Posljednjeg dana kolovoza Kirgistan slavi svoj dan nezavisnosti u spomen na odcjepljenje od Sovjetskog Saveza koje je provedeno 31. kolovoza 1991., neposredno nakon propalog puča dogmatskih komunista protiv Mihajla Gorbačova. Prošloljetni je 31. kolovoz Sadir Žaparov, tada opozicijski političar, dočekao u zatvoru. Uhićen je i osuđen na 11 godina zatvora 2017., zbog navodne otmice dužnosnika četiri godine prije.
U zatvoru je pokušao samoubojstvo, tijekom boravka iza rešetaka umrlo mu je oboje roditelja. Upravo je u to vrijeme izgradio veliku sljedbu na društvenim mrežama, i cijelo je vrijeme tvrdio da su je osuđen zbog političkih motiva. To je jedini način kako me mogu zaustaviti da ne postanem lider zemlje, mislio je. I pokazao im je.
Samo 45 dana nakon dana nezavisnosti, do sredine listopada, Žaparov je oslobođen iz zatvora, ne sudskim, već revolucionarnim putem, zatim je postao premijer Kirgistana pa onda i vršitelj dužnosti predsjednika zemlje. Kako bi preduhitrio sitnicu poput ustavnih ograničenja, dao je ostavku te pripremao kampanju za predsjednika i 10. siječnja osvojio glasove četiri petine stanovnika zemlje.
Građani su mu na referendumu dali i nikad veće ovlasti. Žaparov je svojim filmskim usponom ostavio u čudu sve analitičare, ali i glavnog saveznika Kirgistana, Moskvu. Ruskog je predsjednika Vladimira Putina morao uvjeriti: Ne, nećemo mijenjati savezništva, ostajemo bliski Rusiji. Negdje iz prikrajka čuju se glasovi međunarodnih promatrača: Izbori nisu bili sasvim pošteni, uvjeti su bili naklonjeni Žaparovu, a to nije dobro “ako Kirgistan želi biti na visini težnji svog naroda ka demokraciji”.
Treća revolucija u 15 godina
Kirgistan je jedan od pet “stanova” nastalih nakon raspada SSSR-a. Tu su još i ogromni te za regiju bogati Kazahstan, Uzbekistan sa svojih više od 30 milijuna građana, Turkmenistan s prirodnim plinom i predsjednikom koji je zabranio da se na ulici govori o koronavirusu te Tadžikistan, zemlja koju svijet pamti još uvijek po krvavom građanskom ratu iz 1990-ih. I po siromaštvu. A Kirgistan, i on je po nečemu poznat. Ta je zemlja jedina demokracija u srednjoj Aziji. Demokracija s brojnim manama, ali ipak s opozicijskim strankama i parlamentarnom demokracijom iako su građani revolucionari svrgnuli već trojicu predsjednika, redom 2005., 2010. i 2020. godine i češće su mijenjali na ulici nego na izborima. I time se ponose.
No, demokracija ih nije služila kako treba: BDP po glavi stanovnika 2019. iznosio je 1300 dolara, sedam puta manje od onog u Kazahstanu, 11 puta manje od hrvatskog, ali i gotovo dvostruko viši od siromašnog Tadžikistana. Zemlja je to u kojoj je prosječna plaća 200-tinjak dolara i koja ovisi o doznakama svojih građana koji rade u Rusiji. One iznose čak trećinu tamošnjeg BDP-a. Isto tako, zemlja je poznata po svojim prekrasnim planinama, neki je zbog toga zovu Švicarskom središnje Azije. Ima šest milijuna stanovnika, od kojih su tri četvrtine Kirgizi, a 15 posto je Uzbekistanaca. U stepama te zemlje nekad su živjela pretežito nomadska plemena, a da je Kirgistan predan svojoj tradiciji, svjedoči i državna zastava na kojoj je sunce zajedno sa simbolima jurte, tradicionalnog mobilnog šatora.
U Kirgistanu se osjećaju utjecaji susjedne Kine, s kojom je sve više ekonomski povezan, te Irana i Mongolije, a zemlja graniči s Kazahstanom, Tadžikistanom, Uzbekistanom i Kinom. Kirgiški jezik spada u grupu turkijskih, ali se još uvijek većinom koristi ruski zbog nasljeđa SSSR-a. U zemlji je uspon novog predsjednika Žaparova započeo u listopadu kada se još uvijek nalazio u zatvoru. Četvrtog dana u tom mjesecu održani su parlamentarni izbori koji su izgledali slično onom kako je prije tjedan dana, 10. siječnja, bilo u susjednom Kazahstanu: nepravilnosti, kupnja glasova i na kraju samo provladine stranke ulaze u parlament. Građanima je bilo dosta i pokrenuli su prosvjede koji su prerasli u pravu revoluciju. Znali su da im uvijek preostaje ta opcija jer su dvojicu predsjednika već prije zbacili s vlasti prosvjedima, 2005. i 2010., a ovog puta su ukradeni izbori bili kap koja je prelila čašu.
Prosvjednici su zauzeli vladine urede, uključujući i Bijelu kuću, predsjedničku palaču. Iz zatvora su oslobodili neke bivše političare, među njima bivšeg predsjednika Almazbeka Atambajeva (za samo nekoliko dana opet je zatvoren), jednog od rijetkih predsjednika koji su otišli s vlasti mirnim putem. On je 2019. uhićen pod optužbama za korupciju, i to u spektakularnoj akciji u kojoj su se sukobili policajci i Atambajeovo osiguranje na imanju bivšeg lidera. Oslobođen je 6. listopada i Sadir Žaparov. Usred prosvjeda, najprije je premijer podnio ostavku, a na njegovo je mjesto instaliran upravo junak naše priče Žaparov, i to ustvrdivši da će biti novi premijer nekoliko sati nakon što je izašao iz zatvora. Kaznu mu je brzinski ukinuo Ustavni sud, a zatim ga je već 10. listopada za predsjednika vlade ustoličio parlament. Ubrzo je i predsjednik Žejenbekov, najviše na meti prosvjeda, podnio ostavku, a kao vršitelj dužnosti šefa države postavljen je 15. listopada opet Žaparov koji je za samo desetak dana iz zatvorske ćelije zauzeo sve ključne pozicije u državi.
Kako ustav priječi predsjedniku koji obavlja dužnost da se ponovno kandidira, Žaparov je na sve funkcije dao ostavku u studenom i zatim se pripremao za predsjedničke izbore. Stranke koje su bile u parlamentu nakon parlamentarnih izbora u listopadu, a rezultati kojih su proglašeni nevažećima, izglasale su po ukusu novog najmoćnijeg čovjeka u državi i održavanje referenduma na isti dan, 10. siječnja. Na referendumu je država opet pretvorena u predsjedničku republiku, upravo onako kako je novi predsjednik Žaparov htio. Referendum je prošao s 83 posto glasova “za”, a Žaparov sam je dobio povjerenje 79 posto birača. Izlaznost je bila mala, samo 40-ak posto. Kako je Žaparov uspio u samo nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora preuzeti sve dužnosti u državi i zatim ih potvrditi uvjerljivo na izborima pitanje je kojim će se baviti stručnjaci za postsovjetski prostor. Građanima je obećao vladu bez korupcije te da neće ponavljati greške svojih prethodnika. Nakon pobjede na izborima, Žaparov je pozvao građane na jedinstvo, ali ih i podijelio na one koji su bili za i protiv njega.
– Pozivam sve svoje oponente da se ujedine, manjina bi se trebala podčiniti većini. Došao sam na vlast tijekom teških vremena, svugdje je kriza – rekao je novi predsjednik u glavnom gradu Biškeku.
Kirgistan teško ispašta tijekom pandemije koronavirusa. BDP bi, prema procjenama, u 2020. trebao pasti 10 posto, a doznake iz inozemstva čak za četvrtinu. Dosad je zemlja imala oko 83 tisuće slučajeva koronavirusa, a od COVID-19 život je izgubilo gotovo 1400 ljudi. Arkadij Dubnov, ruski stručnjak za središnju Aziju, opisao je u razgovoru za nezavisni medij Eho Moskvu Žaparova kao figuru koja ima imidž populističkog Robina Hooda. Dodao je da su dodatni nemiri u Kirgistanu neizbježni.
– Način na koji je cijeli sustav moći izbrisan u samo 48 sati pokazuje koliko su vladine institucije nestabilne – rekao je Dubnov, a prenosi New York Times.
Sam Žaparov govori da se ne smatra populistom, jer ih mrzi. Neki su ga uspoređivali s Donaldom Trumpom, američkim predsjednikom koji je postao simbol populizma u svijetu. No, nesumnjivo se uspio povezati s narodom, o čemu svjedoči da je dobio glas četiri petine birača. Prvi protukandidat osvojio je manje od sedam posto. Novinari Al Jazeere koji prate situaciju na terenu razgovarali su s pristalicama i kritičarima Žaparova: – Žao mi ga je. Već ga sada parlament konstantno kritizira, neće ga ostaviti na miru. Nadam se da će uspjeti ispuniti svoja obećanja. Vjerojatno neće sve, ali barem neka, već bi to bilo mnogo – rekao je pristalica Uliijan (46).
Rečenica New York Timesa iz nedavnog izvješća o izborima u Kirgistanu također dobro opisuje s kojim će se problemima susretati novi predsjednik: “Duboko siromaštvo, rivalstva klanova te regionalne podjele između sjevera i juga otežale su nizu vlada uspostavljanje pune kontrole nad zemljom.”
Za razliku od okolnih zemalja, u Kirgistanu se ponekad održavaju kompetitivni izbori. Na predsjedničkim izborima 2017., na kojem je nedavno smijenjeni Žejenbekov pobijedio u prvom krugu, njegov je protukandidat osvojio čak trećinu glasova. Bio je to prema mnogima prvi miran prijenos vlasti na predsjedničkim izborima u povijesti srednje Azije. Još je veći pokazatelj kirgistanske demokracije, koliko god ona bila nestabilna, to što su građani u samo 15 godina proveli tri ulične smjene vlasti u zemlji. Žaparov je bio saveznik jednog od predsjednika, Kurmanbeka Bakijeva, koji je na ulici oboren 2010. godine. Zato su za mnoge promatrače ovi izbori bili korak u negativnom smjeru te smatraju da su pogodovali novom predsjedniku.
“Ako Kirgistan želi biti na visini težnji svog naroda ka demokraciji..., neophodni su pošteni jednaki uvjeti za sve. To nije bio slučaj”, navodi Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u priopćenju i dodaje da su izbori bili “dobro organizirani”. Usto su se javili i oni koji se boje da bi mogli biti ugrožene i medijske slobode. Tijekom kampanje je tamošnjoj redakciji ruskog medija Sputnjik, koji u Kirgistanu neuobičajeno za njega uživa imidž balansiranog servisa, prijećeno nasiljem ako ne počne pratiti skupove Žaparova. Liberalne ruske novine Moscow Times ovog su tjedna objavile komentar u kojem se izražava strah za budućnost nezavisnih medija u Kirgistanu. Lokalni su mediji također upozoravali na nasilje koje su pristalice novog predsjednika koristili kako bi zastrašili pristalice protukandidata. Sve se glasnije govori da je i organizirani kriminal pomogao Žaparovu doći na vlast, što on poriče. Jedina demokracija u središnjoj Aziji morat će budno paziti da to i ostane te da svom predsjedniku ne da previše ovlasti. Zato je itekako bio važan referendum kojim je izglasan povratak na predsjedničku republiku koja je zamijenjena parlamentarnom demokracijom 2010., također na referendumu.
Zanimljivo, ti rezultati nisu bili izjednačeni: 2010. je predsjedniku ovlasti smanjilo 92 posto građana, a 11 godina poslije sasvim je suprotno glasalo 82 posto njih. Sljedeći potez mogao bi mu biti i ukidanje ustavnog ograničenja o jednom predsjedničkom mandatu. Neki se analitičari boje da bi novi predsjednik mogao krenuti u podrivanje demokracije.
‘Nije Biškek Francuska’
U trenutku listopadskih previranja, političku situaciju prilično je negativno komentirao ruski lider Vladimir Putin. Ulično zbacivanje prošle vlasti nazvao je “štetom” te je kritizirao kirgistanske političare zato što pokušavaju imitirati zapadne demokracije.
– Nivo političke svijesti te zrelost institucija nisu iste kao u, recimo, Francuskoj – rekao je tada Putin. Odmah po osvajanju izbora Žaparov je istaknuo da su Kirgistanu odnosi s Rusijom visoko na listi prioriteta. – Rusija je naš strateški partner. Živjeli smo zajedno 70 godina u SSSR-u, i bili su nam strateški partner u posljednjih 30 – rekao je Žaparov.
Zanimljivo, neki analitičari zaključuju da Žaparov povećanjem predsjedničkih, odnosno svojih, ovlasti slijedi upravo Putina. U Kirgistanu Rusija ima i svoju vojnu bazu. Zanimljivo, do 2014. je i SAD imao tranzitnu vojnu bazu koja mu je služila za bombardiranje meta u Afganistanu. Ako se tomu pridoda i sve veći ekonomski utjecaj koji ima Kina koja gradi infrastrukturu u zemlji te vlasništvo Kanade nad ključnim rudnikom zlata, jasno je da je u ovoj relativno maloj i siromašnoj zemlji sijeku interesi brojnih sila i velesila. Biškek pritom Pekingu sve teže isplaćuje dugove. Zanimljivo, svoj politički uspon Žaparov je započeo upravo buneći se protiv kanadskog upravljanja rudnikom zlata koji zemlji sam donosi čak desetinu BDP-a.
Otkad je lansiran u vrh politike očekivano je znatno smekšao retoriku. Žaparova se, osim kao populista, najčešće opisuje i kao nacionalista te će međunarodni akteri sa zanimanjem u budućnosti pratiti razvoj odnosa u toj zemlji. Isto tako, liberale i idealiste će zanimati narav vlasti koju će uspostaviti predsjednik u budućim godinama i sa zebnjom će putovati u Biškek provjeriti je li Kirgistan ostao ono kako je opisivan: unatoč brojnim manama i revolucijama, jedina demokracija u središnjoj Aziji.
Kanada nije vlasnik nikakvih rudnika zlata u kirgistanu ili kanadi. Kanada nije u biznisu upravljanja rudnicima ili biznisima bilo koje vrste. Mozda vlasnici tog rudnika su kanadski drzavljani ali kanada kao drzava nema nista s time. U stvari vecina rudnika zlata,dijamanata,i drugih metala u kanadi su u stranom vlasnistvu .