Središnja tema profesora Colina Copusa sa Sveučilišta De Montfort u Leicesteru su engleski identitet i kultura, ono što se u originalu zove “englishness”, pojam za koji nemamo prijevoda, osim možda rogobatne “engleštine” ili “englestva”, po uzoru na naše “hrvatstvo”. Dok je prije desetak godina inzistirao na diferencijaciji Engleza u odnosu na Velšane ili Škote, posljednjih godina, posebice u kontekstu izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, diskurs mu se promijenio. Taman su Englezi ponovno postali svjesni svog identiteta, pa i kroz češće korištenje simbola poput križa svetog Jurja, da bi ga ponovno počeli erodirati procesi u samoj Britaniji.
Na djelu je kulturna eradikacija, iskorjenjivanje svega engleskog i zatiranja nacionalnog identiteta. Nema mjesta šali jer se ovo vrijeme može usporediti samo s ključnom godinom tamošnje povijesti, 1066., kad je normanski vojvoda Vilim Osvajač porazio Saksonce i na otok donio novu vladajuću elitu i kulturu. Današnji osvajači, “neo-Normani”, kako ih zove Copus, ugrubo se mogu opisati kao pripadnici srednje klase, oni koji se ponosno identificiraju kao Britanci ili Europljani u duši i oni koji su na referendumu 2016. glasovali za ostanak Britanije u EU, a sada na ulicama traže novi referendum.
Bijelci koji se bune
Možda će retorika profesora Copusa djelovati kao pretjerana i diskriminirajuća, no njegov – kao i osjećaj njegovih sljedbenika – o ugrozi vlastitog identiteta je stvaran. Ne samo to, sličan osjećaj depriviranosti, opasnosti, degradacije, marginalizacije, diskriminacije te minorizacije i gubitka kontrole dijele gotovo sve društvene skupine u Britaniji, pa i one koje su statistički većina. Taj osjećaj nemoći stvara situaciju u kojoj većinsku kulturu izazivaju osnažene skupine, nestrpljive za promjenom. Stari establišment osjeća da je izgubio moć, ali nitko drugi ne osjeća kao da ju je dovoljno stekao, pretvarajući društvo u zajednicu gubitnika, teza je koju razrađuje politička novinarka i kolumnistica Gaby Hinsliff. To je proces koji je otvorio put Brexitu, koji ga je naposljetku i izrodio, ali koji i sada onemogućava i otežava postizanje dogovora o tome kako bi izlazak trebao izgledati, slažu se britanski znanstvenici i intelektualci nudeći pogled iznutra u jedinstven politički proces u povijesti.
Dok su nekada političari projicirali sebe i svoja plemena kao moćne i snažne, sada se paradigma promijenila, a naglasak je na neuspjehu, problemima, slabosti, s novom optikom da gubitnik, a ne pobjednik, dobiva sve, objašnjava Hinsliff. S jedne strane političkog spektra, politički se profit izvlači iz “krize većinaca”, kulturno dominantnih većinskih skupina koje osjećaju da im nešto izmiče iz ruku. To su, primjerice, bijeli muškarci koji su za vrijeme “#metoo” pokreta vezanog za seksualno napastovanje žena i javno prokazivanje krivaca tvrdili da su upravo oni žrtve. Potom, tu su bijelci koji se bune da crni studenti brišu njihovu povijest kroz promjenu kurikula u školama po kojem se kolonijalna i imperijalistička povijest predaje tako da su crnci aktivnu sudionici povijesti, a ne – kao do sada – njezini robovi. Ugroženima se osjećaju i libertarijanci koji smatraju da njih i njihove slobode ugrožava “nanny state”, država koja građane tretira kao djecu koju mora štiti pa provodi javne politike, poput zabrane pušenja u pubovima ili ograničavanja šećera u hrani i pićima.
VIDEO Masovni prosvjed zbog Brexita
– Dijelom je taj osjećaj nemoći stvaran i bazira se na činjenicama. Plaće su niže od onih prije ekonomske krize. Godine ekonomskog nazadovanja i usporavanja ekonomije, praćene iseljavanjem mladih zaista su uništile neke zajednice. No problemi nisu samo ekonomski. U anketi koju je proveo TUC, krovna organizacija sindikata u Engleskoj i Walesu, više od polovine ispitanica izjavilo je da su doživjele spolno uznemiravanje. Policijska izvješća bilježe porast zločina iz mržnje usmjerenih prema nebjelačkom stanovništvu. Dok manjine strahuju da smo ušli u razdoblje u kojem se bez posljedica može reći ili učiniti što se želi, stariji bijelci se žale da ih guši klima političke korektnosti i da se njihovi usputni komentari odmah proglašavaju rasističkim, seksističkim ili homofobnim, što su do prije nekoliko naraštaja bili nepoznati pojmovi. Ponekad obje strane imaju argumente za svoj osjećaj gubitka – piše Hinsliff u tekstu iz časopisa Prospect “Zašto svi gube rat oko Brexita”. Takvu “zaboravljenu” populaciju, kojoj sve izmiče iz ruku, dobro su uočili stratezi kampanje za Brexit te su je uvukli u politički proces dobro pogođenim sloganom “Vratite kontrolu”, i to uz pomoć dubioznih personaliziranih oglasa preko društvenih mreža. Ta se metoda koristila i u izboru američkog predsjednika Donalda Trumpa, a sada je – uoči europskih izbora – EU pokušava regulirati jer u svakoj državi postoje zaboravljeni i oni koji se osjećaju ugroženima. Sveprisutan osjećaj gubitka moći kreće od samog vrha. Nekoliko zastupnika u parlamentu je tijekom indikativnih glasovanja o Brexitu izjavilo da politički proces ne djeluje. Premijeri više ne uživaju moć i autoritet kao nekada. Tijekom protekla dva desetljeća, moć i snaga su “iscurile” iz Westminstera. Jedan dio iz parlamenta je “otišao” u Bruxelles, dio u London, Škotsku i Wales. Moć se iz velikih stranaka pretočila u manje, što vidimo sada kad torijevci trebaju potporu tvrdih konzervativaca koji su Brexit uzeli za taoca, nastavlja G. Hinsliff. Povrh svega toga, Westminster je ustupio moć ljudima preko referenduma, prvo škotskog, a potom o Brexitu, koristeći važan instrument demokracije koji svojim pojednostavljenim, binarnim definicijama nije prikladan za sve odluke, o čemu govori Jonathan Rowson, filozof i šahovski velemajstor i osnivač Perspective, platforme za rasprave o globalnim izazovima i odnosima u društvu, u svojoj raspravi o “filozofskom srcu” Brexita. To srce predstavlja odnos demokracije i onog što on naziva “svetim”, što nema veze s religijom, već označava moralni kamen temeljac ili moralnu granicu, nešto što se smatra temeljnim i nepovredivim.
– Sveto je protuotrov za instrumentalizaciju, njegov gubitak predstavljao bi egzistencijalnu prijetnju našem identitetu. Iako to mnogi koji se zalažu za ostanak u EU neće razumjeti, Brexit je onima koji su za odlazak jednako svet kao što je njima ostanak – smatra Rowson te se okreće demokraciji i naglašava kako je ona utemeljena na načelu moralne jednakosti među građanima.
– Kad zagovornici Brexita o mogućnosti da se ipak ostane u EU govore o kao “nepoštivanju volje naroda” ili “izdaji demokracije”, to jest zvučno, no oni time zazivaju kršenje načela moralne jednakosti. Uspjeh zagovornika Brexita sastojao se u tome što su svetim učinili ishod demokratskog procesa u ime demokracije, unatoč činjenici da su sveta načela na kojima počiva proces, a ne ishod. Demokracija bi trebala biti evoluirajući povijesni i institucionalni proces, dio zajedničkog okruženja u kojem se iznose složenosti, u kojem evoluiraju mišljenja i rješavaju se rasprave. Nažalost, Brexit je u jednom trenutku sveo i limitirao demokraciju na destilirano mišljenje 17,4 milijuna ljudi – religiju koja je svoju evanđeosku formu pronašla u “volji naroda” – promišlja filozof.
Susreti s demokracijom
Većina britanskih birača susreće se s demokracijom kroz antireprezentativni sustav glasovanja koji uči da je glasovanje odabir vlade i da pobjednik uzima sve. Britanci uglavnom ne razmišljaju o demokraciji, ali kada to i rade, to je uglavnom pitanje odabira pobjednika. Na terenu to izgleda ovako. Klasični vic koji počinje sintagmom “Englez, Škot i Irac” dobio je svoju brexitovsku inačicu. Nakon što trojka uđe u pub, “Englez želi otići pa onda i svi ostali moraju”. Velšani se ne spominju, ali – da su kojim slučajem bili u tom pubu – i oni bi htjeli van. U velškom Newportu, govori lokalna aktivistica, na referendumu za Brexit jedini su se put u novijoj povijesti stvarali redovi ispred glasačkih mjesta. Ljudi su zbunjeni izlazili iz glasačkih kabina, pitajući što će im olovka koju su tamo našli. Vidjelo se, kaže, da prvi put glasuju. Mjesto je tradicionalno uporište laburista i dom nekih od britanskih najranijih industrija. Ali ni odanost laburistima ni upozorenja što bi Brexit značio za ekonomiju nisu urodila plodom. Neki će reći da je revolt potaknut poljskim i portugalskim useljenicima koji rade za minimalnu plaću u velikoj lokalnoj klaonici te osjećajem da ih nitko na četiri razine vlasti – u mjesnom vijeću, lokalnoj skupštini, Westminsteru i Bruxellesu – ne čuje, a sve to još podgrijano internetskim raspravama. Ta radnička klasa u fokusu je zanimanja sociologinje Lise Mckenzie. Odrasla u radničkoj obitelji, tek je nakon serije rudarskih štrajkova zbog zatvaranja rudnika 1984. i 1985., koji su rezultirali i mrtvima, shvatila je razinu mržnje i klasnih predrasuda.
– Radničku klasu u industrijskim zajednicama odmah su prozvali “nazadnom” i glupom, kao da oni sprečavaju da se zemlja razvija. Konzervativci su stvorili ovu priču, ali ju je Laburistička stranka prihvatila i kultivirala u retoriku društvene isključenosti. Radnička je klasa isključila samu sebe iz moderne, kozmopolitske i prosperitetne Britanije svojom “inferiornom kulturom”. Konstantno tvrdim da su neki pripadnici radničke klase – oni koji su iskusili političku, ekonomsku i socijalnu isključenost – pitanje na referendumskom listiću koje je glasilo “bi li Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo ostati ili napustiti EU” čitali kao “želite li da stvari ostanu iste ili da budu drugačije”. Odgovor “zaboravljenih” bio je očekivan – željeli su promjenu. I njihov odnos prema EU ne treba ismijavati, već njihov odabir shvatiti kao upozorenje da se mora priznati da je radnička klasa sustavno bila isključena iz britanskog društva – upozorava sociologinja. Od referenduma do danas neki glasači promijenili su svoju odluku o podršci Brexitu, većina ipak nije, no sve su to anegdotalni dokazi, a mogućnost novog referenduma samo bi pojačala taj osjećaj isključenosti i nevidljivosti jer bi još jednom dobili potvrdu da njihov glas ništa ne znači i da su, kao i dosad, nevažni. Taj osjećaj važnosti kanalizirao se kroz Brexit. “Sveta” priroda Brexita o kojoj govori Rowson također je povezana s nostalgijom za globalnim statusom, a odsutnost građanskog engleskog nacionalizma učinila je Brexit iskrivljenim kriptokolonijalnim programom.
VIDEO Brexit: Građani čekaju rezultate glasovanja
– Brexit je stoga sredstvo kojim se čuva nesvjesna engleska superiornost, a imigracija postaje totemskim pitanjem jer žrtveni je jarac za ovu priču nužan. Ponovno stavljanje naglaska na “stvaranje vlastitih globalnih trgovinskih sporazuma” stoga može biti šifra za povrat izgubljenog carstva. Dio tog uvjerenja temelji se na neznanju jer većina Britanaca gleda na Britansko Carstvo kao na dobru stvar, a naše škole rijetko ga prikazuju kao bilo što drugo osim uspjeha – dodaje.
Gubitak imidža
Povijesna memorija o izgubljenom carstvu i mogućnosti da se ono obnovi nije nepoznat stereotip Britanaca iz perspektive kontinentalaca. Osim što se žali za carstvom, žali se i za gubitkom imidža. Od referenduma o EU 2016. ugled Velike Britanije u europskim središtima moći nesumnjivo je pretrpio štetu.
Dok se nekad Britaniju gledalo kao “model dobre diplomacije, pragmatizma i samoodržanja”, sada se uz nju vežu izrazi poput “jadni”, “uznemirujući” i “nerealni”. Koliko je ta originalna slika Britanije zapravo stvarna? Projekt na sveučilištu Durham otkriva da je slika te države koju imaju Europljani dijelom umjetno stvorena tijekom Drugoga svjetskog rata. Dok je na početku rata propaganda bila usmjerena na neprijatelja te na poticanje Europe da se suprotstavi silama Osovine, nakon druge bitke kod El Alameina u studenom 1942. počele su pripreme za poslijeratnu obnovu kontinenta, a propaganda je Britaniji u novom dobu trebala osigurati značajnu ulogu. U izvješću koje je krajem 1943. izradio diplomat i ratni kontrolor Europskog servisa na BBC-ju Ivone Kirkpatrick piše kako Europljani percipiraju Engleze i Britance (ne radi razliku) kao sklone dociranju i kritiziranju tuđih metoda, a da ih pritom uopće ne razumiju. Stoga je plan uvjeriti europsku publiku da Britanija igra veliku ulogu u oblikovanju poslijeratnog europskog društvenog i političkog poretka. Jedna od značajki koje treba naglasiti je “napredak uz dogovor”, opisan kao “najbitnija karakteristika britanske civilizacije”, što omogućuje političkim institucijama da se “mijenjaju tako da se brzo mogu prilagoditi okolnostima” te kako se Britanija može razlikovati od drugih zemalja po svojoj vjernosti “praktičnim metodama”. Brexit, dubiozne metode koje su do njega dovele, odluke političara koji su svoje partikularne interese pretpostavili naciji, shvaćanje i neshvaćanje demokracije, rasap društva i paraliza političkog sustava daju naslutiti da bi propagandna kampanja poput one u Drugom svjetskom ratu opet mogla biti osmišljena u Britaniji.
VIDEO Protivnici Brexita slave odluku Parlamenta
Sandra Veljkovic je moj tip po izgledu a i po pisanju.