Dok je međunarodna zajednica zaokupljena rješavanjem problema srpske
manjine u Kosovu, autohtoni Hrvati, koji su na tome području živjeli i
prije 700 godina, nestaju. Ubojstva, silovanja i teror prisilili su ih
da zauvijek napuste vjekovna ognjišta. Prema posljednjem popisu
stanovnika, do početka NATO-ova bombardiranja Srbije i Kosova u općini
Vitini, koja obuhvaća jugoistočni dio Kosova i graniči s Makedonijom, u
selima Letnica, Vrnez, Šašare i Vrnavokolo, živjelo je više od 5500
Hrvata, a danas ih je samo stotinjak, i to uglavnom staraca, bolesnih i
nemoćnih, za koje se ne brine nitko, ni kosovska vlada, ni međunarodna
zajednica.
U ekskluzivnom razgovoru za Večernji list direktor ureda Kosovskog
helsinškog odbora Bashkim Hisari iznio nam je niz šokantnih
svjedočanstava o razlozima iščezavanja vjekovnog naroda s kosovske
zemlje i pozvao hrvatske čelnike Stjepana Mesića i Ivu Sanadera da što
hitnije poduzmu nešto kako bi se zaštitili preostali Hrvati na Kosovu.
– Tragedija hrvatskoga naroda na Kosovu počela je krajem 90-ih, kada se
pojavila užasna euforija srpskog nacionalizma i šovinizma, usmjerena ne
samo prema albanskom narodu već i prema manjinama. Naime, istodobno s
buđenjem srpskog nacionalizma predsjednik Srpske radikalne stranke
Vojislav Šešelj posjetio je općinu Vitinu i naredio da se svi Hrvati
protjeraju u Hrvatsku.
Nažalost, tadašnja hrvatska vlada, umjesto da pronađe mehanizam za
opstojnost Hrvata na vjekovnom ognjištu, organizirala je masovni
odlazak u Hrvatsku, čime je otvorila vrata ekstremistima da ugnjetavaju
one Hrvate koji su odlučili ostati – govori Hisari i prisjeća se
početka 90-ih, vremena kada je za krvava Miloševićeva pohoda Hrvatska
više suosjećala s Hrvatima na Kosovu nego danas.
– Tih se godina prvi put pojavila diskriminacija. Odluke o
zapošljavanju donosile su se prema etničkoj pripadnosti, favorizirani
su Srbi, a degradirani svi ostali narodi na Kosovu. No, upravo je u to
vrijeme tadašnja hrvatska vlast pokazala veliku brigu za svoj narod jer
je vlastitim novcem u selu Letnici sagradila tvornicu tekstila u kojoj
se zaposlio mnogo Hrvata, ali i pripadnika drugih naroda. Nažalost, ta
tvornica je uništena – kaže Hisari i priznaje da je početni optimizam
nakon NATO-ova bombardiranja i povlačenja srpskih snaga s Kosova
splasnuo prije nego što se sve iskristaliziralo.
– Vjerovali smo da nakon silna krvoprolića i zločina koje su počinile
srpske snage, za Kosovo dolaze bolji dani, ne samo za Albance, već za
sve koji žive na Kosovu. Nažalost, agonija Hrvata u općini Vitini se
nastavila. U raljama neimaštine Albanci koji su živjeli na tom području
počeli su na manjinama, a prije svega na Hrvatima, primjenjivati srpske
metode.
Opet se pljačkala i uništavala imovina, da bi s vremenom život postao
pakao zbog silovanja, premlaćivanja i ubojstava. Usto, taj je dio
Kosova problematičan i zbog granice s Makedonijom, na kojoj kontrole
gotovo i nema, pa su i Albanci iz te zemlje počeli dolaziti i pljačkati
napuštene hrvatske kuće. A reakcija mjerodavnih tijela izostala je ili
je bila neprimjerena. Kosovska policija nedjela nije sprečavala niti je
počinitelje kažnjavala, a nisu to učinile ni međunarodne snage – kaže
Hisari i napominje da grabež i otimačina nisu jedini problemi Hrvata na
Kosovu.
– Hrvatska je zajednica u općini Vitini zapravo zaboravljena. Tu i tamo
do njih stigne kakva humanitarna pomoć, ali to je premalo. Usto, nemaju
liječnika, a ni javni prijevoz kako bi otišli k liječniku u drugo
mjesto. Nikada neću zaboraviti pogled stare i nemoćne žene koja je
danima, možda i mjesecima vapila za pomoći, ali nije bilo nikoga da joj
pomogne. Takav prizor, nažalost, među Hrvatima u tom dijelu Kosova nije
rijetkost – rekao je Hisari, žaleći što nema mogućnosti i ovlasti
pomoći tim napaćenim i zaboravljenim ljudima.
– Naša misija na Kosovu je da zaštitimo ljudska prava, a prava
manjinskih zajednica su najviše ugrožena. No, u čitavom tom sklopu ima
i drugih problema jer na Kosovu ne funkcionira cijeli mehanizam. U
početku je to bio problem slobodnog kretanja, zatim je nastao problem
jezika, jer je hrvatski sličan srpskome pa su Hrvati i zbog toga
dolazili u nepovoljne situacije, da bi se sada opet pojavio problem
diskriminacije pri zapošljavanju.
Mnogo je Albanaca nezaposleno, a slobodnih je mjesta za manjine stoga
još manje. Istodobno, danas međunarodna zajednica stalno ističe da
treba što više zapošljavati Srbe na Kosovu, a zaboravlja na manjine
koje su ugrožene već dugo – ogorčen je Hisari, koji je nebrojeno puta i
sam pokušavao apelirati na tužan život Hrvata na Kosovu.
– Nakon posjeta općini Vitini obratio sam se svim mjerodavnim domaćim i
međunarodnim institucijama na Kosovu, ali nisam naišao na
razumijevanje. Prije dvije godine sam zbog svega pisao i predsjedniku
Stjepanu Mesiću i molio ga da poduzme nešto za Hrvate na Kosovu, ali do
danas nisam dobio odgovor. Stoga i ovim putem još jednom apeliram na
predsjednika Mesića i premijera Sanadera da što prije stupe u kontakt s
kosovskom vladom i pokušaju spasiti i ono malo Hrvata što ih je danas
na Kosovu, a onima koji su zbog različitih represija morali otići sa
svoje zemlje pomognu da se vrate – poručio je Hisari.
APEL KOSOVSKOGA HELSINŠKOG ODBORA
