Rođena si sitna, mala, još u žarko ljeto, ratni vihor, teške dane, sve si prošla, eto. Iz rodnoga Vukovara prognana si skupa s nama, sa strahom i dugom čežnjom čekala te tvoja mama...
Ovako glase stihovi koje je časna sestra Damira Biškup napisala koncem 1991. godine, a ova je pjesma jedna od njih pedesetak ukoričenih u zbirku poezije nazvanu “Vjera u beznađu”. U prvim minutama promocije, nedavno održane u Novinarskom domu u Zagrebu, prikazani su fragmenti televizijske snimke izlaska iz vukovarske bolnice nakon sloma obrane grada na kojima se vidi autorica knjige, časna Damira, kako na rukama ogrnutu u dekicu nosi djevojčicu, rođenu pod granatama, koja je težila tek 1080 grama – onu kojoj je pjesma i posvećena.
Nitko nije znao gdje je majka
Gotovo tri desetljeća poslije u brojnoj publici sjedila je i ona, Tanja Šimić, danas mlada žena i majka, a emocije zbog ponovnog susreta dvije vukovarske heroine bile su toliko opipljive da ih se moglo dohvatiti rukom.
Te emocije nisu ugasle ni sljedeće jutro, kada smo se susreli s časnom Damirom u samostanu sestara sv. Križa na zagrebačkom Vrhovcu, gdje stanuje, kako bi nam ispripovijedala jednu iznimnu priču o dva životna puta koja su se ispreplela u vihoru rata. Rođena je u Oriovcu 1936., u seljačkoj obitelji s petero djece. Završila je Srednju medicinsku školu u Osijeku, potom i Višu medicinsku školu za njegovateljice u Beogradu. U družbu Milosrdnih sestara sv. Križa stupila je 1956., a nakon toga odlazi u Zagreb gdje završava školu za dječje njegovateljice. Ubrzo se zavjetovala za časnu sestru, pa 1966. godine dolazi u crkvu sv. Filipa i Jakova u Vukovaru gdje se, u tamošnjoj bolnici, zapošljava na odjelu za novorođenčad. Upravo ondje zatekao ju je rat.
Tanja Šimić na svijet je stigla 15. lipnja te 1991. godine, nekoliko mjeseci prerano. I to je nedonošče uistinu bilo pravo Božje čudo. Njezina majka Anka zatrudnjela je usprkos svim prognozama, nakon teške operacije i liječničkih prognoza prema kojima više nikada neće imati djece, u trenutku dok je već podizala kćer od 17 i sina od 14 godina. Premda je trudnoća koju je čuvala u obiteljskoj kući u naselju Čakovci nedaleko od Vukovara protjecala uredno, kad su joj supruga, koji se priključio braniteljima, presreli na barikadi i isprebijali, Anki je zbog stresa nakon 15 dana puknuo vodenjak pa je morala hitno u vukovarsku bolnicu. Već je tada dio pravaca prema gradu bio odsječen, auto su posudili od susjeda jer je njihov razbila vojska, a porod je bio brz i iznenadan.
Rođena je sitna djevojčica plave kose, 38 centimetara duga i tek 1080 grama teška. Kao palčica, smještena je u inkubator, bez ikakva jamstva hoće li preživjeti. Upravo u tom trenutku Tanjini putevi isprepliću se s putevima časne Damire. Otac Danko prvi je put posjećuje nakon mjesec dana, ali malena je u teškom stanju, u inkubatoru, i svaki čas može umrijeti. Prije nego što će otići na iločko ratište, vidio je kćer još samo jednom jer majka Anka svojim ukućanima nije rado dopuštala da obilaze djevojčicu, kako se uz nju ne bi previše vezali, kako im se ne bi slomila srca.
– U vukovarskoj bolnici sestra Mirka i ja imale smo na brizi majke s djecom iz rodilišta te jedno dijete bez majke. Upravo to dijete bila je Tanja Šimić. Njezina mama više nije mogla doći do bolnice te je na krizni telefon zvala doktoricu Bosanac i raspitivala se kako je malena. Kada je postigla težinu s kojom inače otpuštamo kući, majka je već s ostalim civilima evakuirana iz Čakovaca. Ali Tanja je bila borac. U vukovarskoj je bolnici bilo puno ljudi jer su svi mislili da su tamo sigurni i da ih nitko neće dirati. No iz dana u dan bilo je sve gore – prisjeća se časna Damira. Višemjesečna granatiranja naposljetku su utihnula, svanuo je krvavi 18. studeni.
– Spremile smo majke s djecom, uzele malu Tanju kao i svoje stvari i satima čekale polazak u bolničkom dvorištu. Nakon dugog čekanja napokon saznajemo da krećemo, stigli su vojni autobusi koji će nas voziti. Svi smo puni neizvjesnosti i tako natrpani da smo sestra Mirka i ja stajale, svi smo imali samo jedan cilj, izaći iz toga pakla. Srce mi se stezalo kad sam vidjela da iza nas ostaje spaljena zemlja, razrušeni grad i mrtvi koji leže na cestama. Tanju sam držala na rukama – prisjetila se časna Damira tog križnog puta čija je prva postaja nakon Vukovara bila Sremska Mitrovica, a put je dalje vodio prema Bosni.
– Kad smo stali u Bijeljini, dobri ljudi donosili su nam jelo, juhu i mlijeko kojim sam nahranila Tanju. Kako nisam imala termosicu, grijala sam ga u bočici među svojim dlanovima. Čak sam u jedan kafić išla moliti šalicu čaja da ga mogu dati djetetu, ali bio je toliko sladak da je Tanja dobila proljev. Nisam imala vlažne maramice, nisam imala rezervnu odjeću da je presvučem i tako smo putovale sve do Đakova – sjeća se časna, koja je s djevojčicom potom nastavila putovanje prema Đurđevcu sve dok naposljetku nisu stigle Zagreb.
– Tanjicu sam predala u dječju bolnicu kako je bilo dogovoreno. Djevojčica je pregledana i ustanovljeno je njezino dobro opće stanje, osim upale pluća koju je putem dobila. Liječnik je rekao da se vidi da je vukovarska bolnica i u tako teškom stanju dobro funkcionirala jer je Tanja dobro napredovala. Tada je imala već četiri i pol kilograma – priča časna, pa potom otkriva da je majka za Tanju nakon duge neizvjesnosti saznala sasvim slučajno. Djevojčica je naposljetku bila na sigurnom, ali gdje je bila majka u tom trenutku nitko nije znao.
Anka Šimić, naime, sa starijim sinom završila je u progonstvu u Delnicama, neumorno tragajući za Tanjom kojoj se nakon pada Vukovara izgubio svaki trag.
Sve do priloga na Hrvatskoj televiziji nakon kojeg se skamenila. “Svaki dan kad dođem na posao, najdraže mi je kad mi se nasmije mala prognanica, siroče bez roditelja, Vukovarka Tanja Šimić”, kazao je pedijatar dr. Željko Cvetko u prilogu snimljenom u zagrebačkom Institutu za zaštitu majki i djece u Klaićevoj ulici, u emisiji “Ranjeno djetinjstvo”.
Već sutradan Anka je držala svoju kćer u naručju. “Po cijeloj zemlji tražimo kćer, a ona leži u Zagrebu. Gledam prilog i ne vjerujem. Govore da su joj roditelji ubijeni. Da će je dati na posvojenje”, ispričala je medijima kasnije Tanjina majka. Čim su se ona i suprug pojavili u bolnici, Anka je ugledala medicinsku sestru kako nosi dijete hodnikom i odmah rekla: “Ovo je moja Tanja, osjećam to, srce će mi iskočiti”. Život ponovno pronađene obitelji Šimić krenuo je nekim posve novim tijekom.
Susreti s drugom ‘mamom’
“Novinari su nas opsjedali. Dolazili su iz cijelog svijeta, čak iz Vatikana. Slali su nam donacije iz cijelog svijeta, ali malo smo od toga vidjeli jer ono što smo dobili podijelili bismo uvijek dalje. Htjeli su da Tanja bude dječja ambasadorica. Krstio ju je kardinal Franjo Kuharić, a krsni kum joj je Vladimir Šeks koji se, kad ju je vidio prvi put u Saboru, rasplakao”, ispričali su novinarima Tanjini roditelji godinama poslije.
Progovorili su i o teškim danima progonstva u Zagrebu, kao i o Tanjinu djetinjstvu koje uistinu nije bilo lako. “Prvu vukovarsku ratnu bebu”, kako su je titulirali u medijima, mučili su problemi u razvoju kao posljedica preranog poroda, ratnih strahota i kalvarije putovanja prema slobodi. Svejedno je izrasla u prekrasnu djevojčicu.
Tog 7. prosinca 1998. godine Božić se bližio, a Tanja se sa svojom obitelji vratila kući u Vukovar. Ostala je živjeti u selu, zaljubila se u susjeda koji živi nekoliko kuća dalje, rodila dvoje djece, sina Davida i kćer Mihaelu, završila školu za kozmetičarku. No svoju drugu majku nikada nije zaboravila. A ona, časna Damira, nakon što je predala djevojčicu u bolnicu, ostala je živjeti u Zagrebu te je u godinama koje slijede radila u Traumatološkoj bolnici sve do mirovine 1996. godine.
Djevojčica i časna susretale su se često, jer Tanja je zbog zdravstvenih poteškoća često dolazila u Zagreb, no Damiri nije bilo teško potegnuti u Slavoniju na Tanjinu prvu pričest. Skupa su često koračale još od Kolone sjećanja u studenome u Vukovaru, tamo gdje je ova predivna priča o vjeri u beznađu ispisala svoje prvo poglavlje.
... o Boze, gdje nadje njega za kuma !? Boze cuvaj curicu !!!