Četvero ih je, kao u nekoj priči jedan drugome do uha. Trojica braće –
D. ima pet, A. četiri, L. dvije – i seka V. od nepune godine. Rodila ih
žena koju je teško nazvati majkom. Nije se brinula za njih, kažu u
Centru za socijalnu skrb, nikad ih nije poljubila, zagrlila, iako je sa
svima živjela barem po godinu dana. Gladne su ih čuvali djed i otac dok
je majka lutala, a često su u kući razbijenih prozora i vrata ostajali
sami dok su djed i otac bili u nadničarenju.
Korica tvrdog kruha
Djecu je, s punim pravom, oduzeo Centar za socijalnu skrb. Najprije,
prije godinu i pol, D. i A. završili su u udomiteljskoj obitelji. Ista
je sudbina snašla i L. i A. Na žalost, mali anđeli ne žive zajedno. Kad
su socijalni radnici u kolovozu došli po mlađeg sina i kćer, socijalne
radnice svjedočile su strahoti koju nikada neće zaboraviti.
– U toj kući, u kojoj majke nije bilo desetak dana, nije bilo ni mrvice
hrane. Baš ni mrvice. Samo je na sudoperu bila odbačena korica, poput
kamena tvrda, kruha. Kada je dvogodišnji L. to spazio, pružio je ručice
prema sudoperu. Čvrsto je primio kruh i prinio ga ustima. Glodao je taj
kruh kojega ni odrasla osoba ne bi mogla sažvakati. Naravno, nije mogao
odlomiti ni mrvice, ali nije odustajao. Ne možete niti zamisliti kako
je to izgledalo. U toj kući, u 21. stoljeću, nije bilo baš ničeg
jestivog osim te korice – kaže pravnica Centra za socijalnu skrb
Križevci Vera Kozarić-Kalaus.
– Kad se radi ovrha nad djecom iz roditeljske kuće, ona plaču, ne mogu
podnijeti da ih se odvoji od roditelja. A ovo četvero nije ni suze
pustilo. To je samo znak da je ta kuća za njih bila samo krov nad
glavom, nipošto dom! – kazala je Vera Kozarić-Kalaus.
Tek nakon što su izbavljeni iz te kuće, u kojoj njihova
dvadesetogodišnja majka i tridestdvogodišnji otac očekuju i peto
dijete, osjetili su što je toplina obitelji. U krugu svojih udomitelja
prvi su put osjetili ljubav, zagrljaj roditelja.
No bratsku ljubav nisu, i vjerojatno neće nikada. D., A., L. i V. ne
žive zajedno. Udaljeni su jedni od drugih dvadesetak kilometara. Od
hladne i prljave roditeljske kuće udaljeni su desetak kilometara, ali
majka i otac nisu ih posjetili od srpnja! To se moglo i očekivati.
Žalosno je da se četvero anđela, dok ne postanu punoljetni, neće smjeti
zbližiti. Tim križevačkog Centra za socijalnu skrb smatra da “nema
potrebe” braću i sestru zbližavati kad će, kaže V. Kozarić-Kalaus,
ionako uskoro svi na posvajanje.
Za majku su samo slike
– A posvojitelje za četvero djece nemoguće je naći. Za troje još
nekako, ali za četvero nikako – govori Kozarić Kalaus i zaključuje: –
Za njih bi upoznavanje i zbližavanje bilo traumu za dva-tri mjeseca,
kad ih se bude razdvojilo i dalo na posvojenje. Unatoč svemu, troje
djece upoznalo se ove godine na priredbi za Svetog Nikolu u Križevcima.
Znaju da su braća, ali toga, kaže socijalna radnica Kristina Frtalić,
nisu svjesni zbog svoje dobi. Dok su se djeca upoznavala, njihovi
roditelji u trošnom kućerku nisu ih se niti sjetili.
Na takav zaključak navodi nas hladnoća kojom je njihova biološka majka
govorila o njima. Za nju su ta djeca samo tri slike poredane u vitrini.
Fotografiju najmlađe, 11-mjesečne V. čak i nema. Od kolovoza nije
dospjela otići u udomiteljsku obitelj vidjeti svoju djecu i
fotografirati jedinu kćer. Za nju su djeca tek fotografije i rješenje
suda u kojem joj se daje još jedna šansa da postane roditelj. Ne
idealna majka, samo prosječna ili ispodprosječna, koja zna da djeca
moraju jesti, da ih treba presvući, promijeniti im pelene.
Na žalost, dok su djeca živjela s njom, socijalni radnici u kući nisu
zatekli ni mrvicu hrane. Danas, kad smo je posjetili, u neurednoj
kuhinji spremala je piletinu za sebe i supruga. Uslast im. I njihova su
djeca napokon sita, okupana i presvučena. Onako kako u roditeljskoj
kući nikada nisu bila.
