Bilo je to 1995. Svijet se odavno odvažio krenuti putem globalizacije, međunarodne trgovine i poštivanja ljudskih prava. Prethodno je pao Berlinski zid i Europa je prodisala, a liberalizam je pobjeđivao.
Na taj se vlak globalnog prosperiteta ukrcala i britanska Laburistička stranka, dotad već 16 godina u opoziciji. Te 1995. ona je, pod vodstvom novog mladog lidera Tonyja Blaira, odbacila kontroverznu, krajnje lijevu “klauzulu IV” stranačkog programa koji je gotovo 80 godina teorijski smještala stranku više lijevo nego što je zaista i bila. U njoj je kao cilj stranke navedena socijalistička krilatica o “zajedničkom posjedovanju sredstava za proizvodnju”. Blair je predstavio svoj program “Novih laburista” kojim je skrenuo u čisti centar, usvojivši protržišne reforme i laburisti su postali, u svojoj srži, liberalna stranka.
Ljevičar starog kova
Dva desetljeća poslije ista se stranka dramatično promijenila. Pod utjecajem novog predsjednika Jeremyja Corbyna, koji je na čelo laburista došao 2015., stranka je skrenula ozbiljno ulijevo. Nikog nije začudilo da su se odmah pojavila i pitanja neće li Corbyn “klauzulu IV” vratiti u program. Na izborima prošle godine stranka je zabilježila dobar rezultat i rasla je za desetak postotnih poena, na 40 posto, no ostala je u oporbi.
Corbyn je 69-godišnji ljevičar klasičnog tipa, znatno odmaknut od centra. Sebe naziva “demokratskim socijalistom” i zalaže se za odbacivanje mjera štednje. Usput se poigrava i renacionalizacijom pojedinih industrija, spominjao je primjerice željeznicu, koje bi tako socijalizacijom troškova i većom javnom dostupnošću nadoknadile manjak efikasnosti.
Međutim, Laburističku stranku ovo ljeto nije najviše potresalo pomicanje s centra ulijevo. To je tek sekundarno pitanje. Njoj je naštetio ogroman val optužbi za antisemitizam, koje su najčešće uperene prema samom Corbynu. Optužbe za rasizam i neprijateljsko gledanje na Židove postalo je glavna tema s kojom se suočava glavna stranka britanske ljevice.
Pritom te optužbe nikako ne dolaze iz neozbiljnih izvora i zaista su naštetile imidžu stranke. Corbyn, koji već godinama mora dokazivati da nije antisemit, okupio je u nekim stranačkim tijelima pripadnike tvrde ljevice, kako je nazivaju britanski mediji, i u srpnju je Nacionalni izvršni odbor stranke uvrstio definiciju Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA) u stranački dokument Pravila ponašanja.
No ista je organizacija opisala i 11 primjera modernog antisemitizma, a sve njih taj isti izvršni odbor nije želio prihvatiti. Umjesto toga, uvrstio je njih sedam, a odbio četiri, uglavnom vezanih za državu Izrael. Jedan od primjera antisemitizma koji laburisti nisu željeli uvrstiti bilo je i uspoređivanje nacističkih politika s onima države Izrael. Valja istaknuti da je jedna od 31 zemlje koje su usvojile punu definiciju antisemitizma sa svim svojim primjerima i Hrvatska.
Židovske su organizacije u Velikoj Britaniji, očekivano, vrlo negativno reagirale na ispuštanje spomenutih primjera. Tri židovske novine izašle su u srpnju s naslovnicom “Stojimo ujedinjeni” te su napisale da Jeremy Corbyn predstavlja “egzistencijalnu prijetnju” Židovima u Velikoj Britaniji, a to je situacija s kojom se lider europske stranke lijevog centra ne susreće često.
Osim reakcije tih organizacija, Corbyn se našao pod paljbom i unutar svoje stranke. Margaret Hodge, poznata laburistica, optužila je svog stranačkog šefa da je antisemit i rasist. I dok bi se to očekivalo od dogmatskih branitelja države Izrael, ta ista Margaret Hodge poznata je u britanskoj javnosti kao česta kritičarka Izraela. Uz to, ona je jedna od brojnih pripadnika ovog naroda, čiji su članovi obitelji poginuli u nacističkom režimu Adolfa Hitlera.
U kolumni za list “The Guardian” napisala je da se u 1960-ima učlanila u stranku jer je ona bila prirodni dom tamošnjih Židova. I da je ostala šokirana kada je shvatila da se 2018. pretvorila u svoju suprotnost. “Židovsko-palestinski sukob ušao je u naš stranački pristup antisemitizmu i sve su češće Židovi u našoj stranci napadani na društvenim mrežama samo zato što su to što jesu” napisala je, zapravo istaknuvši kako je neusvajanje tih primjera antisemitizma samo kap koja je prelila čašu.
Stranka je zatim dolila još malo ulja na vatru pa je krenula u disciplinsko kažnjavanje Hodge i Iana Austina koji je također stranački vrh prozivao zbog antisemitizma. Utjecajni parlamentarac Frank Field zbog ovog je problema u kolovozu izašao iz stranke.
“Hitler podržavao cioniste”
Britanski su mediji zatim bili preplavljeni slučajevima protužidovskih izjava i ispada u režiji vrha ove stranke u posljednjih nekoliko godina koji su podsjećali javnost što se događa u zemlji, koja je otišla izrazito daleko u liberalnom odnosu prema naciji i vjeri.
Apsolutno je najgore bilo kada je laburist Ken Livingstone 2016. rekao da je Adolf Hitler, “prije nego što je poludio i ubio šest milijuna Židova podržavao cionizam”. Zbog toga je unutar stranke suspendiran. Da nije riječ tek o ispadu, svjedoči to da je izjava dana u intervjuu BBC-ju.
Da nije riječ o beznačajnoj osobi, valja podsjetiti da je Livingstone bivši gradonačelnik Londona koji je bio na toj funkciji od 2000. do 2008. godine. A da mu nije tek izletjelo, dokazuje događaj iz veljače ove godine kad se pojavio na iranskoj televiziji kako bi raspravljao o tomu “je li holokaust bio iskorišten kako bi se tlačilo druge”. Mnogi su laburisti tražili da ga se izbaci iz stranke, no sam je istupio tek u svibnju. Nikog ne bi trebalo začuditi ako se kaže da je Livingstone još jedan član “tvrde ljevice”.
Samom Corbynu spočitava se izjava iz 2013. kad je rekao da “cionisti, iako žive u Britaniji tako dugo, vjerojatno cijeli svoj život, ne razumiju englesku ironiju”. Mediji su ga razapeli jer je Židove označio kao nešto britanskom biću strano. To nema nikakve veze s branjenjem Palestinaca, zaključak je tamošnje javnosti.
Isto tako, 2012. godine branio je na Facebooku antisemitski grafit na kojem je ulični umjetnik Mear One nacrtao bankare s karakterističnim zakrivljenim nosevima. Pa je pronađeno da je 2014. u Tunisu sudjelovao u polaganju vijenca na grobove terorista iz organizacije “Crni rujan” koji su organizirali ubojstvo 11 izraelskih sportaša 1972. u Münchenskom masakru.
Prije nekoliko dana stranka je usvojila sve primjere antisemitizma, što je opet izazvalo kontroverze jer je usvojeno uz ogradu “da to ne znači ugrožavanje slobode govora o Izraelu i Palestini”, i Corbyn se obećao boriti protiv antisemitizma u stranci. No prohujalo ljeto kada je stranku okupirala samo ova tema, i duga povijest dubioznih izjava, blago je reći, naštetile su stranci.
Optužbe za antisemitizam u redovima britanske ljevice poznate su političkom analitičaru Žarku Puhovskom koji nam kaže da je zbog njih perspektiva stranke oštećena.
- Jeremy Corbyn napravio je veliku stvar za europsku ljevicu jer je jedan od rijetkih predstavnika te strane političke arene koji je zabilježio uspjeh. No on je istovremeno lak na obaraču i poznat po izjavama koje su vrlo često sasvim nepromišljene, a to se posebno odnosi na izjave o Židovima od kojih su neke nedopustive - govori nam Puhovski i dodaje da je zatim to pitanje preseljeno u unutarstranačku arenu. Radi se o borbi mlade desnice i stare ljevice, naravno unutar lijevog pokreta.
Istovremeno, on nema mladih ljudi oko sebe i kako je riječ o čovjeku u sedamdesetoj godini, to je problem, smatra Puhovski.
- Corbyn je zanemario i kadrovsku politiku. Njega opisuju tri pojedinosti: to što nije pravi političar, što ima svojih pozitivnih strana, ali i negativnih; to što ima razvijenu strategiju, ali ne i taktiku te to što nema svijest za ono što je teoretičar Gyorgy Lukacs nazvao organizacijskim pitanjem – kaže Puhovski koji nam je kontekstuirao pitanje antisemitizma na ljevici.
- Zadnjih desetak godina postoji fascinacija europske desnice Izraelom što je antisemitizam stavilo po strani kao drugorazredno pitanje, a to je pritom pojačano i protumuslimanskim sentimentom. Zbog toga desnica napada ljevicu za antisemitizam jer ima osjećaj da se očistila od te pojave koja je prije bila vezana za tu stranu. Pritom je grijeh ljevice da uglavnom s pravom podržava Palestinu, ali to radi nekritički. Zapravo je riječ više o razlici između proizraelske i antiizraelske pozicije, a ne o antisemitizmu, što neki dogmatski krugovi u Izraelu odbijaju prepoznati – pojašnjava Puhovski.
S druge strane, politički analitičar Davor Gjenero smatra da je pomak stranke iz centra ulijevo posljednjih godina problem za cijelu političku arenu u Britaniji.
- Mislim da će to voditi njihovoj daljnjoj marginalizaciji. Racionalno ponašanje izgleda drukčije: u dvostranačkim sustavima, kako nas je naučio Anthony Downs, radikalizacija vodi prema marginama, a usmjeravanje u centar jamči dugotrajnu stabilnost sustava – pojašnjava Gjenero koji vjeruje da se stranka stubokom promijenila.
- Zaista se može reći da je stranka pobjegla od paradigme “Novih laburista” koju je stvarao Tony Blair. Njega su neki nazivali nezakonitim sinom Margaret Thatcher, a može se reći da je pravi uspjeh njezine politike bila promjena Laburističke stranke koja je krenula u centar. Nakon Blairova povlačenja, kod laburista je nastupila lijevoradikalna politička retorika koja bježi od liberalnih tema ili pak kompromisa između rada i kapitala, a vraćale su se stare, lijeve teme – smatra Gjenero.
No ovaj analitičar, iako kaže da nije pobliže pratio pitanje antisemitizma u ovoj stranci, pojašnjava da ga ono ne iznenađuje. Jer lijevi radikalizam i antisemitizam nikako nisu nespojivi.
U petak je i sam Tony Blair rekao da nije siguran da umjereni dio Laburističke stranke može opet preuzeti kormilo. To je “drukčija Laburistička stranka”, rekao je popularni bivši šef stranke. Corbyn mu je uzvratio: - Mislim da Tony mora prepoznati da je stranačko članstvo puno veće nego što je ikada bilo.
To nije sasvim netočno. Jer stranka je prepuna onih koje britanski mediji nazivaju “corbynovcima”, poklonika svog šefa koji dolaze s tvrđe ljevice. Početkom 1980-ih Laburistička je stranka već bila potresena sličnim “lijevim skretanjima” i to je na kraju rezultiralo izdvajanjem stranačke desnice i osnivanjem Socijaldemokratske stranke koja je u 1980-ima bila dosta utjecajna.
Ono što stranku također mora zabrinuti jest činjenica da joj je dio radničke klase okrenuo leđa. Ne čudi da su novinari glasovitog Financial Timesa donijeli prije tri mjeseca priču o tomu zašto Corbyn gubi u tom dijelu društva. Posjetili su grad Mansfield, mjesto koje je nekada ovisilo o rudarskoj industriji, i gdje su im neki bivši rudari rekli da Corbyna smatraju – “komunjarom”, “luđakom” i “seronjom”. Cijelo ljeto rasprava o jednoj britanskoj manjini možda će nepovratno zalijepiti i etiketu “antisemit” uz njegovo ime.
>> Pogledajte video - Sukob specijalaca i boraca u Sarajevu
corbyn aktivno podrzava terorizam, osuđene teroriste koji su pobili civile, ukljucujuci djecu naziva bracom, na slikama pozira s dzihadistima i rukom oblikuje znak muslimanskog bratstva, ekstremne islamisticke ideologija koja je u vecoj ili manjoj mjeri inispirirala brojne teroristicke organizacije, samoobranu od terorista naziva zlocincima, negira ideolosku podlogu islamistickih teroristickih napada, opravdava napade dzihadista po europi na gospodarske objekte ciji su vlasnici zidovi i sl. - i za sve to ne dobije niti jednu etiketu od "nepristranih" mainstream medija, samo se kaze da se suocava s optuzbama za antisemitizam... s druge pak strane, kad prosjecan covjek prosvjeduje protiv ilegalne migracije, proglasi ga se nacistom, fasistom, ekstremnim desnicarom i slicno, bez dokaza, to je to profesionalno objektivno nepristrano novinarstvo...