Otkad ultrakonzervativni talibani od 2001. nisu na vlasti, afganistanske žene dobile su pravo pohađanja škole, glasanja i rada. No, nasilje nad ženama u obitelji je rašireno i često prolazi nekažnjeno. U tamošnjem strogom, patrijarhalnom društvu žene nisu prisiljene, u ime “muške časti”, sakrivati samo svoja tijela nego i svoja imena. Korištenje ženskog imena u javnosti smatra se uvredom. Žensko se ime ne pojavljuje na liječničkim receptima, pa ni na smrtnom listu ni na nadgrobnom spomeniku.
Žene se oslovljava njihovom ulogom supruge, sestre i majke najstarijeg muškarca u obitelji, a prema afganistanskom zakonu, samo je očevo ime upisano u rodni list. No, prije svega zahvaljujući međunarodnoj zajednici koja još od pada talibanskog režima prije gotovo dva desetljeća pokušava vratiti žene u javni život, čak ni osnaživanje feudalne mizoginije i kulture uskraćivanja ženama svih njihovih prava kojom se sakati polovina društva te se želi uništiti svaka borba i otpor žena, nije uspjela zaustaviti da ime Somaye Faruqi prijeđe granice Afganistana i obiđe cijeli svijet.
Ništa im nije išlo u prilog
Ova 18-godišnja gimnazijalka predvodi grupu djevojaka koje čine prvi tamošnji ženski robotički tim, okupljen pod imenom “Afghan Dreamers”, ili Afganistanske sanjarke. Za šest djevojaka, zapravo djevojčica u dobi između 14 i 18 godina, prvi put se pročulo 2017. kada su na međunarodnom natjecanju osvojile posebno priznanje za dizajn robota koji razlikuje zagađenu i čistu vodu. No, u trenutku kada je epidemija koronavirusa stigla u Afganistan, ratovima razorenu zemlju s izrazito lošom zdravstvenom infrastrukturom, djevojke su svoj entuzijazam, znanje pa i ženski prkos odlučile usmjeriti na izradu jeftinih respiratora, koji će njihovim sunarodnjacima pomoći da lakše dišu.
Vrijeme radnje ove iznimne priče o iznimnim mladim ženama datira u vrijeme dok je Afganistan bilježio oko 35.500 slučajeva COVID-19 i 1200 smrtnih slučaja, premda su stručnjaci upozoravali da je stvarni broj daleko veći zbog niske stopa testiranja, a pritom broj respiratora u cijeloj državi nije prelazio 400, u populaciji od gotovo 40 milijuna ljudi. S radom su otpočele s prvim snažnim valom korone u ožujku, dijelom oslanjajući se na dizajn američkog Massachusetts Institute of Technology (MIT), slijedeći smjernice koje su zatražile od stručnjaka sa Sveučilišta Harvard i za svoj prototip koristeći motor za brisanje vjetrobranskog stakla iz stare Toyote Corolle. Trebalo je razmišljati o korištenju lokalnih i lako dostupnih materijala, što se pokazalo izazovom, ali odustajanje nije bila opcija.
“Bilo je dana kada projekt nije napredovao zbog nedostatka jednostavnih alata, poput vijka,” kazala je Somaya. “A zaključavanje trgovina i sajmova, gdje smo nalazile rabljene rezervne dijelove, dodatno nam je otežalo rad.” I nisu to bile jedine prepreke na njihovu putu. Kako su se gradovi širom zemlje zatvarali, rad na inovaciji postajao je sve zahtjevniji. Pritom, roditelji djevojaka bili su zabrinuti zbog toga što odlaze izvan kuće dok je pandemija jača, ali djevojke su uspijevale raditi zajedno nekoliko sati dnevno, precizno prilagođavajući oba dizajna i pritom raditi s liječnicima kako bi ih testirali. Naposljetku, Somayinu timu trebalo je tek nešto više od tri mjeseca da finalizira svoju inovaciju, čija je nit vodilja da ih se koristi za hitne slučajeve, kada “pravi” respiratori nisu dostupni. Djevojke su proizvele laganu, za nošenje i transport jednostavnu jedinicu koja funkcionira na bateriji koja traje 10 sati, i što je ključno, uz pristupačnu nabavnu cijenu od oko 600 američkih dolara, u usporedbi s cijenom klasičnog respiratora čija cijena varira od 20.000 do vrtoglavih 50.000 dolara.
“Kao što znamo, koronavirus je danas postao globalna kriza i ljudi širom svijeta traže načine da ga iskorijene. Većina bolesnika s koronavirusom umire jer ne mogu disati. Zbog toga smo odlučili napraviti respirator u Afganistanu, jer je u nas broj ovih strojeva nedopustivo nizak. Oduševljeni smo što smo uspjeli napraviti prvi korak na polju medicine i što smo mogli služiti ljudima na ovom području. Svi se članovi našeg tima osjećaju sretno jer smo nakon mjeseci napornog rada uspjeli postići ovaj rezultat. Osjećam se tako ponosno što sam dio tima koji pokušava učiniti nešto važno za podršku našim liječnicima i medicinskim sestrama – oni su naši heroji u ovom trenutku. Nadamo se da ćemo uskoro biti u mogućnosti ovaj stroj koristiti u bolnicama”, izjavila je ljetos kapetanica Somaya Faruqi, u ime tima koje čine još i Dyana Wahbzadeh, Folernace Poya, Ellaham Mansori i Nahid Rahimi.
Tisuće djevojčica čeka priliku
Somaya Faruqi rođena je 2002. godine u gradu Herat na istoku Afganistana, upravo ondje gdje je zabilježen prvi slučaj koronavirusa zbog blizine granice s Iranom, koji je prepoznat kao veliko žarište bolesti još proljetos. Zlokobni događaj potaknuo ju je na promišljanje i akciju. Znanja i iskustva nije joj nedostajalo. Prethodno je osvojila nekoliko nagrada, uključujući srebrnu medalju za hrabro postignuće na prvom globalnom izazovu za svoj doprinos znanosti i tehnologiji u SAD-u, nagradu za dobrobit čovječanstva u izboru AI-a, organizacije koja podupire razvoj robotike i umjetne inteligencije, dobitnica je i nagrade Janet Ivey-Duensing na Raw Science Film Festivalu, ali i na sajmu poduzetništva na Robotexu u Estoniji, najvećem europskom festivalu robotike.
O toj skupini mladih inovatorica pisalo se prije tri godine, kada su im američke vlasti odbile ulaznu vizu za Sjedinjene Države, u kojima su trebale nastupati na međunarodnom natjecanju iz robotike. Američki predsjednik Donald Trump na kraju je intervenirao i odobrio ulazak robotičarkama koje su na natjecanju predstavile svoj robot naziva “Bolja ideja za afganistanske djevojčice”. Vlada u Kabulu primijetila je njihov rad, pa su Somaya i njezin tim ubrzo bili na putu za glavni grad Kabul kako bi svoj mehanički ventilator predstavili Ministarstvu javnog zdravstva. Ministar Ahmad Jawad Osmani izjavio je kako cijeni njihov rad i tada otvorio proces procjene kvalitete njihovih uređaja, nakon što se strojevi testiraju na oboljelima. Ubrzo, glasnogovornik ministarstva najavio je da će, nakon odobrenja, respiratori biti raspoređeni po afganistanskim bolnicama, a dizajn će podijeliti sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, pa i pristupiti potpisivanju ugovora s tvrtkama kako bismo ih Afganistan uskoro mogao izvoziti.
“Postoje tisuće djevojaka u Afganistanu koje imaju istu hrabrost i odlučnost da donesu pozitivne promjene”, kaže Somaya. “Ali nemaju svi priliku poput mene.” Naime, tamošnje djevojčice čine oko 60% djece bez obrazovanja u Afganistanu, a u nekim provincijama i do 85% djevojčica ne pohađa nastavu. No, Somaya je svoju priliku zgrabila objeručke.
“Imala sam kolege iz razreda koji su napustili školu zbog ranog braka. Širom svijeta obitelji udaju za svoje kćeri iz različitih razloga, uključujući i smanjenja ekonomskog tereta. A znam koliko bi moji vršnjaci voljeli nastaviti školovanje”, priča Somaya, jedna od nekoliko tinejdžerica koje – uz pakistansku aktivisticu Malalu Yousafzai, preko sirijske izbjeglice Muzoon Almellehan, do švedske klimatske prvakinje Grete Thunberg – ne čekaju da im se promjena nađe na putu, već joj hrle ususret.
