Pregovaračko poglavlje o tržišnom natjecanju za Hrvatsku bilo je važno zbog brodogradnje, tradicionalne hrvatske industrije koja posrnula ulazi na veliko, surovo tržište EU, gdje nepripremljena brodogradilišta završe u stečaju, poput gdanjskog škvera u Poljskoj.
Što tzv. zajednička stajališta dogovorena na kraju pregovora 22. lipnja 2011. govore o našoj brodogradnji u EU?
Prvo, taj dokument, koji smo u cijelosti objavili, navodi brojke koje su već doprle do hrvatske javnosti, ali vrijedi ih ponoviti: četiri hrvatska brodogradilišta – zapravo pet, ako računamo i Brodosplitovu tvrtku-kćer BSO (Brodogradilište specijalnih objekata) d.o.o. – imat će limitiranu godišnju proizvodnju od ukupno 323.600 CGT. To je 21 posto manje nego što imaju sada. Njihova godišnja proizvodnja mora se ograničiti zbog programa restrukturiranja u kojem će dobivati i državnu potporu. A europske regulative, kao i sadašnji hrvatski zakoni, propisuju da onaj komu država pomaže da se restrukturira mora, zbog fer-tržišne utakmice, pružiti konkurentima kompenzaciju. Ta kompenzacija dolazi u obliku limitirane proizvodnje.
Koliko mora uložiti kupac
Uljanik neće trebati restrukturiranje, što znači da nema ograničenje u proizvodnji i u EU može proizvoditi koliko god hoće.
Dogovorena stajališta, koja su iz dokumenata koje objavljuje Večernji list pretočena i u pristupni ugovor Hrvatske s EU, strogo propisuju kako će izgledati restrukturiranje Brodosplita, BSO-a, Brodotrogira, 3. maja i Kraljevice. Kupac mora uložiti najmanje 40 posto novca koji je od 2006. uložen kroz državne poticaje. Ako se ne restrukturiraju prema planovima, ta brodogradilišta moraju vratiti Hrvatskoj sav iznos državne pomoći od 2006. plus kamate.
Brodogradilišta, prema procjenama stručnjaka, mogu vrlo dobro funkcionirati unutar ukupnog ograničenja. A oni prosperitetniji mogu kupovati kvotu od drugog hrvatskog brodogradilišta koje ima manje posla - pod uvjetom da ukupan iznos od 323.600 CGT ostane isti. Najveća opasnost za hrvatsku brodogradnju je da kojim slučajem u njih ne uđu investitori.
Trik je u tome što je Europska komisija odobrila planove restrukturiranja koje nisu napisala brodogradilišta, već investitori - samoborski DIV, koji planira investirati u Brodosplit i BSO, te Danko Končar, koji planira investirati u ostala tri brodogradilišta. Ako se, dakle, ne potpiše ugovor o privatizaciji s tim investitorima, njihovi planovi koje je odobrila EK neće se ostvariti. A budući da je njihovo ostvarivanje uvjet koji je praktički zapisan u pristupnom ugovoru, Hrvatska će se naći u ozbiljnim problemima ne ostvare li se ti planovi restrukturiranja. Nema trećeg pokušaja, nema još jednog plana restrukturiranja kao “varijante B” zapisane u pristupnom ugovoru. To znači da bi u toj, nadamo se, samo teoretskoj situaciji, brodogradilišta morala u stečaj. Europska unija nema milosti, tko ne može funkcionirati u tržišnim uvjetima, ide u propast.
Poljaci su na tom području potpuno nepripremljeni ušli u EU – o brodogradnji nisu praktički ni vodili ozbiljnije pristupne pregovore – i brzo nakon ulaska Unija je počela istragu o državnim potporama. Potpore su bile nelegalne i Gdanjsk je otišao u stečaj. Pokušali su ga spasiti stečajem s preustrojem, bilo je čak i zainteresiranih investitora, ali su svi odustali kad su vidjeli pod kojim uvjetima bi mogli kupiti škver: da vrate državi potpore koje su se slijevale godinama. Imovina gdanjskog škvera u stečaju prodavana je komad po komad. Hrvatska je, za razliku od Poljske, dugo pregovarala o brodogradnji. Sada ima precizan plan koji može jamčiti dobru poziciju hrvatskih brodogradilišta u EU. Samo ga treba provesti i zadovoljiti sve stroge mjere koje će nadzirati Europska komisija.
Kapacitet za četiri hrvatska brodogradilišta ne čini se velikim u usporedbi s brojkama iz slavnog doba hrvatske brodogradnje, osamdesetih godina. Prevedeno, 323.600 CGT-a znači oko 13 naftnih tankera nosivosti 52.000 tona godišnje. Prema javno dostupnim podacima, godišnja proizvodnja od 1985. do 1990. u Hrvatskoj kretala se od 232.000 do 1.033.000 tona (DWT-a). Ali vrijeme prije rata ne može se vratiti čarolijom, gotovo kao čarobnim štapićem, u pregovorima s EU. Pravi kontekst u kojem treba gledati sve što je pregovorima dogovoreno u brodogradnji je sljedeći:
Progledali nam kroz prste
Hrvatska je već po Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju imala obvezu restrukturirati svoja brodogradilišta do 2006. godine. EU nam je progledao kroz prste kad tu obvezu nismo ispunili. Nakon toga, restrukturiranje je bilo uvjet za otvaranje poglavlja u pregovorima. I tada su nam progledali kroz prste i otvorili poglavlje iako tu obvezu nismo ispunili. Onda je to bio uvjet za zatvaranje poglavlja. Kao što znamo, poglavlje je zatvoreno, a restrukturiranje još nije provedeno – samo su doneseni planovi o restrukturiranju koji se tek trebaju provesti.
U bilo kojem udžbeniku o pregovorima odgađanje ispunjavanja obveze jedne strane do krajnjih mogućih granica naziva se uspješnim pregovaranjem te strane.
Onoga tko je ovo ispregovarao trebalo bi tužiti za veleizdaju!!!