Bruna Esih, predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku (NHR), zajedno s tajnikom stranke Zlatkom Hasanbegovićem i ostalim članovima izborila je prvu pobjedu: naziv Trg maršala Tita promijenit će se u Trg Republike Hrvatske.
Promjena imena trga je manje-više gotova stvar?
Trgu još nije promijenjeno ime jer odluka koju je donio skupštinski Odbor za imenovanje naselja, trgova i ulica treba biti izglasana u Skupštini grada Zagreba i, kako stvari stoje, to će se dogoditi krajem kolovoza. Na toj će se sjednici dovršiti procedura. Znači, očekujemo 26 ruku zagrebačkih vijećnika za preimenovanje. Mi smo, kao što je poznato, tražili jamstvo da će se to dogoditi u obliku konkretnih 26 potpisa vijećnika HDZ-a i Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića uz, naravno, naše potpise. Na Zlatka Hasanbegovića, predsjednika Odbora za imenovanje naselja, trgova i ulica, i Tomislava Jonjića, povjesničara i odvjetnika te predsjednika skupštinskoga Kluba naše stranke, ujedno i člana toga odbora, iznimno sam ponosna jer su odigrali značajnu ulogu. Ni u jednom trenutku nismo preuzimali isključive zasluge da se to napokon dogodilo, ali je činjenica da smo se pojavili u ključnom trenutku i čvrstim stavom izravno utjecali u korist takve odluke. Naime, nas je na nedavnim lokalnim izborima u Skupštinu ušlo petero, a upravo toliko ruku bilo je potrebno za konstituiranje Gradske skupštine, odnosno za većinu od 26 vijećnika. Mi se u tom višedesetljetnom procesu vidimo malim, ali presudnim kamenčićem koji je donio prevagu u korist konačnog preimenovanja trga, na to s pravom možemo biti i jesmo iznimno ponosni. Ali, da nismo bili u spomenutoj poziciji da možemo izvršiti politički pritisak, do te odluke ne bi došlo.
Hasanbegović je htio udovoljiti Radi Borić kako bi se odgodila poznata sjednica Odbora.
Da, svakako, ali nisu htjeli ili mogli članovi drugih stranaka. Gospođa Borić je, kako je rekla, na sjednicu Odbora s godišnjeg odmora došla “kako ime toga trga ne bi šaptom palo”. I to je bilo njezino pravo, iako je bila u manjini, odnosno jedina koji je bila protiv odluke o preimenovanju. Gospoda Hasanbegović i Jonjić naše su stavove iznijeli stručno i artikulirano. Nije stvar u tome da imate samo inicijativu, već se treba znati čvrsto postaviti te jasno i suvereno baratati činjenicama.
Čudno je da su HDZ-ovci sada podigli ruke za promjenu imena Trga maršala Tita, a 27 godina su šutjeli?
Do moje kandidature za gradonačelnicu Zagreba i vrlo dobrih izbornih rezultata koji su potaknuli osnivanje naše stranke Neovisni za Hrvatsku nije se, nažalost, na političkoj sceni često moglo vidjeti da postoje oni koji nakon izbora provode ono što obećavaju u kampanji. Zbog medija koji su uporno inzistirali na pitanju Trga maršala Tita, a na koje sam se uvijek spremno i bez kalkulacija jasno izjašnjavala, proizveo se dojam da nam je to jedina točka programa, no to nije bilo točno. Pa i sada, iako smo preimenovanje trga bili istaknuli kao preduvjet za početak pregovora o sastavljanju skupštinske većine, postoji niz lokalnih i komunalnih tema koje smo na tim pregovorima otvorili i za koje ćemo se zalagati u budućem radu. Osim toga, suradnja koju smo započeli potpisivanjem zajedničkog sporazuma isključivo je programska, kako u sporazumu i jasno piše. I dok se programske točke toga sporazuma na boljitak Zagreba i Zagrepčana budu ispunjavale na primjeren, zakonit i stručan način, Neovisni za Hrvatsku bit će konstruktivan partner i pozitivan kritičar.
Što mislite o Bandiću?
Njega svi poznajemo kao pragmatičnog političara i vrlo spretnog čovjeka koji otvoreno kaže da je u svemu što radi i čime se bavi politika i da se on u skladu s tim mora odnositi prema ljudima i pojavama – nema tu romantike s njegove strane. To je legitimno sve dok je on legitimno izabran od građana grada Zagreba. Što se njegova stava o preimenovanju trga tiče, vjerujem da je postupao slično. No prelomio je u tom ključnom trenutku nešto što je do tada zvučalo praktički nemoguće. Naposljetku, što god da je do nje dovelo, njegovu odluku smatram povijesnom, a da me pritom njegovi motivi manje zanimaju. Bitan je rezultat, a on je, bez obzira na disonantne tonove marginalnih skupina, u korist ne samo Zagreba već čitave Hrvatske i rasterećujuće budućnosti svih njezinih građana, bez obzira na to s koje “strane” stajali. Upravo je ovo dokaz da je Neovisnima za Hrvatsku bitna budućnost naših građana, a da su oni koji u 21. stoljeću nariču za maršalom i Jugoslavijom zapeli u 1945.
U vrhu HDZ-a prigovaraju vam da ste se prodali Bandiću?
Ono što se pritom namjerno zaboravlja, pogotovo u HDZ-ovskim krugovima iz kojih sam imala prilike to čuti, jest činjenica da je HDZ također dionik tripartitnog sporazuma o kojemu smo pričali, štoviše, HDZ je već godinama ranije u Zagrebu bio partner Bandiću, ali ovo je prvi put da je potpisan sporazum o programskoj suradnji – i to na traženje upravo NHR-a. Poznato je i da nismo ucjenjivali tražeći sinekurice i fotelje. Naš je preduvjet za sjedanje za stol bio transparentan i jasan, njega se moglo, ali i nije moralo prihvatiti. U trenutku kada smo istaknuli svoj zahtjev nismo mogli znati kako će cijela ta priča s trgom završiti. Dakle, mogli smo glatko biti i odbijeni i danas biti u oporbi, ali mi bismo se i tada ponašali na isti način prema svim temama – i gradskim i ideološkim.
Bandić je, na kraju, dao novo ime trgu.
Njemu je očito bilo bitno da se trg zove Trg Republike Hrvatske, a s obzirom na to da je s nazivom izašao istom kada i s prihvaćanjem našeg zahtjeva i najavom o preimenovanju, nama je time napravio određeni ustupak. Na kraju, takav naziv trga nije bio naš odabir, ali to sada vidim manje bitnim.
Mišljenja su podijeljena o preimenovanju trga. Branko Lustig, koji je preživio holokaust, povukao se, nije mogao, kako je rekao, protiv Tita, a vaši politički istomišljenici su za promjenu. Zašto niste podržali Bandićevu ideju referenduma?
Referendum na lokalnoj razini ne bi polučio nikakav uspjeh jer je izlaznost mala. To bi bio gubitak vremena i novca. To je jedan od razloga zbog čega smo smatrali da je referendum nepotreban. Uostalom, nikada se zbog promjene imena ulice ili trga nije raspisivao referendum. O tome odlučuje Gradska skupština, odnosno kroz povijest ona politička opcija koja je na vlasti.
Lijevi aktivisti su, prosvjedujući, nosili parole “Vratite Istru i Dalmaciju”. Kako to komentirate?
Sve da je to baš tako jednostavno, pozivati se u 21. stoljeću na eventualne dobre strane nekoga tko je bio zločinac zaista je bespredmetno. Zna se da je Hrvatska demokratska država i da postoji jasna razdjelnica kada je to postala, koja je to godina. Dakle, stvaranje moderne, suverene hrvatske države i Domovinski rat temelji su na kojima moramo graditi svoje današnje politike. Treba napraviti jasnu pojmovnu i sadržajnu distinkciju između pojma jugoslavenstva i hrvatske države, između totalitarizma, koji god on bio, i demokracije. Na prosvjedima protiv promjene imena trga, sjetimo se, bile su jugoslavenska i sovjetska ikonografija. Iako se time manipulira, ovo ne spada u raspravu o antifašizmu i fašizmu, nego je rasprava o demokraciji i totalitarizmu.
Titoisti pripajanjem Dalmacije i Istre matici zemlji opravdavaju Titove zločine.
To je tek djelomično točna konstrukcija, ali poanta je u tome da matica na koju se pozivaju i koju spominjete nije hrvatska, nego jugoslavenska. Zanimljivo, taj je trg dobio ime maršala Tita 1946., dok je on bio živ i zdrav. Tako je sam sebi odabrao najljepši trg i dao mu svoje ime, a istodobno su se u to isto ime činili najveći zločini, masovne likvidacije, mesom neistomišljenika i njihovih bližnjih punile su se jame i protutenkovski rovovi. Ništa njega ne može ekskulpirati. Uostalom, kad bilo gdje u svijetu netko počini zločin i prijeti mu zatvor, pogotovo ako je ubio čovjeka, sudac ga ne pita što je do tada dobro učinio, nego zašto je počinio zločin. Sve što je Josip Broz za života moguće dobro napravio ne možemo tvrditi da ne bi napravio bilo tko drugi da je bio na njegovoj poziciji, ali ne bi baš svatko drugi naređivao i blagoslivljao masovne likvidacije. Čak i neke koji su do jučer bili najglasniji u obrani Tita ovaj put nismo čuli. Pratila sam i SDP kako se ponaša. Pojedinci su se pjenili, prijetili vraćanjem imena kad se jednom vrate na vlast, ali generalno je reakcija bila mlaka, što nas ne bi trebalo čuditi. Posve bi logičnim trebalo biti da 2017. i desetljeće od saborske deklaracije i europskih rezolucija protiv totalitarizma nitko ozbiljan ne bi htio danas-sutra participirati u vlasti na način da brani notornoga zločinca.
Koje su vaše sljedeće akcije?
Što se tiče Zagreba, u Skupštini smo dobili niz zanimljivih odbora. Neke stvari za nas su izazov jer se do sada profesionalno nismo time bavili, već smo promatrali kao građani. Ne treba se toga bojati, pogotovo zagrebačkih komunalnih tema. Nije to filigranski posao i nema otkrivanja tople vode. Unutar stranke inzistirat ćemo na poštenju i kvalitetnom stranačkom kadru koji svakim danom širimo kako bismo na lokalnoj i na nacionalnoj razini pokrili sve teme i probleme građana s kojima, prije svega, želimo ostati bliski. Odnarođenost – to je formula neuspjeha dosadašnjih elita, no nažalost ne na njihovu štetu, već štetu građana i državnih interesa. U Zagrebu, gdje činimo skupštinsku većinu, pod stalnim povećalom imat ćemo način trošenja gradskih sredstava. To je ono na što smo upozoravali i isticali u kampanji.
Stranka se zove prema vašim imenima Neovisni za Hrvatsku – Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Zašto?
U trenutku kada smo krenuli s registracijom stranke bili su vrlo izvjesni novi parlamentarni izbori. U tom trenutku bilo je upitno hoćemo li stići registrirati stranku te, čak i ako uspijemo, koliko će ime nove političke stranke javnosti stići biti prepoznatljivo. Poslužili smo se trikom s našim imenima u imenu stranke, nikako zbog taštine, već zbog prepoznatljivosti i ostvarivanja boljih rezultata. Nije valjda neskromno ustvrditi da su naša osobna imena i danas poznatija od imena Neovisni za Hrvatsku, što će i službeno biti ime stranke nakon sabora stranke koji će se održati u jesen.
Hasanbegović vas je, mogu se čuti komentari, “pojeo”. On je u prvom planu, a vi ste u njegovoj sjeni?
S tim osobno nemam problem. I sama, među ostalim, čujem takve stvari. Zlatko i ja se poznajemo dulje od 15 godina. Prijatelji smo i na potpuno različit način artikuliramo neke stvari, a da se pritom radi o istom sadržaju. Međutim, sada, kad je najaktualnija tema bila preimenovanje trga, je li sasvim prirodno da Zlatko Hasanbegović i Tomislav Jonjić, oba doktori povijesti koji su se dugi niz godina bavili tim temama, i koji su zbog istog razloga obojica članovi Odbora za imenovanje ulica, budu u prvom medijskom planu? Trudim se gledati tko je od nas bolji u onome što treba predstaviti i približiti javnosti. S druge strane, i statutarno se naše uloge razlikuju, ja sam predsjednica stranke i moram se brinuti praktički o cjelini i svakoj odluci od kojih većina javnosti nije dostupna, radilo se o opremanju stranačkih prostora, političkim pregovorima, osnivanju kluba ili izgradnji stranačke strukture. Zlatko je politički tajnik, a ujedno i glasnogovornik stranke – biti što bliži javnosti i jest njegova obveza. Ne osjećam se nimalo ugroženom i ne smatram se slabijom karikom. A drukčijih interpretacija našeg odnosa ili mene osobno uvijek će biti. Bože moj, to je politika.
U Saboru ste oporba HDZ-u, a svoje mandate možete zahvaliti upravo toj stranci, zar ne?
Da, naši su mandati proistekli s liste HDZ-a, tu činjenicu poštujem. Ni u jednom se trenu nismo na osobnoj razini zainatili i počeli postavljati kao oporba. Da je s druge strane bilo više sluha pa, rekla bih, i političke pameti, mogli smo i do sada biti dobri partneri HDZ-u u stvarima u kojima možemo naći prirodno suglasje i zajednički interes, a on može biti isključivo nacionalni interes. Što će biti u budućnosti, vidjet ćemo, ali dobre odnose, kad su mogući, nikad ne isključujem.
Prema istraživanjima agencija, vaša stranka ima jako loš rejting?
Nikad nisam vjerovala u ta istraživanja, ali se volim ponašati kao da jesu točna, pogotovo ako su loša za nas jer onda se zamislite sami nad sobom i kako raditi bolje. Međutim, poznati su mi način i metodologija rada većine tih agencija. Nažalost, to su najčešće plaćene ankete tako da se njima nema smisla previše zamarati. Koliko se sjećam, prema Ipsos Pulsu imamo 0,4 posto, a druga agencija, 2x1 komunikacije, istodobno nam daje 3,5 posto. Prvo i ne zvuči najbolje, a drugo je ohrabrujuće – kome vjerovati?
Kako gledate na lustraciju i otvaranje arhiva?
Što se tiče lustracije i otvaranja arhiva, to je istovjetno. Gdje god možemo rasvijetliti činjenice, to nazivamo lustracijom, rasvjetljenjem. Mislim da bi za cjelokupni hrvatski narod bilo ozdravljujuće i katarzično da svi prihvatimo znanstveno i stručno utvrđene činjenice.
Čuju se prigovori jer ste u mladosti pjevali s Goranom Barom, ljevičarom, a sada ste desničarka?
I u političkom, a kamoli u ovom smislu podjele na desno i lijevo su besmislene, a izvan naših granica u ozbiljnim političkim raspravama nepostojeće. Trebamo se sukobljavati oko programa i programskih točaka. Oko svjetonazorskih načela uvijek se vode rasprave, a za njih se kao ljudi moramo zalagati i izvan politike, kao što u skladu s njima odgajamo i svoju djecu, ali ne odgajamo ih da se zbog njih s nekim ne druže. Što se tiče pjevanja s Goranom Barom, upravo stoga nema u tome ničega spornoga. Takvi prigovori doista jesu malograđanski. Odgojena sam u Zagrebu, među ostalim bavila sam se i pjevanjem, moji su prijatelji sa svih „strana“, nikad na njih nisam gledala kao na lijeve ili desne, ali voljela sam u svemu znati tko su i da znaju tko sam ja i da to međusobno poštujemo.
Biste li opet pjevali s Barom?
Više ne pjevam, osim kuhajući. Ali, kao i u mladosti, ne bih imala problem s tim, a suradnju s njim pamtim kao ugodnu.
Europska unija sve se jače centralizira. Neke atribute državnosti u EU smo izgubili.
Iako tada kao stranka nismo postojali, i tada su pojedinci iz NHR-a izražavali određene sumnje. Ne zbog Europe kao zajednice, ali zajednice neovisnih država, nego upravo zbog centralizacije. Ulazeći u EU, sve smo shvatili vrlo pojednostavljeno. Unija je postala naš cilj, ali nikada nije postala sredstvo s pomoću kojega je lakše definirati i ostvariti svoje nacionalne interese. Ali ono što jesmo preuzeli s ulaskom u EU jesu mnoge odgovornosti. Mi smo se danas sveli na to da ispunjavamo ono što se od nas traži, želimo se svidjeti, ali veliku korist za sebe same nismo si znali priskrbiti. U EU postoje različite struje i stalne su promjene otkad smo u njega ušli, ali Hrvatska na to nije nikada imala odgovor, guramo se u tzv. mainstream koji to nije i govorimo o transformativnim procesima koji su tek jezično pokriće za nešto što je već dugo na snazi, dok volje za pravu transformaciju nema. Po mom skromnom mišljenju, Hrvatska se u vanjskoj politici ne snalazi najbolje, što ne čudi jer je većina naših diplomatskih kadrova školovana za vođenje politike u državi koja je mogla biti i zvati se kako god, ne nužno Hrvatska. Trenutno je pak NHR možda najbliskiji pogledima predsjednice Republike Hrvatske, u smislu naše pripadnosti srednjoeuropskom krugu.
Ako se nastavi centralizacija EU na štetu suverenosti, je li u budućnosti moguć “Croexit”?
Ne znam što će biti u budućnosti, ali “Croexit”, kako ga vi nazivate, za sada nije izgledan.
Podržavate, dakle, inicijativu Tri mora predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koju podržava i SAD?
Apsolutno, kao ravnotežu ne samo Bruxellesu nego i politici Njemačke koja ponovno gura Hrvatsku u balkanske integracije. Mi smo prošli trnovit put da se izvučemo iz balkanskih asocijacija, a za vrijeme Domovinskog rata to smo i krvlju platili. Nakon 27 godina samostalnosti trebali bismo se pozivati na one koji su to odavno bili shvatili, ne samo na Starčevića koji, uz predsjednika Tuđmana, čini temelje političke paradigme NHR-a, nego i na Vladu Gotovca. Nije li Gotovac rekao da Hrvatska mora biti mjera svakog koraka koji činimo? Onda nam u tom smislu europska integracija ne bi trebala predstavljati nikakav problem, još manje opasnost.
Jeste li euroskeptik?
Nisam ako, ponavljam, gledam EU kao zajednicu slobodnih nacionalnih država. Moj pogled na Europu i ono o čemu Hrvatska treba voditi brigu svodi se na te ključne riječi – biti slobodna i ni o kome ovisna država u zajednici istih.
Mediji vrh vaše stranke, konkretno vas i Hasanbegovića, prikazuju kao ekstremiste?
Jednostavno – mi to nismo. Ali ako se nešto ponovi tisuću puta, a nema nikakvih dokaza za to, onda je to proizvodnja izmišljenih neprijatelja kako bi onaj koji takvu sliku proizvodi dobio smisao postojanja. Mi smo odgovorna, slobodarska, nacionalno svjesna stranka i ne vidim da bi to ijednog dobronamjernog žitelja Hrvatske moglo ugrožavati... Uostalom, živimo u demokraciji i onaj komu smeta NHR može slobodno i dalje posjećivati tribine u Srbu i tamo se osjećati svoj među svojima. Ili pisati pamflete u Novostima gdje nas vole etiketirati kao „naci-kartel“ i sl., i to sve o trošku države u kojoj se, tomu unatoč, osjećaju ugroženima. A ta stalna ugroženost uvijek urodi plodom pa se iz godine u godinu obilato nađe novih proračunskih sredstava...
Kako komentirate nedavnu izjavu Milorada Pupovca, u povodu godišnjice ustanka u Srbu, da je 1941. „bilo i grešaka“?
Kada gospodin Pupovac govori o srpskim zločinima, onda on to naziva pogreškama, a kada se te „pogreške“ pripisuju hrvatskom narodu, onda ih uvijek i isključivo naziva genocidom i programom. Naravno, te laži su nametnule breme kolektivne krivnje koja se konstantno nameće hrvatskom narodu. Za Srb mogu reći da se ono što je tamo 1941. započelo nastavilo 1991., dakle na istom mjestu i s istim metodama – zločinima.
To se u vrijeme Jugoslavije zvalo Dan ustanka naroda Hrvatske.
Nije tu bilo nikakvog ustanka, nego je to bio progon nesrpskog stanovništva. Na žalost, protjerani se nikad nisu vratili na svoja ognjišta, a oni koji su uspjeli preživjeti skrasili su se većinom u bjelovarskom kraju i do dana današnjega nisu dobili povrat svoje preotete imovine. Pitali ste me za lustraciju, rasvjetljenje. Evo, o događajima u Srbu 1941. zna se sve, događaji su potpuno rekonstruirani, rasvijetljeni i struka o tome nema nimalo dilema, ali činjenice se prešućuju i apsolutno ne uvažavaju. Pupovac i društvo nedolazak predsjednice i državnog vrha u Srb nazivaju sramotnim bojkotom. Nije to nikakav bojkot, to je najmanje što prozvani trebaju napraviti – ne postoji nikakva državnička obveza tamo otići niti je to državni praznik u Republici Hrvatskoj.
Najjači su mi ovi šta su im dede 45 došli s Kozare a sad glume urbane agramere