U nepune četiri godine njegova premijerovanja, hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću dospjele su u ruke dvije povijesne krize. Bankrot najveće domaće tvrtke Agrokor dogodio se u periodu medenog mjeseca i prvih stotinu dana uhodavanja, dok se epidemija koronavirusa i ulazak u globalnu recesiju s neizvjesnim ishodom poklapa sa završnicom mandata. U oba slučaja, Plenković se pokazao kao političar koji brzo reagira na krize, donosi odluke i može preuzeti odgovornost za njih.
Nekoliko dobrih sezona
Premda je pokazao zavidnu razinu upravljanja kriznim situacijama, njegova Vlada ipak nije imala volje (moguće opravdanje može biti krhka koalicijska većina i previranja u HDZ-u) da ozbiljnije zagrebe u strukturne probleme zbog kojih je Hrvatska ostala najneuspješnija tranzicijska ekonomija. Javni se dug posljednjih godina, istina, smanjivao, ali Hrvatska je i dalje najzaduženija tranzicijska država sa skromnim rezervama kojima može reagirati na nepredviđene okolnosti.
Dva mjeseca karantene i evo nas tamo gdje smo bili prije deset godina! Između Agrokora i korone, od važnijih odluka koje mogu utjecati na buduće ekonomske procese može se izdvojiti jedino pismo namjere da se priključimo europskom tečajnom mehanizmu, odnosno preuzmemo euro! Sve ostalo u mandatu premijera Plenkovića bilo je stvar inercije i prelijevanja povoljnih ili nepovoljnih okolnosti. Po inerciji je, primjerice, hrvatska Vlada ostala jedna od europskih vlada koja ima najviše ministara i ministarstava, ništa se nije promijenilo u izbornom sustavu ili teritorijalnom ustroju, nije bilo ni privida da se stranke odmaknu od kadroviranja državnim i javnim poduzećima ili ustanovama, istraživanja i razvoj ostala su na repu zbivanja, ali je zato ojačao vojni budžet.
Zlatno doba hrvatskih javnih financija, odnosno početak pada javnog duga, vezano je za političku krizu s početka 2016., dolazak Tihomira Oreškovića i činjenicu da je zemlja dulje od godinu dana funkcionirala bez izvršne vlasti, i to od razdoblja kad je Milanovićeva Vlada u rujnu 2015. raspustila parlament do listopada 2016. godine kad je Plenković postao premijer. Uz činjenicu da se dulje od godinu dana nisu donosile nikakve odluke, pa ni trošilo uzalud, Hrvatskoj je išao naruku splet nesretnih okolnosti vezanih za međunarodni terorizam i nesigurnost na Mediteranu koji je skrenuo turiste prema Jadranu.
Uz nekoliko dobrih sezona, poduzetnici i stanovništvo prodisali su i zbog nižih kamatnih stopa, što je sve smanjilo pritisak i prijeku potrebu da se razgrne tepih i počnu čistiti neugodni problemi. Da nije bilo karantene i virusne epidemije, Vlada premijera Andreja Plenkovića mogla je pred birače izaći s relativno povoljnom slikom oporavljene ekonomije i popularne turističke destinacije čiji je najveći problem bio gdje naći stotinu tisuća stranih radnika koji će odraditi sezonu, sagraditi mostove i pruge financirane novcem europskih fondova te preuzeti poslove, a s vremenom i mjesto, koje su iza sebe ostavile stotine tisuća građana koje su napustili zemlju.
Dva mjeseca je trebalo da se sav taj uspjeh raspadne kao kula od karata, tako da će novu vladu dočekati niz reformi koje će morati pokrenuti bez oslanjanja na druge. Brzina oporavka ovisit će i o zbivanjima na globalnoj razini s obzirom na to da svaki kutak svijeta ima neke vlastite boljke, počevši od Europske unije koju su brojni u ovoj krizi otpisali kao neuspješnu.
GALERIJA: Prosvjednici izviždali premijera Plenkovića na izlasku iz Sabora
Pod povećalom i privilegije
Hrvatska objektivno ima skupu i neefikasnu državu, zastarjeli obrazovni sustav, lošu demografsku strukturu stanovništva, jako puno ovisnog stanovništva, loše socijalne transfere, zastarjelu željezničku infrastrukturu, nesređene modele upravljanja šumskim i vodnim gospodarstvom, neefikasnu poljoprivredu, rastrošne političare i frustrirane poduzetnike koji nisu zadovoljni odnosom države prema njima. Bruxelles će još neko vrijeme tolerirati snažnu državnu potrošnju kao prvi lijek na globalnu krizu, no nećemo dugo čekati na promjenu smjera i okretanje ploče.
Neke zemlje već spominju povećanje poreza kao dodatni izvor financiranja povećane potrošnje te će se i u Hrvatskoj brzo otvoriti pitanje poreza na imovinu ili širokog kruga poreznih izuzeća, pa i privilegija za pojedine skupine, koji se neće moći zadržati.
Molim vas da navedete tko bi u datim okolnostima bolje vodio državu? Neću braniti, neću kritizirati, ali stavite ruku na srce i navedite po imenu ili prezimenu ili navedite stranku koja bi bolje vodila državu? Ako je to bolje rješenje ja sam za, ali navedite imenom i prezimenom. Da li bi bolji premijer bio gosp. Bernardić, gosp. Beljak, gosp. Maras, Gosp. Petrov, gosp. Bulj, gosp. Grmoja, gosp. Čačić, gđa. Mrak Taritaš, itd. Ja sam za ako većina misli da su oni superiorniji u odnosu na gosp. Plenkovića. Svi kritiziramo a nećemo reći koga bi za premijera. Ja osobno ne vidim tko bi bolje vodio državu u ovome trenutku, ako vi vidite bolje, onda imenujte i argumentirajte po čemu bi onio ili ona tj. gđa Taritaš bila bolji premijer. Doduše, ona je u svim emisijama, vjerojatno kao ekspert za vođenje države, ako većina misli da je tako ja podržavam, nema veze za postotak podrške javnosti u vrijednosti prijelaza vode u kruto stanje. Da li su to možda gospoda Pernar, Sinčić i dr. Sva mišljenja poštujem, ali samo recite tko bi bio bolji. Nije dobro samo kritizirati i napadati i tražiti smjenu. A koga bi postavili na čelo države? A da je bolji od sadašnje vlasti?