu ribu, primjerice štuku, i posni grah. Od poslastica su se pripremali rezanci s makom ili orasima. Prije same večere svi bismo izmolili Očenaš, a najstariji bi član nalio vina u žlicu i polio ga po svijeći, koja bi se tako ugasila. Svi smo gledali u kojem će smjeru krenuti dim sa svijeće, jer na koga ide, taj će sljedeći umrijeti.
Obično bi on išao u visinu pa smo svi bili sretni, jer to znači da ćemo dogodine opet svi biti zajedno za Božić – smješka se Stipa. Kad se ugasi svijeća, upali se lampa i započne večera. Nakon objeda, uživalo se u slami, a mnogi su u njoj i spavali.
– Djeca su igrala razne igre. Meni je u sjećanju ostalo da je na pol sobe bilo tetivo, za koje se vezao konac i na njemu je visjela jabuka. Djeca su hvatala jabuku ustima, ali bez ruku, i uvijek bi nam zbrisala. Pjevale su se svete pjesme, a oko 23.30 sati svi bismo se počeli spremati za polnoćku. Nije bilo struje, bilo je mračno pa su, sjećam se kao danas, iz susjednog Gajića mještani s lampama hodali do Draža, gdje nam je zajednička crkva. Bila je to svjećica do svjećice! Zapadao bi dubok snijeg, prtilo se, ali svatko je sa zadovoljstvom išao na polnoćku – priča.
Nakon povratka iz crkve, lijegali bi na slamu i spavali na njoj do jutra. Stipo živi sa suprugom Janjom i njezinom majkom, a ima dva sina i četvero unučadi. Cijela će se obitelj okupiti oko zajedničkog stola, a na njemu će se, sasvim sigurno, pridržavati jednog starog običaja:
– Stavit ćemo slamu ispod stolnjaka, tako radimo od davnina – zaključuje.
Dorotea Knežević i Hrvoje Balatinac članovi su folklorne skupine OŠ Draž, a kad god zatreba, spremno uskaču u narodne nošnje. U Šokačkoj kući u Topolju kite oni bor, onako kako se to radilo nekada – vijencem od kokica, vatom, salon bombonima... Dok ih promatra, Eva Balatinac prisjeća se kako u djetinjstvu jelku nije smjela dirati.
– Jelke nisu bile velike, i bile su uže. Uvijek su stajale u prozoru, jer su zidovi šokačkih kuća debeli, u mom su domu čak 60 centimetara, pa je daska prozora jako široka i unutra stane jelka. Nikada je nismo smjeli dirati – prisjeća se Eva, čelnica KUD-a Seljačka sloga iz Gajića.
– Kitilo se baš na Badnjak. Uvijek bi jelku donio netko od starijih, mi djeca ulazili bismo kad sve to prođe i govorilo se da ju je donio Boga. U moje vrijeme na grani se našla još i koja naranča, ali nju nisi smio pojesti sam u jednom danu – opisuje ona.
Grana, odnosno jelka, stajala je u bundevi.
Marta i Filip članovi su KUD-a Baranjski Šokci, njoj je 21 godina, njemu su 23. I oni su čuvari šokačke tradicije.
– Peći ćemo gusku za Božić i imat ćemo granu. Slamu više nitko ne unosi. To je se sačuvalo do danas od šokačkih običaja – kažu oni, ponosni što su i sami dio te priče.
Šokci i šokačice su etnicka grupa iz madzarske, srbije i hrvatske, koja moze bit u mnogocemu uzor mnogima! Mozemo bit sritni i ponosni da imamo šokačku tradiciju i u Hrvatskoj! Bravo šokci i šokačice!