Oko malo čega se političari u Bosni i Hercegovini slažu kao o ocjeni da izbor Zorana Milanovića za predsjednika neće donijeti promjene odnosa Republike Hrvatske prema BiH. Čak bi se moglo kazati da su, usprkos pozornosti koju su privlačili u bh. javnosti, rezultati ovih predsjedničkih izbora u RH dočekani s najmanje emocija u BiH. Za razliku od izbornih pobjeda Stjepana Mesića, Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović, ova Milanovićeva dočekana je „hladno“ i to u sve tri nacionalne javnosti u BiH. Primjerice, prva, a posebno druga Mesićeva pobjeda u utrci za Pantovčak izazvale su u jednom dijelu BiH euforiju, a u drugom potpuno razočaranje.
Iskreni prijatelj
Političko Sarajevo, pa i najveći dio bošnjačke javnosti, otvoreno su slavili pobjede Stjepana Mesića nazivajući ga redovito „iskrenim prijateljem BiH“ i „zagovornikom suradnje“. S druge strane, među bh. Hrvatima Mesićev izbor u oba navrata izazivao je rezignaciju. U njegovoj politici i retorici nikada nisu vidjeli ni prijatelja, a pogotovo ne saveznika u borbi za jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda u BiH. Oba su Mesićeva mandata i prošla sukladno očekivanjima obiju javnosti i dominantne politike u njima.
Nije nepoznanica da bh. Hrvati tradicionalno na svim hrvatskim izborima uvjerljivo najviše glasova daju HDZ-u i kandidatima te stranke. Jednako kao što sestrinska stranka na bosanskohercegovačkim izborima redovito dobiva veliku, nerijetko i plebiscitarnu potporu hrvatskoga biračkog tijela. Ta nacionalna homogenizacija oko najjače stranke posljedica je malobrojnosti i neriješenog nacionalnog pitanja Hrvata u BiH, a kada je posrijedi kontinuirana potpora HDZ-u na izborima u Hrvatskoj, to se najjednostavnije može objasniti potporom koju su dva dosadašnja vodstva HDZ-a i njihovi predsjednički kandidati davali zahtjevima bh. Hrvata.
Iako ni on nije mogao računati na glasove znatnijeg broja bh. Hrvata, Ivo Josipović nije bio omražen među njima. Njegovu izboru hrvatska javnost i politika u BiH nisu se obradovali, ali (za razliku od Mesića) jesu surađivali s njim. S druge strane, bošnjačka politika i javnost sa simpatijama su dočekali njegov izbor vjerujući kako će kao kandidat ljevice nastaviti Mesićevu kritičku politiku prema hrvatskim nacionalnim zahtjevima unutar BiH.
Kolinda Grabar-Kitarović zapravo je jedina, nakon Franje Tuđmana, koja je na izabrana na predsjedničku funkciju, a da je imala većinsku potporu i bh. Hrvata. Ipak, njezin izbor nije mnogo razočarao ni Bošnjake, dok su Srbi, kao i inače kada su posrijedi hrvatski predsjednički izbori, pokazivali potpunu nezainteresiranost. Njezina politika prema BiH bila je sinkronizirana s politikom hrvatske Vlade i u tom smislu bh. Hrvati su bili zadovoljni.
Odnos odlazeće predsjednice s Bošnjacima bio je ambivalentan. Kada je pokazivala pijetet i iskreno suosjećanje s obiteljima srebreničkih žrtava, titulirana je „kraljicom“, a onda bi se na nju svalila salva uvreda iz Sarajeva kada bi se pojavile, obično iz konteksta istrgnute, njezine izjave o mudžahedinima i terorističkoj prijetnji koju predstavljaju ISIL-ovi povratnici u BiH. A ne treba posebno napominjati da bošnjačka politika nije bila sretna ni zbog otvorenog zalaganja hrvatske predsjednice za poštovanje izborne volje Hrvata u BiH i njezino zalaganje za reformu izbornog zakonodavstva koje će omogućiti Hrvatima izbor legitimnih nacionalnih predstavnika.
Zato i njezin poraz na proteklim izborima nije razočarao nikoga u Sarajevu i bošnjačkoj politici. Međutim, tu ni Milanovićeva pobjeda nije dočekana s posebno velikim očekivanjima i simpatijama. Iako je formalno bio kandidat ujedinjene ljevice, iza kojeg su, između ostalih, stali i bošnjačkoj politici omiljeni Stjepan Mesić i Vesna Pusić, Milanovića u Sarajevu „ne mirišu“. I nisu razlog tomu samo izjave iz predizborne kampanje u kojima je otvoreno kritizirao ponovni izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i podržao zahtjeve za poštovanjem jednakopravnosti Hrvata već i iskustvo iz njegova premijerskog mandata. Naime, u Sarajevu se još pamte Milanovićeve premijerske izjave u kojima kritizira majorizaciju Hrvata, a posebno ocjena da BiH nije država jer tamo nemaš s kim što razgovarati. Iako je riječ o tajno snimanom audiozapisu koji je djelomično istrgnut iz konteksta, on je umnogome obilježio Milanovićev premijerski mandat kada je o BiH riječ.
Hrvati u BiH ga, pak, pamte više po tomu što je došao u Mostar u kriznom trenutku 2014. godine kada su se masovni prosvjedi s većinski bošnjačkih područja pokušali preliti na Hercegovinu, ali i što je zatvorio arhive HVO-a u Zagrebu zbog zloupotrebe pri podizanju optužnica za pripadnike HVO-a. Simpatije je zadobio i otvorenim distanciranjem od Željka Komšića, čiju je kandidaturu svojedobno podupirao. Naravno, sve to nije bilo dovoljno da na ovim izborima bh. Hrvati zaokruže njega, a ne HDZ-ovu kandidatkinju. Takvo što nije očekivao ni sam Milanović, što je možda i jedan od razloga zbog čega tijekom predizborne kampanje nije ni dolazio u BiH.
U svim reakcijama iz BiH ističe se kako se Milanović gotovo izvjesno neće sukobiti sa službenom politikom hrvatske vlade prema BiH, a posebno prema problemima i statusu Hrvata kao konstitutivnog naroda. Takva su očekivanja i političkih predstavnika bh. Hrvata. Među prvima, još u izbornoj noći, čestitku Milanoviću uputio je predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović izrazivši uvjerenje da će Milanovićeva državna politika biti predana hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini radi zaštite i ostvarenja pune ravnopravnosti i prava konstitutivnog naroda.
Promjenu hrvatske politike prema BiH ne očekuju ni srpski predstavnici. Srpski član Predsjedništva BiH i najutjecajniji srpski političar u zemlji Milorad Dodik uputio je čestitku Milanoviću ne propustivši izraziti nadu da će Milanović opravdati povjerenje svojih birača, među kojima je i veliki broj Srba koji su glasovali za njega, te da će u idućem mandatnom razdoblju biti predsjednik svih građana Hrvatske i raditi na unapređenju položaja i statusa srpskog naroda u Hrvatskoj.
Otvorena pitanja
Iz bošnjačkog političkog vrha također su ubrzo nakon proglašenja Milanovićeve pobjede stigle čestitke, a u njima se uglavnom izražava nada da će novi predsjednik raditi na popravljanju bilateralnih odnosa i rješavanju otvorenih pitanja s BiH. Čelnik vodeće bošnjačke stranke SDA Bakir Izetbegović poslao je prilično dugu čestitku ne propustivši kritizirati dosadašnju politiku hrvatskog državnog vrha prema BiH.
Zanimljivo je da je među prvima čestitku Milanoviću uputio Željko Komšić, koji je pred sami drugi krug izbora izjavio da je Milanović „mudriji i opasniji“ od Kolinde Grabar-Kitarović. Ona mu, kao i Milanović, osporava izborni legitimitet i nije se ni jednom susrela s njim otkako je treći put, dominantno bošnjačkim glasovima, izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Komšić se sad očito nada službenom susretu s Milanovićem, što bi mu popravilo i poziciju unutar BiH, gdje mu čak i dio bošnjačke politike osporava izborni legitimitet.
Hoće li i kako Milanović komunicirati s Komšićem, ono je što sigurno zanima bh. Hrvate, ali i sve druge u BiH. U svakom slučaju, briga za položaj bh. Hrvata, pa samim tim i legitimnost njihovog izbornog predstavljanja, Hrvatskoj je ustavna obveza i, usprkos ograničenim ovlastima, ulogu predsjednika ne treba podcijeniti. Slično je i s ostalim otvorenim pitanjima, kao što je definiranje granice na kopnu i moru, što se i dalje smatra otvorenim bilateralnim pitanjem. BiH je problematizirala i planove za odlaganje nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, a tu je i dugotrajni problem migrantske krize na samoj granici dviju zemalja. S druge strane, Hrvatska i BiH jedna su drugoj među ključnim trgovinskim partnerima, Hrvatska je vodeći investitor u BiH, a europska budućnost BiH i zemalja regije nešto je što je kao prioritet prepoznato i u programu europskog predsjedanja Europskom unijom.
