Ovih dana DORH češlja poslovanje Gavrilovića, dva mjeseca nakon što se je na noge digla Udruga bivših radnika Gavrilovića koja želi da se utvrde svi elementi iz pretvorbe i privatizacije Gavrilovića devedesetih godina. Navodno, iako nije potvrđeno, DORH je u tvornici zbog nekih drugih prijava zbog trenutačne situacije koja je postrojenja dovela na rub propasti, nevezanih za zbivanja iz devedesetih.
– Za razliku od prijeratne svjetski poznate i gigantske tvornice u bivšoj državi, današnji, poslijeratni hrvatski Gavrilović manufakturni je obrt – kaže diplomirani veterinar Petar Trkulja, do 1991. dugogodišnji rukovoditelj klaonice, najvećeg i najvažnijeg proizvodno-mesoprerađivačkog dijela tadašnje Prehrambene industrije Gavrilović.
Novi vlasnik, od povratka Petrinjaca iz ratnog progonstva, u ratu sačuvanu klaonicu svinja nije ni pokrenuo, a nedavno je prestao koristiti i klaonicu goveda. Od prijeratnih 5000 radnika sada ih je u tvornici nekoliko stotina, nekadašnja kooperacija sa 6000 svinjogojaca po cijeloj Banovini i šire samo je nostalgično sjećanje, bez ijednog grla bilo kakve stoke u organiziranom tovu. Od svibnja ove godine Gavrilovići su austrijskoj tvrtki GlenDor u najam ustupili svoj novi svinjogojski reprocentar. U najam su ustupljene i sve prodavaonice.
Sumnje u kupnju
– Ružičasti snovi o Gavriloviću u Petrinji su srušeni – kaže gradonačelnik Darinko Dumbović upirući prstom zbog takvog stanja i u državu i u Georga Gavrilovića. – Gavrilović je dobio i uzeo sve iz Petrinje, a ništa nije dao ni ostavio – dodaje Darko Dumbović, predsjednik koordinacije desetak braniteljskih i ratnih stradalničkih udruga grada Petrinje.
Imali su radnici godinama sumnje da Gavrilović nije zakonski kupio tvornicu, no kako nam kaže jedan od njih, devedesetih je jedino bilo bitno da se nešto pokrene u ratom opustošenoj Petrinji. No, umjesto napretka, novac je, kažu, isisavan iz tvrtke. Postrojenja su propadala, a povrh svega Gjuro Gavrilović sada i tuži državu za 300 milijuna eura te traži povrat imovine u stanovima i poslovnim prostorima, između ostalog i novu tvornicu koju su radnici sami sagradili šezdesetih godina, nakon što je Gavrilović prodao udjel u tvornici. Tako se iznos koji traži penje na oko dvije milijarde eura. Postupak na arbitražnom sudu trebao bi početi uskoro u Washingtonu.
– Prije 23 godine, 17. rujna 1991. godine, pozvani su radnici Gavrilovića u tada okupiranoj Petrinji da dođu po svoju plaću. Tamo ih je dočekala neprijateljska vojska i ubila dvojicu radnika. Pet dana poslije u ponoć Petrinja je pala, a dan poslije u Večernjem listu izašao je oglas o prodaji Gavrilovića, koji tada pod čudnim okolnostima kupuje Gjuro Gavrilović kao jedini interesent – prisjećaju se radnici Gavrilovića.
Kako tvrdi Udruga bivših radnika Gavrilovića, 1991. godine protuzakonito je proglašen stečaj nad Gavrilovićevim tvrtkama.
– Stečaj se mogao proglasiti samo ako su prethodnu godinu tvrtke unutar Gavrilovića poslovale s gubitkom, a to, primjerice, nije bio slučaj s tvrtkom Gavrilović Transport jer godinu prije ta tvrtka nije ni postojala. Osim toga, vrijednost robe na skladištu u vrijeme proglašenja stečaja bila je 154 puta veća od cijene po kojoj je Gavrilović prodan – kaže Vladimir Demetrović, bivši radnik Gavrilovića.
U to vrijeme postojala je i odredba da se status tvrtke u okupiranom području ne smije mijenjati, no upravo se to dogodilo. Gasi se sjedište tvrtke u Petrinji, mijenja ime i prebacuje sjedište u Zagreb.
– Iz toga je očito da Gavrilović i ne može biti pravni sljednik – kaže Demetrović. Sumnja se da je za sve kriv kupoprodajni ugovor iz 1991. godine, prema kojem proizlaze i Gavrilovićeva. No ugovor između ostalog ne može biti valjan jer nije popisana imovina pet tvrtki u stečaju koje je Gavrilović kupio 1991. Dakle, nije postojala procjena nekretnina koje su ušle u temeljni kapital tih tvrtki, a što se i nije moglo učiniti jer je ranije te godine Gavrilović pretvoren u holding koji je bio 8,5 puta vredniji od upisanog osnivačkog kapitala. No kako do stečaja nije niti trebalo doći, niti je Gavrilović pravni sljednik, slijedi pravna borba.
Bez procjene nekretnina
Godine 1991. Gavrilović se pojavio želeći natrag tvornicu koja pripada njegovoj obitelji i koju su im oduzeli partizani. No postoji ugovor iz 1962. iz kojeg je vidljivo da mu je otac prodao 13-postotni udjel u tvornici za što mu je isplaćeno 14 milijuna američkih dolara i nešto zlata – potvrdili su iz Udruge zaposlenika. Jedan od ugovora, u kojem je vidljivo da potraživanja više nema, posjeduje i Večernji list. Dakle, otac Gjure Gavrilovića bio je isplaćen, odriče se brenda i recepture, odlazi u Beč gdje pokreće novi biznis koji propada te se sedamdesetih godina vraća u Petrinju i zapošljava u tvornici. Dolazi i njegov sin Gjuro Gavrilović, a 1991. godine koristi situaciju kada je u jeku bio povrat imovine te uz pomoć rođaka Žarka Domljana, tvrde u udruzi, tada politički istaknute osobe želi tvornicu vratiti obitelji. Tvrde da je i tadašnji predsjednik Tuđman 1996. godine zatražio da se napravi revizija prodaje, podignuta je i kaznena prijava, no nikada ništa nije poduzeto, a da se sve zataška, tvrde u udruzi, zatražio je 2000. godine Slavko Linić.
No, kada se zaviri u arhivu i neke knjige, što znaju i mnogi Petrinjci, i Gavrilovićev prvotni dolazak u vlasništvo te tvrtke vrlo je neobičan. Petrinja je poslije Prvoga svjetskog rata bila poznata po mesarskoj industriji i imala je svoj mesarski ceh. Gavrilovići su se u to vrijeme bavili proizvodnjom stakla i propali, nakon čega su pokrenuli mesarski obrt i preuzeli mesnu industriju Krajčinović, koja je pripadala srpskoj obitelji koja je otjerana, a tvornica konfiscirana i dana Gavrilovićima. Nakon rata situacija se preokrenula i Gavriloviću se konfiscira imovina. Gavrilović 1962. odustaje od udjela u tvornici, za što je isplaćen. Neki smatraju da je mit i tvrdnja da je receptura za Gavrilovićevu zimsku salamu njihova. – Receptura potječe od Talijana koji su imali udjel u tvornici Gavrilović, a jedino što je davalo poseban okus zimskoj salami u Petrinji bila je mikroklima – kaže jedan od bivših radnika upoznat s tehnologijom proizvodnje.
>>Poslali su policiju da nas oslabe u Washingtonu
Samo da podsjetim da je tvrtka privatizirana i kupljena usred rata za mali novac sa veoma neobičnim stečajnim postupkom te da brojnim dobavljačima nikada nisu plaćena njihova dobra i usluge. To odgovorno tvrdim i pišem jer sam i sam bio jedan od preko stotinu dobavljaća Gavrilovića kojima dobra nisu plaćena iako se na sudu vodio postupak što nadležne institucije vrlo lako mogu provjeriti. Sve u svemu i to je jedna od onih čuvenih pljačkaških privatizacija devedesetih.