S predsjednikom Rumenom Radevom, generalom, i premijerom Bojkom Borisovom, karate borcem, Bugarska preuzima šestomjesečno predsjedanje Europskom unijom s namjerom pomicanja europske pažnje prema Balkanu. Premijeri četiriju balkanskih država članica Europske unije, Bojko Borisov (Bugarska), Alexis Tsipras (Grčka), Mihai Tudose (Rumunjska) i Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, koja se želi integrirati u EU, sastali su se 9. prosinca 2017. u Beogradu gdje su dogovarali zajedničku strategiju sa Sofijom, domaćinom sastanaka šefova država i vlada 28 zemalja. Tema prvog neformalnog sastanka Europskog vijeća bit će zapadni Balkan, a Tsipras je na spomenutom sastanku u Beogradu kazao kako “2018. treba biti godina Balkana”.
– Želimo Balkan ujedinjen suvremenom infrastrukturom – kazao je Borisov i naglasio kako i Inicijativa 16+1 može pridonijeti razvitku. – Sve što postoji na Zapadu, želimo imati ovdje – dodao je Borisov.
Inicijativa 16+1, nastala na sastanku u Budimpešti 2011., uključuje 11 država članica EU (Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Letonija, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija), te pet država nečlanica EU (Albanija, BiH, Makedonija, Crna Gora, Srbija), ali bez Kosova te još i Kina. Kao što se vidi, u toj inicijativi nema nijedne zapadnoeuropske države, a tu je cijela bivša Jugoslavija osim Kosova.
U vrijeme komunizma, govore bugarski kolege, morali smo čekati dvije godine da bismo kupili namještaj Meblo, na primjer, a deset godina da bismo kupili automobil Zastavu ili Škodu. Nije bilo ni dovoljno novca. Danas su trgovine pune svega, ali mnogi i dalje nemaju novca.
Istočnoblokovski žal
U Bugarskoj, koju godišnje napušta oko 25.000 mladih kako bi u zapadnom dijelu Europe našli posao, ima i onih koji žale za vremenima kada se i da bi se dobilo neki ormar iz uvoza trebalo dvije godine. Žali se za “istočnoblokovskim druženjem” i za većom povezanošću s Moskvom. To pokazuje i činjenica da je za predsjednika izabran Radev, koji je u predizbornoj kampanji upravo propagirao zbližavanje s Rusijom. Možda je razlog želje za “povratkom” na staro to što u Bugarskoj ostaju starije osobe. U posljednjih nekoliko godina nestalo je više od 100 sela, jer u njima više nitko ne živi, a u selima kao što je Paramun na samo 70 km od Sofije prema Srbiji, a kakvih u Bugarskoj ima oko 650, živi pedesetak osoba starijih od 75 godina.
Citirajući podatke nacionalnog statističkog zavoda i ekonomskog instituta pri akademiji komunikacijskih znanosti, agencija Novinite objavila je kako više Bugara radi u inozemstvu nego u Bugarskoj. Oko 2,5 milijuna Bugara 2015. radilo je izvan Bugarske, dok ih 2,2 milijuna zaposleno u domovini. Bugarski zaposlenici u inozemstvu poslali su te godine 1,7 milijardi eura u domovinu, a što je te godine bilo oko 3 posto BDP-a koji je iznosio 43 milijarde eura. Postotak BDP-a dobiven novcem bugarskih gastarbajtera bio je 8 posto 2003. godine prema podacima Svjetske banke.
Više od polovice, odnosno 55 posto od onih koji napuštaju Bugarsku mladi su ljudi u dobi od 20 do 29 godina. Ipak je početkom devedesetih godina, odnosno nakon pada Berlinskog zida 1989., bilo mnogo više onih koji su napuštali Bugarsku nego sada. Neki, ako su mogli, napustili su Bugarsku i u vrijeme komunizma, pa bugarsko ministarstvo vanjskih poslova računa kako oko tri milijuna Bugara živi izvan države. U posljednjem desetljeću oko 230.000 Bugara vratilo se u državu u kojoj živi oko 7,1 milijun osoba, te čine 1,4 posto stanovništva EU koje su postali članicom 2007. Ulazak Bugarske i Rumunjske u EU je po mnogima bio preuranjen. Države nisu bile ekonomski spremne za taj korak, ali je politička klima bila za daljnje proširenje prema jugozapadu, a osim toga još se nije slutilo izbijanje svjetske ekonomske krize. Dakle, sve krizne godine Bugarska i kao članica EU nije mogla imati ekonomski rast kakav se sanjao u vrijeme postojanja ekonomskih i ideoloških blokova. Tek je zadnjih godina bugarsko gospodarstvo počelo rasti, ali proći će još dosta vremena prije negoli se približi zapadnoeuropskim standardima. Tek će se tada, vjerojatno, zaustaviti iseljavanja.
Dakle, predsjednik republike, Rumen Radev (54), koji je ušao u bugarsko ratno zrakoplovstvo 1982., a od 2014. do 2016. bio je i njegovim zapovjednikom, zagovara veću suradnju s Rusijom. Pobijedio je na izborima 2016. kao nezavisni kandidat, ali uz podršku socijalističke stranke, u drugom izbornom krugu i preuzeo vlast u siječnju 2017.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Nijemci glavni partneri
Premijer Bojko Borisov (58), nekadašnji natjecatelj i trener karatea, te tjelohranitelj u komunističkom šefu države Todoru Živkovu, ali i bivšem bugarskom kralju Simeonu II. kada se kao Simeon Borisov Saskokoburggotski vratio 2001. vratio u Bugarsku i postao premijerom, prozapadnijih je nazora. Bio je i gradonačelnik Sofije te predsjednik vlade od 2009. do 2013., te od 2014. do 2017., kada je dobio i treći mandat s njegovom strankom Građani za europski razvitak Bugarske (GERB).
Ustanova koja mjeri korupciju u državama svijeta, Transparency International, svrstala je za 2016. godinu Bugarsku na 75. mjesto, ali najgora je u EU (Hrvatska je u svijetu na 55. mjestu). Bugarski parlament je 20. prosinca 2017. usvojio protukorupcijski zakon, ali je na njega šef države Radev stavio veto, jer drži kako bi s njime borba protiv korupcije bila još teža. Zapravo sve je poskupjelo, pa i korupcija. Nekada, u vrijeme kumunizma, bocom viskija mogao si dobiti što si htio, a sada mito mora biti mnogo veće. U državama u kojima je korupcija visoka i strana su ulaganja niska.
Industrija je s 23 posto i dalje glavna ekonomska grana, onda dolazi trgovina, prijevoz, hotelijerstvo s 21 posto udjela, pa administracija, obrana, obrazovanje, zdravstvo s 14,5. Glavni ekonomski partneri su Njemačka, Italija i Turska što se tiče izvoza, te Njemačka, Rusija i Italija što se tiče uvoza. BDP je 2016. iznosio 47 milijardi eura što je bilo 3,4 posto više u odnosu na 2015. BDP po glavi stanovnika je 2016. bio 6630 eura. Počeo je padati i broj nezaposlenih. Prosječna bruto plaća u Bugarskoj je 492 eura (2016.), što je porast od 9,6 posto u odnosu na 2015. Bankarski sustav je, prema ocjeni Međunarodnog monetarnog fonda dosta dobar, a bankarske rezerve, prema izvješću Bugarske središnje banke, iznose 23,8 milijardi eura, što je oko 50 posto BDP-a. Štednja građana je također u porastu i sada njihovi depoziti iznose ukupno 23 milijarde eura.
Ispod Hrvatske
No, ne može se kazati kako je u Bugarskoj sve znatno bolje ili da se živi bolje nego u Hrvatskoj. Bugarska je krenula, poslije pada Berlinskog zida, s velikim zaostatkom iza Hrvatske. No ušla je u EU šest godina prije Hrvatske, što joj je ipak omogućilo dulje vrijeme za uvođenje promjena. Hrvatska još mora mnogo toga reformirati. Bugari imaju manju kupovnu moć od Hrvata. U Bugarskoj kupovna moć iznosi samo 48 posto, a u Hrvatskoj 59 posto od prosjeka EU. Prehrana u Hrvatskoj skuplja je nego u svim zemljama srednje i jugoistočne Europe, osim u Sloveniji.
Podaci Eurostata o potrošnji polaze od toga koliko košarica iste robe stoji u različitim zemljama. Očito je da Rumunji, Mađari, Poljaci i Turci s plaćama i mirovinama koje su nominalno niže od hrvatskih mogu u svojim državama kupiti više proizvoda i usluga od Hrvata. To je jedan od prostora mogućih reformi, pa i smanjenja PDV-a.
Politička situacija u Bugarskoj, po mišljenju nekih promatrača, nije najsigurnija budući da je Borisov sa svojim pokretom GERB morao ući u koaliciju s nacionalistima. Stalna bugarska bolest je korupcija, a socijalna situacija je još kritična jer 22 posto pučanstva, prema podacima iz 2015., živi ispod granice siromaštva koja iznosi 323 leva (165 eura) mjesečno.
Pogledajte i su najbolje fotografije Pixsellovih fotoreportera koje su obilježile 2017.:
Rumunji nas vecprestigli, Bugari uskoro. A kad udju Srbi, i oni ce. Kako je to moguce? Moguce je Jer nas domoljubi previse ljube, a branitelji previse brane pa se ne micemo s mjesta.