Knjiga Ivice Radoša “Tuđman izbliza”
napisana je na temelju razgovora koje je autor 2003. i 2004. vodio sa
40-ak Tuđmanovih suradnika i političkih oponenata te je razgovore
raščlanio tematski u zasebna poglavlja. Tako čitatelj ima
priliku iz prve ruke čuti što ljudi koji su bili Tuđmanovi
suvremenici i suradnici misle o njemu, kako su ga doživljavali, kakvi
su bili Tuđmanovi stavovi o najrazličitijim temama, od politike do
sporta i vjere. Dakako da su najzanimljiviji oni dijelovi koji se
odnose na stvaranje neovisne Hrvatske te na Domovinski rat.
Pročitavši dijelove teksta iz upravo objavljene knjige Ivice
Radoša Tuđman izbliza, gospođa Ankica Tuđman, supruga prvoga
hrvatskog predsjednika, iznenadila se nekim izjavama,
ocijenivši ih neistinitima.
VL: Gospođo Tuđman,
kažete da ste zaprepašteni načinom na koji predsjednik Mesić
prepričava susrete s vama. O čemu je riječ?
Tuđman: Upravo sam imala ovu knjigu u rukama i pročitavši
tek prvih dvadesetak stranica naišla sam na fantaziranje
Stjepana Mesića o mojim susretima s njime i njegovom suprugom.
Vjerojatno je gospodin Mesić zaboravio da sam još uvijek
živa pa da može pisati i kojekakve izmišljotine poput ove:
“…češće smo se sretali ili kod Savke
Dabčević, ili kod Mike Tripala, ili kod Srećka Bijelića, a i kod njega
(Tuđmana) nekoliko puta.”
Sedamdesetih godina, poslije izlaska iz zatvora mojeg supruga,
održavali smo svakog mjeseca kod jedne od navedenih obitelji (a i nekih
drugih) domjenke. Broj gostiju ovisio je o tome kod koga se održavao
domjenak. U našem domu bilo je uvijek oko
šest-sedam parova, među kojima nikad nije bio gospodin Mesić
sa suprugom. Kod gospođe Savke uvijek je bilo veliko
društvo, od 30 do 40 osoba, pa dopuštam da je i
Mesić bio među njima, no ja ga ne pamtim kao neku istaknutu osobu među
uzvanicima.
VL: Predsjednik Mesić
tvrdi da ste ga zamolili da intervenira da dr. Tuđmana puste iz zatvora
1984. godine!
Tuđman: Da, Mesić navodi da sam ja njega “zamolila da
pokuša intervenirati da Tuđmana puste na uvjetni otpust iz
zatvora” i dalje kaže: “Rekao sam da su moje snage
preslabe i da ne vidim što mogu učiniti.” A istina
je da nikad njega ni za što nisam zamolila, a pogotovu ne za
nekakvu intervenciju, to više što sam sama
poznavala i gospodina Milka Gajskog, predsjednika Okružnog suda u
Zagrebu, kod kojega je on navodno trebao tražiti pomoć.
Usto, naš kućni prijatelj general Nikola Kajić bio je u
stalnim prijateljskim kontaktima s Gajskim, kojemu sam se mogla
obratiti za pomoć. Isto tako Mesić navodi da “treba
uspostaviti vezu s Bogdanom Crnobrnjom”. Generala Bogdana
Crnobrnju moj suprug i ja dobro smo poznavali iz Beograda, pa
sam se njemu obratila pismom, ali ne na prijedlog Mesića, nego u
dogovoru s mojim suprugom za vrijeme jednog posjeta u zatvorskoj
bolnici. A osim toga, zar bih se ja obraćala nekome tko sam za sebe
kaže da su njegove snage preslabe! Zašto?
Izmišljotina je i to da sam bila kod njih u stanu.
VL: Nekadašnji
predstojnik Ureda predsjednika Jure Radić tvrdi da je predsjednik
Tuđman bio nemoćan u rješavanju privatizacijskih problema
zbog članova obitelji. Kako to komentirate?
Tuđman: Žalosno je da najbliži suradnik predsjednika Tuđmana, koji bi
morao znati činjenice i koji ih je mogao provjeriti, iznosi neistine.
Nitko u mojoj obitelji nije sudjelovao u privatizaciji, što
sam već opovrgnula kad je to isto, još početkom 2000.
godine, rekao gospodin Mesić.
Tada je obitelj Tuđman javno predočila svoje imovno stanje i
zatražila od predsjednika Vlade RH Ivice Račana da se provjere
naši navodi. I danas su00E2m Jure Radić kaže: “Ja
za to nemam dokaza.” Gospodin Radić ima najmanje prava sada
iznositi neistine, jer je kao predstojnik Ureda imao dužnosti tada
upozoriti predsjednika na ovo što tvrdi sada. Zato su
njegove tvrdnje iznesene u knjizi moralno upitne, a politički
nekorektne.
VL: Kakvo je općenito
vaše mišljenje o ovoj knjizi .
Tuđman: Da je stvarno izbliza, ne bi u njoj neki iznosili neistine koje
se “izbliza” vide, a na koje sam naišla
kod još nekih sugovornika autora. Velika većina njih svoja
sjećanja iznosila je objektivno, naravno i sa svojim negativnim
viđenjima. Ali, po mome, jedno je nečije mišljenje, a drugo
je laž. Treba imati na umu da svaka knjiga o prvom hrvatskom
predsjedniku dr. Franji Tuđmanu mora iznositi činjenice, a ne
naklapanja, jer svaka knjiga o njemu govori o razdoblju hrvatske
povijesti koju će proučavati generacije koje dolaze. Živeći uz
povjesničara i državnika, uvidjela sam kolika je odgovornost za
istinito prikazivanje činjenica, svakoga tko obrađuje povijesne teme i
povijesne ličnosti.
Radoševi svjedoci
Autor je razgovarao s Andrijom Hebrangom, Stipom Mesićem, Ivicom Račanom, Hrvojem Šarinićem, Draženom Budišom, Davorom Butkovićem, Ivanom Zvonimirom Čičkom, Zlatkom Čaldarevićem, Vesnom Škare-Ožbolt, Ivićem Pašalićem, Jurom Radićem, Đurđom Šušak, Pericom Jurićem, Josipom Manolićem, Miroslavom Blaževićem, Davorom Šternom, Zlatkom Vitezom… Iz njihovih se sjećanja vidi se što je Tuđman mislio o demokraciji, o stranim državnicima, židovstvu, Srbima, privatizaciji. No zanimljivo je da se još i danas među Tuđmanovim suradnicima osjeti međusobna nesnošljivost. Iako bi i premijer Ivo Sanader imao što reći o Tuđmanu, jer mu je bio i predstojnik ureda, Radoša je odbio.
