Ivica Todorić je 15. srpnja 1989. skupa s profesorom Vidom Todorićem iz Dugog Sela, Mijom Todorićem iz Zagreba, Antom Bašićem iz Zagreba i tvrtkom Garplas G.m.b.H. iz Graza na adresi Dugo Selo, Struga, Nartska bb, registrirao tvrtku – dioničko društvo Agrokor, za proizvodnju i promet ratarskih, cvjećarskih, vrtlarskih i voćarskih kultura.
Počeli s 29 tisuća maraka
“Četvrti smo u Zagrebu registrirali svoje privatno poduzeće, čim smo vidjeli da se poduzeće uopće može osnovati i registrirati. Osnovali smo ga s minimalnim kapitalom moj stric, moj tast i ja. Ja sam imao pretežni dio dionica, a kasnije sam od strica i tasta otkupio njihove dionice i postao jedini vlasnik poduzeća”, rekao je Ivica Todorić tri godine poslije. Najstariji iznos temeljnog kapitala koji je upisan u povijesnom izvatku Agrokora u Sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu je 109 tisuća kuna, što je odgovaralo protuvrijednosti od 29.090 njemačkih maraka, današnjih oko 14.500 eura. No, 30. studenoga 1995. temeljni kapital Agrokora povećan je na 148 milijuna kuna. Kako se dogodio takav golemi skok? U vrijeme kad je Ivica Todorić osnivao svoju trejding kompaniju glavni trejder za burzovne prehrambene robe u Hrvatskoj bilo je Voće na čelu s direktorom Jurom Klarićem. Voće je uvozilo i izvozilo većinu šećera, žitarica i uljarica. Zaposlenici Voća počeli su osjećati aktivnosti Ivice Todorića i njegova Agrokora potkraj 1989. ili početkom 1990., najprije kao konkurente na tržištu soje i sojine sačme. Agrokorova trgovina sojom osobito se pojačala kada je iz Voća Ivici Todoriću prešao Ivica Ćapo. Tada se u Agrokoru okupio tim uglednih i iskusnih trejdera, koje je pratio glas poštenih i časnih ljudi. Najistaknutiji među njima bio je Rudo Mikulić, ekonomist koji je bio najbliži suradnik Ante Todorića u Agrokombinatu od 1962. do osude i zatvaranja 1972. Mikulića je Vrhovni sud konačno osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od 12 godina, a odležao je punih pet.
Mikulić je u Agrokombinatu kao pomoćnik generalnog direktora za financije neposredno obavljao poslove oko financiranja i naplate izvoza, uzimanja i otplate domaćih i inozemnih kredita, plasiranja domaće i devizne valute u domaće banke, prvenstveno Kreditne banke Zagreb iz koje je 1978. udruživanjem s Jugobankom nastala Zagrebačka banka.
Agrokombinat je, da bi zaobišao ograničenja koja su tada vrijedila za obična poduzeća i da bi zadržao za sebe više deviza, svoje proizvode lukavo izvozio preko svojeg znanstveno-istraživačkog instituta pa možda upravo u Agrokombinatovu institutu treba tražiti začetke trejderskog biznisa Todorićevih.
Uz Mikulića, u Agrokor su 1989. došli i Drago Ćorić, Marijan Kekez, Pavo Benašić i Marijan Repušić, dotadašnji komercijalni direktor Imote. Nikoga od njih Ivica Todorić nikada nije ni spomenuo u svojim javnim istupima, baš kao što nije spominjao da jezgro njegove tvrtke zapravo čine najbliži suradnici njegova oca i sam otac. Agrokorovo lice za javnost bio je uvijek i samo Ivica. Očito je obitelj tako odlučila i onda se toga strogo pridržavala.
Jure Klarić i Voće mogli su otežati, a možda i posve onemogućiti uzlet Agrokora i Ivice Todorića, no očito je Klarić Todoriće podcijenio. Poslije, 1992., Mladen Mavriček, Davor Lovrić, Ivica Ćapo i Ivan Trgo otišli su iz Voća koje je Klarić privatizirao i osnovali vlastitu trejdersku tvrtku Interagru koja se na tržištu borila s Agrokorom dok nije potonula u živi pijesak stečaja Dione u vlasništvu Miroslava Kutle. “Uspjeh Agrokora ne treba tražiti u tome što smo mi bili genijalni, nego u tome što su drugi bili slabi”, rekao je i sam Ivica Todorić 1992.
“Naši ljudi imaju ideje i spretni su, to ih je naučio bivši režim u kojem je privatnicima bilo i te kako teško uspjeti, no ostao je nekakav strah da se ideje i ostvare, strah od uspjeha. Mi Todorići očito ne poznajemo taj strah jer je još moj otac govorio svojim zatvorskim čuvarima: Prije zatvora bio sam predsjednik velike firme, a to ću biti i kad izađem iz zatvora, a vi ćete zauvijek ostati samo milicajci.”
Pomoć oko organizacije trejderske kompanije Ivica Todorić smiono je potražio čak u Londonu. “Trebao sam sve više ljudi, događaji su se brzo razvijali. Pokušao sam preslikati Astru, pa Voće, uzeo sam neke naše profesore s fakulteta da mi isplaniraju organizaciju. Ništa nije ‘štimalo’. Vidim, ne ide. Tada sam nazvao jednu od najjačih tvrtki za organizaciju u svijetu u Londonu i zatražio da me prime. Išlo je teško, ali su me ipak primili. Rekao sam im, ‘gospodo, ja sam iz Zagreba, Hrvatske. Kod nas je sada rat. Ja sam zaradio nešto novaca, a sada ću propasti kao i naša društvena poduzeća. Ne znam stvoriti organizaciju.’ Radio sam s njima 20 dana, vratio se i primijenio uputstva. Uzeo mlade ljude, kompjutori su proradili, organizacija se prepoznala. Promjena je bila nevjerojatna. Tada su uslijedili i rezultati.”
Možemo samo pretpostaviti da je i Agrokorova korporativna kultura – s odijevanjem, ponašanjem i izgledom ureda, poprilično kruta i stroga – po kojoj se Ivica Todorić toliko razlikovao od ostalih tadašnjih hrvatskih privatnih poduzetnika, zapravo obrtnika, također dijelom potekla iz londonskog Cityja. Ili iz Švicarske.
Svoju tvrtku Agrokor je osnovao u Švicarskoj već 1991., s temeljnim kapitalom od sto tisuća švicarskih franaka.
Agrokorove bilance iz tog vremena nije moguće dobiti, no znamo da je Interagra na burzovnoj trgovini šećerom, uljaricama, žitaricama i stočnom hranom imala promet od (preračunato) 300 do 400 milijuna kuna godišnje, i sedam do deset milijuna kuna dobiti. Agrokor je mogao imati i veći promet, ali ne i dobit veću od jedan do tri posto prometa, budući da je to bio standard u trejdingu poljoprivrednim robama.
Ali, njegovi konkurenti su osjećali da je Agrokor na neki tajanstveni način favoriziran u osvajanju poslova za državne robne rezerve, tada glavnog izvornog prodavatelja i kupca žitarica i uljarica. Agrokor je od državnih robnih rezervi “jednim potezom dobivao desetke tisuća tona robe” kad je drugima to bilo nedostupno. Čini se da je imao i povlašteni izvor kredita.
U sljedećem koraku je Ivica Todorić do još većih količina robe za trgovanje došao kupovinom proizvodnih tvrtki, odnosno tvornica koje su burzovnu robu uvozile i prerađivale. Prva je bila zadarska Sojara.
Zadarski ratni zgoditak
Njegovi suradnici u Voću nagovarali su i Juru Klarića da Voće kupi Sojaru u stečaju, ali on ih je “otpilio”, premda su svi u branši znali da u Sojari na zalihama ima soje veće vrijednosti od iznosa za koji se Sojara mogla kupiti u stečaju.
Tvornica, skladišta, silos, kotlovnica, trafostanica, radionice, bazeni, laboratorij, restoran, rezervoari i ostalo nalazi se na 87.678 četvornih metara zemljišta. Sojara je raspolagala s industrijskim kolosijekom, velikim parkiralištem, pretovarnim tornjem u luci, opremom, rezervnim dijelovima, vozilima... Za sve to Ivica Todorić pogodio se sa stečajnim upraviteljem Antom Deladijem u rujnu 1991. za 260 milijuna (tada još jugoslavenskih) dinara kojima je tečaj samostalno određivalo hrvatsko Ministarstvo financija. Prema tom službenom tečaju Todorić je Sojaru platio 3,84 milijuna američkih dolara ili 6,48 milijuna njemačkih maraka.
Bio je to za Agrokor i Todoriće dobro proračunat rizik. Na početku 1993. godine tvornica je radila sa samo četvrtinom kapaciteta, ali je njezin potencijal – na pomorskom dobru, prometno izvrsno povezana, s dubokim pristaništem i skladištima – bio golem. “Tvornicu smo popravili jer je bila oštećena u ratu”, rekao je tada Ivica Todorić, “a kad bude radila punim pogonom godišnji će promet biti oko sto milijuna dolara. Sada u njoj radi 115 ljudi, no kad se u Zadru potpuno sredi stanje s vodom, strujom i prometom, proizvodi te tvornice naći će svoje tržište u Europi. A koliko ćemo uspjeti proizvesti ove godine, teško je reći zbog ratnih djelovanja i nesigurnosti. Budući da imamo zapaljivih tvari, proizvodnja trenutno mora stajati. Vodimo brigu koliko možemo o radnicima.”
Nekako u isto vrijeme u hrvatskoj poslovnoj zajednici pronijela se vijest da Agrokor pregovara s državom o kupnji Prve tvornice ulja Zagreb. Ni Ivica Todorić nije krio svoju strategiju širenja: “Nukleus našega razvoja je trejding, to je najjači dio u Agrokoru i njegova perspektiva.”
Sutra u drugom dijelu: Kako je Ivica Todorić došao do novca za kupnju osam poduzeća u privatizaciji
Kula od karata na celu sa lopovom Ivicom Todoricem krahadezeom i kradesdepeom