Zemlja koja svi zovemo svojom mora se promijeniti zajedničkim djelovanjem. Naše političko ponašanje mora se usmjeriti na stvaranje strateških interesa svih građana Južnoafričke republike i zajedničke nacionalne strategije, riječi su koje je prije dvadeset godina izrekao Nelson Mandela. Kazao je to nakon što je izabran za predsjednika Južnoafričke republike, kao prvi crni predsjednik u državi u kojoj je tijekom gotovo pola stoljeća aparthejda vladala bjelačka manjina.
Danas, dva desetljeća nakon sna o državi jednakosti u kojoj će jednaka prava i mogućnosti imati svi bez obzira na boju kože i podrijetlo, aparthejd ponovno podiže glavu. No ovaj put to je aparthejd s financijskim i socijalnim predznakom. Scene rudara u štrajku na koje policija puca iz vatrenog oružja i ubija 34 ljudi, što poslije izaziva masovne radničke prosvjede, podsjećaju na scene u kojima je u vrijeme aparthejda tada bjelačka policija pucala u prosvjednike, uglavnom crnce. Dobri poznavatelji prilika u ovoj zemlji kažu kako je ideja o jednakosti i pravima za sve zaživjela na političkoj razini, no i dalje su na ekonomskoj snazi podjele iz prošlosti. Ljudi i dalje mentalno žive ostatke aparthejda ako je riječ o gospodarskom segmentu.
>> Južnoafrikanci se pripremaju na odlazak Mandele
Moć manjine, crne i bijele
Posljednji podaci govore kako 10 posto najbogatijih dijeli gotovo 60 posto svih primanja u zemlji, dok 10 posto najsiromašnijih raspolaže s tek 0,5 posto ukupnih primanja. Osim toga, pogleda li se struktura vlasništva u državi, bogatija polovica stanovništva u svojim rukama „drži“ 92 posto, dok siromašnija polovica ima tek 8 posto vlasništva. I tu nema podjele na crne i bijele. Nakon pada političkog aparthejda u ekonomski aparthejd vrlo se brzo uključila i novonastala crnačka elita koja je političkim vezama u kratkom razdoblju stekla veliko bogatstvo. Zaboravili su tada na prava radnika i siromašnog stanovništva čiji su i sami bili dio, i svoje su djelovanje okrenuli prije svega što većem profitu. Zemlja bogata rudnim bogatstvom svih vrsta postala je tako poligon ekonomski snažne manjine za iskorištavanje siromašne većine radi što veće zarade.
U prvo vrijeme snažan gospodarski rast održavao je ovakvu situaciju jer su i oni siromašni živjeli relativno dobro, ili točnije rečeno bolje nego prije. No gospodarskom krizom i usporavanjem ekonomije na površinu su isplivali svi problemi koji su se godinama gurali pod tepih. Država sada pokušava gospodarskim planom do 2020. godine smanjiti nezaposlenost sa sadašnjih 25 na 15 posto i otvoriti 5 milijuna novih radnih mjesta. No postavlja se pitanje je li to moguće s postojećim strukturama i institucijama.
Većina se investicija, naime, očekuje od privatnog sektora koji s druge strane izražava u najmanju ruku skeptičnost prema vladinu planu. Dva su glavna problema koji plan smanjenja nezaposlenosti i oporavka dovode u pitanja. Prvi je činjenica da vlada za izradu i provođenje strategije planira angažirati institucije koje postoje još od vremena aparthejda i čiji birokratski stroj još uvijek mentalno živi u tom prošlom vremenu. Poduzetnici upozoravaju kako već dva desetljeća od tih institucija nema nikakve koristi i kako je iluzorno očekivati da će se sada preko noći nešto promijeniti. Drugi veliki problem jest školovanje. Južnoafrička republika jednostavno nema dovoljno educiranih ljudi i radnika da plan oporavka provedu u djelo. Tu se ponovno javlja i rasni element jer većina crnačkog stanovništva nema dovoljno novaca za školovanje. Kažu kako su im nekad škole bile nedostupne zbog aparthejda, a sada, kada bi se mogli školovati, nemaju dovoljno novaca da to obrazovanje plate.
Problem siromaštva koje za sobom nosi pljačke i nasilje također je dio svakidašnjice Južne Afrike. U toj rudama prebogatoj zemlji radi i veći broj hrvatskih radnika koji su ondje zaposleni u hrvatskim ili u nekim stranim kompanijama. Jedan radnik njemačke kompanije, koji je zbog ugovornih obveza želio ostati anoniman pa smo ga nazvali Mario, ispričao nam je prosječan radni dan.
– Smješteni smo u rezidencijalnoj četvrti Johannesburga, okruženi smo zidovima i naoružanim čuvarima. Iz razgovora s njima shvatili smo da je većinom riječ o bivšim pripadnicima policije i vojske iz vremena aparthejda. Oni su preuzeli poslove osiguranja i to ne samo stranih radnika i mjesta na kojima oni žive nego i velikih zemljoposjednika koji drže većinu južnoafričke poljoprivrede, priča nam Mario i dodaje kako na posao svaki dan odlaze u koloni pod policijskom ili vojnom zaštitom.
– U nekim dijelovima Johannesburga je O. K., no u onim opasnijima ljudi su zaista ostajali bez ruke jer su se pljačkaši željeli dočepati njihovih ručnih satova, kaže Mario.
>> Nelson Mandela napustio bolnicu, pušten kući na intenzivnu njegu
Aparthejd i dalje živi
Uz novostvoreni ekonomski aparthejd, kriza, nasilje i nesigurnost pripadnike bivše povlaštene rase prisilila je na iseljavanje iz dijelova Južnoafričke republike gdje su prije živjeli. To je dovelo do novih podjela čiji je svojevrsni simbol gradić Kleinfontein. Tamo kao da je aparthejd ponovo zaživio. Ili bolje rečeno kao da nikada nije ni nestao. Kleinfontein je smješten jugoistočno od glavnog grada Pretorije i naseljen je s otprilike 2000 stanovnika koji su isključivo bijelci, točnije Afrikaaneri. Afrikaaner je naziv za bijele kolonizatore Južne Afrike koji govore istoimenim jezikom, južnoafričkom inačicom Nizozemskog. Na ulazu u grad koji je ograđen zidovima stoje naoružani stražari, odjeveni u vojne uniforme s istaknutim obilježjima Južne Afrike od prije dvadeset godina. Ulaz u grad krasi i velika bista Hendricka Verwoerda kojeg se smatra utemeljiteljem aparthejda. Kleinfontein je inače na udaru kritike ostatka stanovništva Južnoafričke republike koja od vlasti traži da se zabrani takav način života i veličanja prošlog režima.
– Mi nikoga ne diskriminiramo, ali naglašavamo očigledne razlike, kazala je za CNN Marisa Haasbroek, glasnogovornica mjesta, dodavši kako je njihov grad kulturna zajednica naseljena ljudima koji jednostavno žele živjeti u skladu sa svojom tradicijom. Priznaje ipak kako je potpuno razočarana u državu i uvjete koji su nastupili padom aparthejda, a najviše je smetaju kriminal, nasilje i prljavština.
– Majka sam dvoje djece, prije smo živjeli u Pretoriji. Kada nam je prije šest godina ispred kuće ukraden auto, odlučila sam se preseliti. Roditelji moga supruga živjeli su u Kleinfonteinu i rekli kako je ovdje sigurno pa smo se odlučili preseliti. Kriminala mi je stvarno bilo preko glave i odluka zapravo nije bila teška, ogorčena je Haasbroek. I tu se priča ponovo vraća na početak i riječi Nelsona Mandele koji je naglašavao nužnost jednakosti za sve. Hoće li Južna Afrika uspjeti ostvariti taj san? Teško da je tako. Pogotovo u vremenima kad gospodarska kriza i nezaposlenost stvaraju nove podjele, bez obzira na boju kože. A one stare podjele još su i te kako žive.
