Dana 10. prosinca 2016. u suradnji grada Nove Gorice i Društva “Soška fronta 1915.-1917.” podignut je spomenik Svetozaru Borojeviću u podnožju Svete gore kod Nove Gorice. Postavljanjem spomenika organizatori su obilježili 100. godišnjicu Prvoga svjetskog rata i 160. godišnjicu rođenja Svetozara pl. Borojevića od Bojne. U Hrvatskoj pak Borojević nema ni spomenik ni ulicu, a njegova roditeljska kuća u Mečenčanima kod Hrvatske Kostajnice u ruševnom je stanju! Nevjerojatno, kako to da Slovenci slave Borojevića koji nije “njihov”, a da ga u Hrvata i Hrvatskoj nema, iako je “naš”? Zašto je Borojević toliko zanemaren i danas, i u hrvatskoj historiografiji? Odnosno, znamo li uopće tko je on?
Kad bismo išli logikom da povijest pišu pobjednici, Borojević je zametnut jer se našao na poraženoj, austrougarskoj strani. No to nikako ne može biti razlog da ga danas gotovo nitko ne spominje, grob u Beču gotovo nitko ne obilazi, a zaslužuje državne počasti. Iako je bio jedini hrvatski časnik koji je u Austro-Ugarskoj dostignuo najviši čin, feldmaršala, iako je svojim vještinama i znanjem na Sočanskoj bojišnici Talijane spriječio u osvajanju slovenskih i hrvatskih područja, njega je posve zatamnila jugoslavenska historiografija kojoj je bio nepodoban. A onda je bio nepodoban i zato što ga je prisvajala Srbija, jer ga se prikazuje kao Srbina, bez obzira na to što je on osobno obznanjivao da je Hrvat iako dolazi iz pravoslavne obitelji. I tu dolazimo do još jednog spora između Srba i Hrvata, do činjenice da agresivni dio srpske politike i inteligencije, kao i SPC, desetljećima prisvajaju ljude koji su iz pravoslavnog miljea, a sami se nisu deklarirali kao Srbi, što i ne treba čuditi kad onaj najzagriženiji dio srpske mitomanije čak prisvaja i najočitije hrvatske velikane, primjerice Gundulića!
Borojević je pak cijelo vrijeme objema Jugoslavijama bio trn u oku, tip koji nije odgovarao ciljevima jugoslavenske historiografije. No druge Jugoslavije više nema 27 godina pa je više nego za očekivati bilo da će na površinu isplivati likovi iz hrvatske povijesti koji su u njoj ostavili neizbrisiv trag, a nepravedno su zapostavljeni. S Borojevićem se, međutim, to nije dogodilo. I nitko ne može naći pametan odgovor, zašto?! Koje su to silnice i danas da je Borojević još uvijek u debeloj sjeni?
Istina, Prvi svjetski rat u hrvatskoj je memoriji jako potisnut, o njemu se donedavno gotovo ništa nije pisalo, raspravljalo, objavljivalo, sve dok se nije navršila njegova stogodišnjica. No ni ta velika obljetnica nije iskorištena da se javno rehabilitira Borojević i da barem dobije zasluženi spomenik u glavnom hrvatskom gradu! Jedan od rijetkih hrvatskih medija koji je dignuo Borojevića iz zaborava jest Večernjakov magazin “Vojna povijest”. Tako smo u njemu, iz pera kolege Danijela Tatića, mogli već pročitati o Borojevićevu pothvatu na Sočanskoj bojišnici, gdje je njegova 5. vojska uspijevala zadržati navale gotovo cijele talijanske vojne sile. Budući da su kao ulog za ulazak Italije u rat bili ponuđeni slovenski i hrvatski teritoriji koje je Antanta obećala Italiji Londonskim ugovorom 1915., Borojević je u očima obaju naroda predstavljao i borca za njihovu nacionalnu opstojnost. On se nije borio samo za interese Beča! Na isti su ga način doživljavali i slovenski i hrvatski vojnici, koji su se ovoga puta našli ne samo u borbi za svoga kralja i cara, već i u obrani svojih nacionalnih interesa. Zbog toga je neminovno rat protiv Italije za slovenski i hrvatski narod imao i snažnu nacionalnu komponentu.
Italija je u svojoj nakani proboja do Trsta i Ljubljane ozbiljno zaprijetila opstojnosti austrougarskih snaga na ostalim bojištima, a ta je opasnost predstavljala stalnu prijetnju tijekom cijelog rata s Italijom. Razmatrale su se dvije mogućnosti obrane. Jedna je predviđala povlačenje snaga s talijanske granice, puštanje protivnika u unutrašnjost Monarhije i sređivanje obrane na području Klagenfurta ili Zagreba. No Borojević je, zahvaljujući svom iskustvu u borbama protiv Rusa u Karpatima, zagovarao drugu mogućnost – obranu na rijeci Soči. Time se koristila rijeka kao prirodna barijera, Talijanima bi se prepustila nizina, a austrougarske snage sredile bi obranu na prvim uzvisinama.
Za kratki rezime o Borojeviću važno je napomenuti da talijansko-slovenska granica danas u velikoj mjeri prolazi upravo onim područjem koje je 1915. godine označeno kao linija obrane Austro-Ugarske Monarhije. Možemo li zamisliti što bi bilo sa slovenskim i hrvatskim zemljama da nije bilo Borojevića? Nije li to više nego dovoljno da ga se uzdigne kao jednog od hrvatskih velikana i da ga se s dužnim poštovanjem sjećamo? Sigurno da jest, ali netko mora donijeti i političku odluku, ili na politiku izvršiti pritisak, da se Borojevića konačno počne vrednovati kako on to zaslužuje! Jer je sve drugo doista nakaradno! On se borio za hrvatske nacionalne interese, Hrvatom se deklarirao, a današnja ga Hrvatska gotovo ignorira! Neće valjda i o njemu sud donositi SDSS i Milorad Pupovac?!
Petrovaradin: Rodna kuća hrvatskog bana Josipa Jelačića:
I veliki Vladimir Beara je bil pravoslavac pak je sahranjen kak Katolik. Dr Pavelic je 1941 formiral Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu. Ak smo obnovili kune, zastavu i jezik, zakaj se i Hrvatska Pravoslavna Crkva ne obnovi?